Povijest Bosne i Hercegovine, zemlje isprepletene kulturama, religijama i narodima, ima specifičan ritam koji budi ponos, ali i tugu. Hrvati, Srbi i Bošnjaci, tri konstitutivna naroda, nerijetko su u teškim vremenima pokazivali da su, uistinu, zajedno. Baš kao i ovih zadnji mjesec dana od poplava u Bosni i Hercegovini do današnjeg nesretnog slučaja u Novom Sadu. Pomažemo, zovemo, doniramo, otkazujemo javne nastupe, uskačemo jedni drugima…baš kako i treba. Kad sve stane i kad vanjske ili unutarnje prijetnje zavladaju, dolazi do jedinstva koje može nadahnuti.
Ali u miru, kao da nemamo mira. U miru često ratujemo, i to jedni protiv drugih!
Snaga u teškim vremenima
Sjetimo se samo nedavne prošlosti, poplava, zemljotresa, pandemije. Kad je voda preplavila domove i odnijela sve pred sobom, nije bilo bitno tko nosi ime Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Ljudi su se povezali, dijelili resurse, spašavali jedni druge bez pitanja. Isto se dogodilo i tokom pandemije – zdravstveni radnici iz svih naroda stajali su rame uz rame. Obični građani podržavali su jedni druge u borbi protiv nepoznate bolesti.
Slična solidarnost bila je prisutna i tokom ratova, iako su oni sami po sebi stvorili nezamislive rane među narodom. Uprkos strahotama, bilo je pojedinaca koji su rizikovali sve da bi pomogli komšijama/susjedima različite vjere. Sjećanja na to podsjećaju nas da je, u trenucima velikih nevolja, solidarnost jača od podjela.
Ali zašto u miru?
Pitanje koje se postavlja jeste zašto ta snaga zajedništva ne opstaje kad se stvari smire. Kada je vrijeme za izgradnju društva, za napredak, za razvoj, ponovo se vraćamo identitetskim pitanjima. Kao da je potrebna neka vanjska prijetnja da bismo prepoznali koliko smo zapravo povezani.
U miru se često vodi politička borba koja unosi podjele. Svaki od naroda kao da ima svog predstavnika i svog vođu, ali nijedan nije lider za sve. I dok se lideri bore za svoje „konstitutivne prava,“ obični ljudi gube povjerenje u institucije. U miru su naša djeca taoci politika prošlosti i budućnosti, i svaka generacija plaća cijenu te razdvojenosti.
Šta bi bilo moguće?
Šta bi bilo moguće kada bismo iz dana u dan živjeli onu snagu zajedništva koju imamo u nevolji? Kada bismo prestali gledati jedni druge kroz prizmu različitih simbola, kada bi naš identitet bio izvor bogatstva, a ne prepreka? Možda bismo tada mogli izgraditi društvo gdje se mladi ne iseljavaju, gdje su radna mjesta otvorena za sve, gdje su kulturne različitosti razlog za slavlje, a ne za sukob.
Put naprijed
Put naprijed nije jednostavan, ali nije ni nedostižan. Sve počinje s malim koracima – s priznanjem da smo svi povezani. Da smo svi Bosanci i Hercegovci, bez obzira na etničku pripadnost.
Možda je vrijeme da svaki dan gledamo jedni druge kao da smo u nevolji, kao da smo u zajedničkoj borbi.
Možda je vrijeme da u miru konačno prestanemo ratovati.
