- oglas -

Osijedilo Golo Brdo u Kandiji

Pročitajte i ovo

Cvitanović o povećanju plaća dužnosnicima: “Čudi me strpljenje građana – ovo je vrijeđanje zdrave pameti i guranje prsta u oko”

Reakcije oko povećanja plaća imenovanim dužnosnicima za 500 KM, gdje njihove plaće kod pojedinaca idu i do 8000 KM...

Bakir Izetbegović je i zvanično kandidat SDA za Predsjedništvo BiH, Lendo nosi listu u Središnjoj Bosni

Dopredsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović bit će i zvanično kandidat Stranke demokratske akcije za...

Časna koja je nestala u Međugorju pronađena mrtva

Jučer je HGSS objavio da je u Međugorju nestala 81-godišnja časna sestra iz Austrije Eufrasia Jozefa Rigler. Danas su...
- Advertisement -

„Mene nemoj slikat ovakvu troljavu, ja neću. Trebala sam se obuć i počešljat“, veli Dubravka. „Pa šta ima veze, jesi neka, pa ne mora bit, a jesi neka, pa Svjetlo riječi, crkvene novine“, dobacuje Ivica. Upitasmo Dubravku dolaze li im djeca. „Evo, sad je zvao sin, maloprije. Dođu pa odu.“ A na pitanje što misli, hoće li se ikada vratiti, odgovorila je britko: „Nikad!

- Advertisement -

Mene ovako nekad duša zaboli kad odemo. Da se more ovo ovde iole, ja bi’ otišla gore za njima, za djecom.“ „A Kandija?“, Ivica se hitro ubacuje u razgovor, „Kandija je tu u prednosti. U nju neće ni Srbi ni Bošnjaci. Sve i da hoćeš prodat zemlju, danas ne možeš. Nekad se moglo i prodavalo. Sve je bagatelno.“

Ublažavajući malo prethodno iznesenu tvrdnju, Dubravka se, nakon što je gostima poslužila domaću višnjevaču, vraća u razgovor: „Ovdje je fino živjeti onome ko ima finu mirovinu, kuću, auto. Do grada si za pet minuta, niko te ne dira, boli te briga. Ipak, perspektive nema!“ Zaključujući priču o težnjama duša, Ivica veli: „Nismo mi ni gladni ni žedni, živimo mi, ako ćemo bit realni, dosta solidno. Nigdje ne cvatu ruže. Vrijeme će donijet bolje sutra. Suludo je pitat žene, neće me neko krivo shvatit, treba li se vratiti. One su više vezane za djecu i najradije bi bile s njima. Gledaj, Dubravka je rođena ovdje u Kandiji i bila je poštapalica da se samo dobri momci žene iz svog sela. Tu joj je mater, i sestra joj se vratila, a ona bi za djecom. Takve su majke.“


U kući Zelića u Kandiji zatrpanoj snijegom, u neposrednoj blizini župne crkve posvećene sv. Iliji proroku, razgovarali smo o blizoj prošlosti, životnim problemima, čežnjama i povratku. Ivica je prije rata bio direktor Tvornice obuće u Bugojnu, koja je nekada upošljavala oko 1.600 ljudi. Troje djece im je u Zagrebu. Čežnja za njima, kako ispripovjedi Dubravkina duša, ne prestaje. Obitelj Zelić se u Kandiju vratila 1997. iz izbjeglištva u Makarskoj. Prizor koji su zatekli nije bio nimalo obećavajući. Kuća porušena, spaljena. Sve odneseno. Ipak, reći će Ivica, imali su sreće. Uz još nekoliko susjednih, jedino su od njihove ostali zidovi. Sve su ostale sravnjene sa zemljom, njih 150 u Kandiji, osim njih osam u koje su useljene bošnjačke obitelji. Postoji priča, veli Ivica, da je u tom periodu osnovana i trgovačka agencija koja je otkupljivala ratni plijen: crijep, stolariju i namještaj, a bila je donesena i odluka da „napuštena imovina“ pripada lokalnim vlastima te da one njome raspolažu.

