Danas, 8. lipnja 2026. godine, obilježava se 33. obljetnica jednog od najtežih stradanja travničkih Hrvata. Na taj dan 1993. godine, u ranim jutarnjim satima, počeo je masovni napad Armije RBiH iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik, na naseljena mjesta u kojima su živjeli Hrvati, te iz pravca Travnika prema Donjem i Gornjem Putićevu.

Napad je počeo u 4.30 sati iz pravca Zenice na Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac i Rudnik Bila, dok je drugi pravac napada bio usmjeren iz rejona Mehurića prema Podstinju, Gornjim Maljinama, Radonjićima, Bukovici i Gučoj Gori. Iz pravca Travnika napad je također išao prema Gornjem i Donjem Putićevu. Dakle, napad je bio usmjeren na prostor triju katoličkih župa – Brajkovića, Guče Gore i preostalog dijela župe Dolac – u kojima Hrvati stoljećima žive, s ciljem njihova protjerivanja s preostalog dijela općine Travnik s kojeg do tada još nisu bili protjerani.

Do toga dana Hrvati su, počevši od 4. lipnja, već bili protjerani sa zapadnog dijela općine, i to s čitavog prostora od samoga grada Travnika do Turbeta, s obje strane rijeke Lašve, ali isto tako i s Vilenice, Gornjeg Dolca, Grahovika, Polja Slavka Gavrančića i Dolca na Lašvi te dijela Gornjeg i Donjeg Putićeva.

Hrvati su još ranije, 24. travnja 1993. godine, protjerani iz Miletića nakon zločina koje su počinili pripadnici tzv. Armije RBiH u tom selu, kao i u Podovima.

To je bio dan kada su se, uz protjerivanje, dogodili i najteži zločini nad civilnim stanovništvom i zarobljenicima.

Toga dana ubijeno je više od 137 Hrvata, vojnika i civila. Sve to u samo jednom danu.

Samo na Bikošima tada je strijeljano 36 zarobljenika i civila, a neki od njih ni do danas nisu pronađeni.

Bio bi predugačak popis svih žrtava, ali ne može se ne spomenuti ubojstvo oca i trojice sinova iz obitelji Lauš iz Čukala, trojice braće Balta iz Podstinja, malodobnog Sreće Marjanovića ili ranjenog Pere Matkovića, kojima su odsječene glave, kao ni spaljivanje starice Mare Gazibarić u njezinoj kući u Čuklama. Sve su to zločini koje zdrav razum ne može shvatiti.

U ime koga ili u ime čega su činjeni?

Danas, trideset i tri godine poslije, kada se analiziraju to vrijeme, događaji i njihove posljedice, vidljivo je da se radilo o dobro planiranoj i dugo pripremanoj vojnoj akciji s ciljem protjerivanja stanovništva hrvatske nacionalnosti s prostora na kojima stoljećima živi.

Nakon trideset i tri godine vidljivo je da su se u velikoj mjeri ostvarile namjere onih koji su činili ta zlodjela. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja navedenih prostora od hrvatskoga življa. Posljedice su i danas itekako vidljive. Ljudska stradanja, kao i uništavanje cjelokupne imovine Hrvata i njihovih domova, rezultirali su time da je povratak na navedene prostore ostvaren u zanemarivom broju.

Tako danas postoje sela u kojima više ne živi nijedan Hrvat, poput Bikoša, Orašca, Mišonice, Miletića, Šarića Kosova i Podova, dok su Čukle, Rudnik Bila i još neka mjesta ostala s tek zanemarivim brojem povratnika. U ostala naselja nije se vratio ni približan broj prijeratnog stanovništva. Slična je situacija i u samom Travniku, gdje je ostao vrlo mali broj Hrvata u odnosu na prijeratno razdoblje.

Ovim stradanjima prethodili su zločini koji su se do tada već dogodili nad Hrvatima u travničkoj općini. Oni su bili samo nagovještaj onoga što će se dogoditi 8. lipnja 1993. godine.

Samo od 4. do 8. lipnja 1993. godine sa svojih ognjišta u Travniku, pred napadima tzv. Armije RBiH, protjerano je više od 18.000 Hrvata.

Lipanj 1993. godine definitivno je najteži mjesec u povijesti travničkih Hrvata.

Žalosno je da ni naše pravosuđe, a prije svega tužiteljstvo, već trideset i tri godine uopće ne reagira na ova događanja. Barem do sada nije pokazalo da radi na rasvjetljavanju ovako velikog kolektivnog zločina koji nikako nije mogao biti posljedica spontanih, izoliranih ili neorg