Iseljavanje i odlazak mladih ljudi, problem je koji pogađa mnoge regije ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i diljem Regije. Naravno nije ništa drugačije ni kada promatramo Središnju Bosnu.

O ovome problemu političari uglavnom “mudro šute” ili se ne oglašavaju, naprotiv na svaki spomen ovoga problema prvo će optužiti onoga tko isti spomene bez pokušaja da isti bar pokušaju ublažiti, jer riješiti ga baš i ne mogu u cijelosti.

Od niza faktora koju utječu na porazne podatke, na pojedine zaista ne može utjecati ni politika jer se radi o globalizaciji koja ubrzano pogađa nerazvijenija područja ekonomske cjeline nazvana Europa.

No postoje neke stvari koje su tako jasne i prepoznatljive, a koje bi politika da ima stvarnu volju i želju mogla riješiti. Radi se naime o stvarnoj raspodjeli financijskih resursa kada je u pitanju Država. Upravo zbog poznatog “Beogradskog sindroma” došlo je do raspada i nekadašnje Jugoslavije, jer u temelju to je bio jedan od velikih problema. Naime bivše Republike bi većinu novca morale “slati” u Beograd i tako se pojavila klasična priča o centralizaciji gdje je raslo nezadovoljstvo ostatka države u odnosu na tadašnji glavni grad. Taj ekonomski jaz doveo je i do onoga što smo doživjeli početkom 90-ih prošlog stoljeća.

Današnji prostor Središnje Bosne također pogađa problem centralizacije. Naime zbog poražavajućeg Zakona o raspodjeli prije svega PDV-a, Kanton Sarajevo je u odnosu na ostatak Države u povlaštenom položaju, pa možemo slobodno napisati kako uglavnom radimo i gospodarimo, a ideje, trud i rad uglavnom naplate stanovnici Kantona Sarajevo čiji proračun doseže višestruko više u odnosu na svaki ostali.

Naravno ovakav odnos omogućile su ovdašnja politike koje svjesno pristaju na “kmetski odnos” iako postoje modeli i načini da se zaštiti ovaj prostor i omogući bolja investicijska i razvojna klima. Zašto to ljudi koje mi biramo ne čine pitanje je prije svega pitanje za birače, a ne za iste, jer oni zadovoljni svojim plaćama, pozicijama i činjenicom kako uglavnom imaju “rezervne položaje” i ne planiraju istinski se boriti za ekonomski razvoj ove cjeline.

U nedostatku takvih velikih infrastrukturnih projekata i investicija, pokušaji ekonomskog razvoja uglavnom su pali na teret lokalnih zajednica i načelnika koji se na prvoj “crti obrane” sa skromnim proračunima moraju nositi sa više ili manje uspjeha s takvom klimom i nezadovoljstvom.

U toj i takvoj konstelaciji snaga više “trpe” Hrvati koji zbog svoga dvojnog državljanstva lakše nalaze put ka europskom tržištu i sasvim prirodno vode se onom “da pametan živi gdje mu je bolje”. Naravno sve više to se događa i Bošnjacima koji pronalaze putove kako bi otišli u Europu u potrazi za boljom ekonomskom situacijom i samo je pitanje vremena kada će i oni imati “otvoren put” za odlazak van granica Države.

Na sve to sve više je izražen i problem trošenja i “ono malo resursa” na preveliku državnu administraciju, ali i nesnalaženje političkih aktera da uopće privuku bilo kakvu ozbiljniju investiciju u Središnju Bosnu. Jedan od najboljih primjera je činjenica da već godinama čekamo na brzu cestu Lašva – Nević Polje, koja ima više nastavka nego popularni film “Sam u kući”. Projekt će vjerojatno biti realiziran ali sa velikim zakašnjenjem pa je pitanje ekonomskog efekta upitno.

Ni tu nije kraj nego se događa da Javna poduzeća koja ovaj izuzetno naseljiv dio Bosne itekako financira uopće to ne uvažavaju, nego bez trunke srama ponašaju se kao da ovdje ne živi nitko. Sve značajnije investicije tako su uglavnom fokusirane na opet Sarajevo i Mostar, te je sasvim prirodno da je onda u našem Kantonu najmanja prosječna plaća u FBiH i da imamo izražen proces iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi. Javnosti se uglavnom nam se serviraju jeftini populistički tektsići koji bi valjda trebali dokazati kako netko vodi računa o ovoj činjenici, a u stvarnosti imamo porazne statistike u svakoj od općina, a od velikih investicija ni traga ni glasa.

Kada će netko se pozabaviti ovim stanjem nije poznato, no očito je kako uopće ne postoje ni ozbiljne ekonomske ni druge strategije, ali ni volja i želja bar da se javno raspravlja o problemu koji će na kraju ovaj prostor pretvoriti u “prostor staraca”, a aktualna politika i onako će svoje mjesto pod suncem pronaći na dalmatinskoj obali.

AUTOR: JK