Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja.
(Martin Luther King Jr.)
Uvijek je pravo vrijeme da se uradi ono što je ispravno. Jedino što je ispravno u kolopletu post Daytonske BIH u procesu pred pristupnih euroatlantskih integracija jeste pokušati otkriti da duboko u korijenima povijesne istine i ljubavi leži snaga oslobođenja.
Piše, Zdenko Antunović
Proces trajne pomirbe i oslobođenja moguće je provesti jedino ako u dubini duše poštujete tragediju svojih donedavnih neprijatelja ili sukobljenih strana u tragičnom ratnom periodu koji je ipak iznjedrio Daytonski mirovni sporazum više kao prekid rata nego trajnog mira, a u naslijeđe nam ostavio nepravedni ustroj Bosne i Hercegovine po modelu dva entiteta tri konstitutivna naroda. Luđačka košulja nije navučena samo Bosni i Hercegovini nego je sputala i njen duh i stoljećima mukotrpno građenu toleranciju.
Dayton je donio mir ali ne i slobodu hrvatskom narodu. Jer sloboda se ne ogleda samo u tvrdnji biti slobodan nego je ideal slobode – sloboda duha, kako pojedinca tako i kolektiviteta u ostvarenju društvene ravnopravnosti.
Martin Luther King Junior jedan od najmlađih dobitnika Nobelove nagrade za mir propovijedao je nenasilno nepokoravanje i građanski neposluh u ustrajnoj borbi za prava američkog crnačkog stanovništva. Povijest svjedoči kako njegovom uspjehu tako i uspjehu američkog društva na otklanjaju ograničenja slobode jednom kolektivitetu. Ne stoje slučajno na nadgrobnoj ploči njegova groba riječi crnačke duhovne pjesme Napokon slobodan:
Free at last, free at last, thank God almighty I’m free at last (Napokon slobodan, napokon slobodan, hvala ti svemoćni Bože, napokon sam slobodan).
Kao i svaki spomenik pojedincu, kolektivnom određenju ili događaju, bio on tragičan ili slavodobitan, u biti je izražavanje slobode obilježavanja i istovremeno poruka težnje za slobodom onih radi kojih je spomen obilježje i postavljeno.
Fiksacija memorije na tragične događaje konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine u ratnom periodu materijalizirane kroz spomen obilježja nužno bi trebala biti sadržajno određena kao pijetet prema žrtvama i spomen na kolektivnu memoriju koja u BIH u pravilu predstavlja iskaznicu nedavne mučne prošlosti, bilo da se radi o žrtvama Hrvatskog, Bošnjačkog ili Srpskog naroda, svakog građanina ili pojedinca.
Proces sjećanja koji je u pravilu traumatičan nerijetko se dopunjuje neodgovornim promišljanjem povijesti koristeći simbole spomen obilježja kao predmete spora, kao što je nedavno provokativno «postavljanje spomen obilježja na spomen obilježje» ispred gradske vijećnice u Mostaru.
Izgrađivanje odnosa kritičkog odavanja počasti žrtvama rata kao ideal civilizacijskog procesa predstavlja upravo one ideale zbog kojih su i same žrtve žrtvovale sebe kao zalog bolje budućnosti pri čemu je snaga njihovog oslobođenja u korijenima poštovanja prema njima, prema nama samima i sveobuhvatno prošlom, sadašnjem i budućem vremenu, a tako i prostoru odigravanja dogođenih sukoba.
Transparentan odnos društva prema spomen obilježju bilo kojega naroda ili povijesnog događanja tog naroda podrazumijeva kako religijsku, humanističku i društvenu svijest sredine stradanja, gledajući u prvom redu poruku da kolektivna memorija ne smije biti izbrisana, a još manje zamijenjena drugom po kriterijima neke druge povijesne istine.
U protivnom spomenik prestaje biti poruka sjećanja i promišljanja, a postaje predmet koji služi poticanju daljnjih sukoba u vremenu i prostoru. Također, spomen obilježje ne smije ovisiti o dnevno političkim odnosima vladajućih i oporbe, većine i manjine, desnog ili lijevog centra kao što se ovisno o smjenama vlasti događa u spomen na hrvatske žrtve domovinske vojske u Bleiburgu kao spomeniku-simbolu na početak svih daljnjih stradanja Hrvatskog naroda u novijoj povijesti.
Svaki odnos prema spomen obilježju duboko zadire u pojedinačnu i kolektivnu memoriju i dakako u slobodu. On ne smije biti politički motiviran, a još manje provokativan.
Naši životi počinju završavati onoga dana kada prestanemo govoriti o stvarima koje su važne.
Hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini važna je sloboda.
Zato je važno da se što prije prekine šutnja naših prijatelja i na spomen obilježja konačno upišu riječi koje nedostaju: napokon slobodan.
Tek uvažavanjem pojedinačnih tragedija kao zajedničke proživljene nesreće i država Bosna i Hercegovina će u preambulu svoga novog ustava moći upisati riječi: napokon europska, napokon slobodna.