Od pojave super radara, milijuni vozača pažljivo promatraju cestu sa strane, kako bi uočili kontrolu brzine i na vrijeme zakočili.

Jedna od glavnih nedoumica i nagađanja je navodna vrlo velika udaljenost, odnosno stvarni domet kamera koje se koriste u nadzoru prometa.

Međutim, kamere uglavnom “snimaju” znatno kraću duljinu, što je jasno definirano tehničkim mogućnostima uređaja.

Fiksne kamere za brzinu, kada govorimo o GATSO RT4 uređaju, koje se najčešće postavljaju uz ceste, imaju raspon mjerenja brzine do 100 metara.

U tom rasponu kamera može točno izmjeriti brzinu vozila, snimiti jasnu fotografiju i snimiti registarsku oznaku. Minimalna udaljenost na kojoj sustav počinje mjeriti je otprilike deset metara, što znači da kamera ne snima cijeli dio ceste, već određeni segment.

Kamera ne snima kontinuirano vozila koja joj se približavaju s velike udaljenosti. Iako se kućište može vidjeti izdaleka, sam uređaj aktivno bilježi prekršaj samo kada se vozilo nalazi unutar zone mjerenja. To je područje gdje su točnost očitanja i kvaliteta fotografije dovoljni za prekršajni postupak.

Zato tvrdnje da fiksne kamere snimaju s nekoliko stotina metara ili čak kilometara udaljenosti nisu točne kada su u pitanju sustavi koji se uglavnom koriste u prometu. Veći dometi mogu se odnositi na policijske radare ili laserske uređaje u mobilnim kontrolama, ali ne i na klasične kamere u stacionarnim slučajevima.