Na današnji dan, 22. listopada 1944., kada su partizanske jedinice ušle u Travnik, dogodio se jedan od najtežih zločina nad Hrvatima Lašvanske doline. Mnogi ovaj dan slave kao dan ”oslobođenja” Travnika. Ipak, teško se može reći za neki događaj da je oslobođenje ako u tom procesu strada oko 3000 nevinih ljudi kao što je bio slučaj u Travniku.
Naime, partizanski odredi su od svog zapovjedništva dobili 48 sati slobodne ruke što su i iskoristili te krenuli masovno ubijati travničke Hrvate. Mnogo je mjesta koja su tih dana natopljena krvlju, a najpoznatija su travnička bolnica gdje je veliki broj ubijenih u postelji i gradsko sklonište (800 ljudi zatvoreno s miniranim ulazima i izlazima te nakon toga zapaljeni). Ubili su i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku.
U knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“, svjedok Čedo Kobić svjedoči da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana u Travniku minama zatrpano i znatno više od 800 osoba, koliko ih navodi mr. sc. Vjenceslav Topalović u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.
Msgr. Ivan Bilić je tada kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, u listopadu 1944. bio svjedokom strašnih partizanskih zločina.
Nakon što su časnike razdvojili od vojnika, šest časnika su odmah ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, a ostale časnike su ubijali dvoje po dvoje sljedeća dva dana.
PREPORUKA ZA VAS
Od oko 500 domobrana koji su se predali partizanima, samo 18-oro njih je ostalo živo.
Tijekom tzv. „čišćenja“ grada, osam dana i noći se po Travniku čula povremena pucnjava. Partizani su pretraživali kuću po kuću i tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je bio iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugom najbližem prostoru. Tada se računalo da je ubijeno oko 2.500 ljudi, žena i djece. Partizani nisu dali sljedećih osam dana nikoga ukopati, a potom su izdali naredbu: ‘UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!’
Mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dozvolili su da sve ubijene ukopaju u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bude puno grobova. Msgr. Bilić ističe, da je zbog takvog čudovišno zločinačkog postupanja partizana, Travnik praktički popločan ljudskim kosturima.
Jednu skupinu od oko 350 ljudi su partizani bose gonili preko Komara prema Donjem Vakufu. Živi su ostali samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja koji su bili potrebni partizanskim jedinicama. Jedan od njih je bio i Ivan Rap iz Kukujevaca, koji je msgr. Biliću kasnije ispričao sve što se u vojarni događalo i kakva je bila sudbina zarobljenika.
Kada je riječ o listopadu 1944. treba naglasiti, a mnogi od nas to tek površno znaju, da je to bio strašan zločin, masakr, u kojemu je, prije svega Hrvata – vojnika, zarobljenika, ranjenika, civila, bolesnika… – ubijeno, tvrdi se, a to potvrđuju i brojne povijesne činjenice, gotovo tri tisuće, u samo tri dana klanja i ubijanja nemoćnih,…
