Kao da oštećenja posljednjih počivališta ljudi, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, nisu sama po sebi posebno bešćutan oblik vandalizma, oštećenje križa u zaseoku Šuvira u Travniku zaslužuje dodatnu osudu. Križ, odnosno krst bio je način na kojeg su nekadašnji stanovnici ovog dijela Travnika, pravoslavni vjernici, koji su svi protjerani u ratu, označili mjesto na kojem počivanju njihovi najbliži jer nakon rata nijednog nadrobnog spomenika na nekadašnjem groblju, jednom od najstarijih u Travniku, više nije bilo.

​Srbi prognanici koji su s Hrvatima iz okolnog Orašca podijelili sudbinu progona i status žrtve etničkog čišćenja Travnika, željeli su križem obilježiti prostor na kojem su pokopani njihovi pretci, kao podsjetnik da su nekad živjeli u ovom kraju. Jedan od prognanika koji trenutno živi u Americi ogradio je prije nekoliko godina prostor nekadašnjeg groblja čiji su tragovi postojanja doslovno izbrisani, te u krugu groblja postavio metalni križ, odnost krst. Da je čak i on zasmetao vandalima pokazuju fotografije s jasno vidljivim oštećenjima, pucnjevima iz vatrenog oružja. Ustupili su nam ih planinari koji su slučajno prolazili pokraj groblja. Tužno je da ovaj slučaj vandalizma nema čak ni tko prijaviti jer niti jedan srpski povratnik nije se vratio na svoje ognjište. Policija u ovom slučaju po saznanjima iz medija može, ukoliko želi, postupiti po službenoj dužnosti i krenuti u potragu za počiniteljima.

​“Ovaj neko što je pucao u krst na pravoslavnom groblju u Zaselju tj. u Šuvirama pucao je u sebe. Neka ga niko nije vidio, neka zna da ga je Bog pROmatrao. Taj neko nije ni čovjek, ni vjernik niti ima bilo koju pozitivnu osobinu čovjeka. Ne osuđujem sve muslimane koji tamo žive jer među njima ima poštenih ljudi koji ni u snu ne bi pomislili uraditi ovako nešto”, objavio je jedan od prijeratnih žitelja Šuvira na društvenim mrežama nakon saznanja o najnovijem vandalizmu na pravoslavnom groblju.

​Kada je počeo progon srpskog stanovništva iz ovog dijela Travnika još 1992. godine, napadom na mještanina koji je radio u polju, uoči Ivandana 23. lipnja 1992., pomoć srpskom stanovništvu pružili su Hrvati iako su u to vrijeme i sami bili žrtve napada srpske vojske. Jedan od njihovih susjeda Hrvata posvjedočio nam je da su imali empatiju prema srpskim civillnim žrtvama i pružili im zaštitu razdvajajući ih od vojske koja je u to vrijeme bila agresor na Travnik, a prije toga Jajce. Godinu dana poslije, početkom lipnja 1993. godine travnički Hrvati doživjelu su istu sudbinu. Njih 19.600 Armija BiH u samo nekoliko dana protjeruje iz Travnika, a u Šuvirama obližnjem Orašcu, hrvatskom selu, otvoren je kamp boraca iz islamskih zemalja koji su zajedno s Armijom BiH sudjelovali u progonu Hrvata i Srba iz Travnika, ali i brojnim zločinima koji su ih pratili.

​Hrvati su povratak u Travnik platili životima osam povratnika među kojima su i dva policajca koji su ubijeni, a počinitelji nikad nisu pronađeni. Skrnavljenje pravoslavnog groblja u Šuvirama, odnosno križa kojim je obilježen prostor nekadašnjeg groblja, potvrđuje da još uvijek postoje oni kojima smetaju čak i podsjetnici da su na ovim prostorima nekad živjeli drugi i drugačiji.

​Notra.ba