Kandijski župnik don Ilija Miškić ovlastio je Ivicu da nam pripremi podatke o broju župljana prije i poslije rata, budući da je toga jutra ispovijedao u Uskoplju/Gornjem Vakufu. Župu čine naselja: Bojska, Golo Brdo, Goruša, Kandija, Odžak i Vučipolje. U njima je 1991. živjelo 1.990 katolika. Danas ih je 578. Većinom sijedih glava. Kada prođete seoskim putem kroz Kandiju i Vučipolje, rekli biste kako je ovaj dio općine Bugojno, u kojemu su prije rata živjeli većinom Hrvati, premda je bilo i Bošnjaka, poprilično dobro obnovljen. Ipak, idiličnu povratničku priču osujećuje činjenica da su naselja Golo Brdo i Bojska još uvijek potpuno devastirana i bez ijednog prijeratnog žitelja. Župa Kandija se nekada zvala Golo Brdo. Naziv je promijenjen pred početak Drugog svjetskog rata. Još uvijek ostaje nepoznato iz kojih razloga. Utemeljena je 1875. dijeljenjem od župe Bugojno. Kućâ u Kandiji prije promjene imena gotovo da nije ni bilo. Gradile su se na Golom Brdu, iznad župne crkve, kako bi plodna vrbaska oranica u potpunosti mogla poslužiti svojoj svrsi: prehranjivanju stanovništva. U zadnjem ratu je „ogoljela“ i nova župna crkva izgrađena 1972. Sredinom 1993, ekstremni dio Armije BiH opljačkao ju je i devastirao. I ona je, rečeno Ivičinim riječima, imala sreće. Ostali su zidovi. Danas je u potpunosti obnovljena.

Kada je o rušenju i useljavanju riječ, slična sudbina pogodila je i naselje Vučipolje. Čitave su ostale jedino kuće lokacijski atraktivne, bliže gradu. Jedna od njih je i kuća Miroslava Kolovrata. Vratio se 1999. Useljenik u njegovu kuću po povratku u Donji Vakuf nije mogao suzdržati vlastiti gnjev što tuđe ne može ostati njegovo. Spalio je i kuću i okućnicu. „U Vučipolju su prije rata živjeli većinom Hrvati, 7-8 muslimanskih kuća. No, iza rata Hrvati prodaju zemlju, budzašto“, veli Miroslav i nastavlja: „Na prodanoj zemlji oko bugojanske vojarne niklo je čitavo naselje s nekih 80 kuća.“ I župnik don Ilija župljane poziva: „Ne prodajite!“ Miroslav je ratni vojni invalid, u dva dana dvaput ranjavan. Ponešto zaradi u vrijeme svinjokolje, pomažući susjedima. Nije lako školovati četvero djece. O ratu razmišlja kao svaki razuman čovjek: „Ne ponovilo se!“ O povratku: „Teško je!“

Punu kuću djece ima i Mirko Žulj. Petero! Rijetka slika ne samo u Kandiji, nego u čitavoj bugojanskoj regiji, kada je o Hrvatima riječ. Službeno, ne radi nigdje. Neslužbeno, bavi se svim i svačim. Vratio se 1999. Vrstan majstor, zidar, zna napraviti kuću od temelja do krova. I svoju je, uz pomoć donatora, sam obnovio. Drži krave i ovce, po neku svinju. Janjad prodaje na bugojanskoj stočnoj pijaci, a mlijeko susjedima. Mirko nam u šali reče kako mu ova situacija donekle i odgovara. Dok je starijih i onih koji ne žele ili ne mogu držati stoku, problema s plasmanom mlijeka neće biti. „Rat mi je odnio puno članova obitelji. Petnaest ih je stradalih, što poginulih što ranjenih. I ja sam donekle oštećen, ali nikada nisam tražio mirovinu. Ne znam ja to, više vjerujem svojim rukama.“ Da je ovoj državi više takvih! I tako, u dvije obitelji devetero djece. U čitavoj župi 49 djece pohađa osnovnu školu, 30 je srednjoškolaca i 7 studenata. Složit ćete se: I nije tako loše.

