Odlazak na rad u Njemačku za mnoge građane Bosne i Hercegovine predstavlja priliku za bolju zaradu i sigurniji život. Međutim, iza priča o dobrim plaćama, skupim automobilima i uspješnom životu u inostranstvu često se krije svakodnevica koja nije toliko jednostavna, piše GP MALJEVAC.
Jedno od zanimljivih pitanja koje se otvara među našim ljudima u dijaspori jeste zašto pojedini radnici ne žele porodici i prijateljima u Bosni i Hercegovini otkriti koliko zaista zarađuju.
Razlozi mogu biti potpuno različiti. Neki smatraju da su primanja privatna stvar, dok drugi žele izbjeći neugodna pitanja, poređenja i očekivanja koja se pojavljuju kada porodica sazna visinu njihove plaće.
Za građane koji žive u BiH njemačka plaća od 2.500 ili 3.000 eura neto može zvučati kao izuzetno visok prihod. Međutim, takav iznos ne predstavlja i novac koji radniku ostaje na raspolaganju nakon što podmiri sve mjesečne obaveze.
Stanovanje, režije, hrana, prijevoz, osiguranje i troškovi djece mogu uzeti veliki dio porodičnog budžeta.
PREPORUKA ZA VAS
U većim njemačkim gradovima troškovi stanovanja posebno opterećuju kućne finansije. Visina najamnine zavisi od grada, veličine stana, lokacije i ugovora. Zbog toga dvije porodice s jednakim mjesečnim primanjima mogu imati potpuno različite finansijske mogućnosti.
Primjerice, radnik koji mjesečno zaradi 2.800 eura neto, a za stan i režije plaća 1.300 eura, mora preostalih 1.500 eura rasporediti na hranu, prijevoz, telefon, odjeću i ostale životne potrebe. Ako istovremeno otplaćuje automobil, izdržava djecu ili finansijski pomaže roditeljima u BiH, iznos koji može uštedjeti dodatno se smanjuje.
Upravo zbog toga razgovori o plaćama ponekad izazivaju nesporazume.
Kada neko u Bosni i Hercegovini čuje da član porodice u Njemačkoj zarađuje nekoliko hiljada eura mjesečno, može steći dojam da ta osoba raspolaže velikim viškom novca. Ponekad se tada pojavljuju i očekivanja da će rođak iz inostranstva pomoći pri kupovini automobila, renoviranju kuće ili rješavanju porodičnih dugova.
Takva pomoć često dolazi iz iskrene želje da se olakša život najbližima. Ipak, nije svaka osoba koja ima njemačku plaću u mogućnosti redovno finansirati potrebe porodice u drugoj državi.
Drugi mogući razlog skrivanja primanja jeste želja da se izbjegnu poređenja s prijateljima i poznanicima. U razgovorima među radnicima često se spominje ko je kupio noviji automobil, ko ima veći stan, ko je završio kuću u Bosni i ko svake godine odlazi na skupo ljetovanje.
Međutim, imovina i način života ne otkrivaju uvijek stvarno finansijsko stanje.
Automobil može biti kupljen na kredit ili lizing. Nekretnina može biti opterećena dugoročnim stambenim kreditom, a putovanja se mogu finansirati iz ranije štednje ili na druge načine. Zbog toga vanjski izgled uspješnog života ne mora odgovarati stvarnom stanju kućnog budžeta.
Postoji i druga strana ove priče.
Pojedini ljudi u inostranstvu možda ne žele govoriti o visini plaće zato što su njihova primanja niža nego što okolina očekuje. Neko može raditi u Njemačkoj godinama, a da zbog visokih troškova, prekida zaposlenja ili porodičnih obaveza nije uspio stvoriti značajniju ušteđevinu.
Povratak u Bosnu i Hercegovinu tokom godišnjeg odmora tada može postati dodatno finansijsko opterećenje. Pokloni rodbini, putovanje automobilom, druženja, izlasci i obaveze oko porodične kuće zahtijevaju novac koji se često skuplja mjesecima.
S druge strane, ima i mnogo ljudi koji otvoreno razgovaraju o svojim primanjima i nemaju potrebu skrivati finansijsko stanje. Otvoren razgovor o plaćama može biti koristan kada radnici žele uporediti uslove zaposlenja, utvrditi jesu li dovoljno plaćeni ili pregovarati o boljim uslovima rada.
Međutim, važno je razlikovati razgovor o radničkim pravima od očekivanja da svaka osoba mora rodbini i poznanicima otkrivati svoj mjesečni prihod.
Pojedinci imaju pravo zadržati informacije o vlastitim finansijama za sebe, bez obzira na to žive li u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji ili Bosni i Hercegovini.
Ova tema otvara zanimljivo pitanje i za čitatelje portala GPMaljevac.COM: Je li među našim ljudima postalo važnije koliko neko zarađuje ili koliko mu novca ostaje nakon što plati sve što je potrebno za normalan život?