Župa Kandija sa svojim okolnim naseljima dijeli tragediju Hrvata šireg područja Bugojna. Ostavljeni na milost i nemilost od politike koja se klela u njihovo dobro, našli su se na udaru nasilne i osvetničke najezde Armije BiH. Upravo nad njima kao i nad mnogim drugim rastočilo se ono što je sadržano u imenu Armije. Ono što ih je, sukladno imenu, trebalo štititi, protjeralo ih je, opljačkalo i popalilo sve što su godinama gradili. O stravičnim prizorima, tragovima vojnih i civilnih pohoda danas s mukom pričaju. No, o onima koji su ih ostavili na cjedilu, još uvijek gaje pozitivno mišljenje. Tek ponetko uspijeva smoći snage, potisnuti u sebi ponos i progovoriti „istini za volju“. Slično je i danas. Premda je Bugojno na marginama kako hrvatske tako i bošnjačke politike, bošnjačku se spremno kritizira. Ona to, mora se priznati, i zaslužuje. U bugojanskoj Općini radi šačica Hrvata, dok je u javnim poduzećima rijetkost kojeg naći. No, kada je o hrvatskoj politici riječ, mnogi će reći kako su Hrvati ionako minoran politički faktor da bi išta mogli učiniti. Pa makar, recimo, s vremena na vrijeme popiti kavu s ovim ljudima i čuti njihove jadikovke. Tako je to kod nas. O zločinima drugih uvijek smo spremni svjedočiti. O krivnji „naših“ ne usuđujemo se ni početi razmišljati.

Kandija priča i o odnosu prema „djedovini“. Ono što su očevi s mukom stjecali, obrađivali i od toga živjeli, djeca prodaju za bagatelu. Vrednije je u Makarskoj imati 500 m2 dvorišta, kuću s jedva izgrađenom prvom pločom, nego u Bugojnu 20 dunuma zemlje, kuću trokatnicu i dvorište od 2 dunuma. Istina, životni uvjeti u Makarskoj, Zagrebu ili drugdje daleko su povoljniji nego u Bugojnu, no, novac dobiven od prodane bugojanske zemlje nije od velike pomoći. O posljedicama takve prodaje, kada je o Hrvatima ovoga kraja riječ, nije potrebno govoriti.

Ratno naseljavanje „odabranih“ kuća u Kandiji i drugdje lice je iste medalje. Oni koje su Srbi protjerali iz Donjeg Vakufa, ili Hrvati iz Prozora, naseljavaju se u kuće onih koje su „njihovi“ protjerali u Prozor ili Makarsku. Povratnici u Donji Vakuf, Bugojno, Kandiju i Prozor raskrinkavaju besmisao takvih ideologija. Žalosno je što one još i danas žive među onima na čijim su se plećima prelomile i koji su ponajviše platili njihovu cijenu. U ime naroda.

Fotogalerija

Boris Divković, Svjetlo riječi, siječanj 2010., br. 322., str. 38-39.

Najnovije vijesti

Cvitanović o povećanju plaća dužnosnicima: “Čudi me strpljenje građana – ovo je vrijeđanje zdrave pameti i guranje prsta u oko”

Reakcije oko povećanja plaća imenovanim dužnosnicima za 500 KM, gdje njihove plaće kod pojedinaca idu i do 8000 KM...

Bakir Izetbegović je i zvanično kandidat SDA za Predsjedništvo BiH, Lendo nosi listu u Središnjoj Bosni

Dopredsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović bit će i zvanično kandidat Stranke demokratske akcije za člana Predsjedništva BiH iz reda...

Časna koja je nestala u Međugorju pronađena mrtva

Jučer je HGSS objavio da je u Međugorju nestala 81-godišnja časna sestra iz Austrije Eufrasia Jozefa Rigler. Danas su objavili da je pronađena mrtva. "Potraga...

Milanović na samitu NATO-a: Hrvati u BiH se postupno obespravljuju. Visoki predstavnik mora reagirati Bonskim ovlastima

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović upozorio je čelnike NATO-a, koji su u četvrtak završili svoj trodnevni samit u Madridu, da bi destabilizacija Bosne i Hercegovine...

Uznemirujuća snimka: Stisnuo gas i namjerno pregazio brata

U Splitu, u Hrvatskoj, jučer je došlo do incidenta u kojem je muškarac namjerno automobilom pregazio svog brata, a sada se pojavila i snimka ovog...

Povezane vijesti