Priprema za patron počet će sa misama trodnevnicama:

Utorak 1.10. u 18 sati misu predvodi fra Miro Relota. Nakon mise susret Trećoredaca i druženje.
Srijeda 2.10. u 18 sati misu predvodi fra Nikola Livaja. Nakon mise svečani koncert grupe Ad Libitum.
Četvrtak 3.10. U 18 sati misu predvodi fra Davor Petrović, a nakon mise pjeva se obred Preminuća.

Prije svake mise trodnevnice u 17:30 molit će se krunica i bit će čašćenje moćiju sv. Franje, povodom obljetnice 800. godina rana sv. Franje.

Petak 4.10. na blagdan sv. Franje Asiškog mise su u 8 i u 11 sati svečana pučka misa koju predvodi fra Zdravko Dadić, Provincijal Bosne Srebrene.

Mir i dobro! – stoji u objavi Župe.

Guča Gora – samostan i župa sv. Franje Asiškog

Guča Gora je naselje smješteno na obroncima Vlašića, 9 km sjeveroistočno od Travnika na nadmorskoj visini od 691 m. Prvi put se spominje 1425. godine.

Već u 13. stoljeću, prije dolaska franjevaca, u lašvanskoj kotlini postojala je župa sa sjedištem u Lašvi (Putičevo-Dolac), koja je vjerojatno bila malo gradsko naselje. U 14. st. franjevci su ondje podigli samostan, koji se spominje u popisu Bartola Pizanskog 1385/90. god.

Nakon osvojenja Bosne od strane Osmanlija 1463. god., samostan je najkasnije do konca 15. stoljeća bio nasilno porušen. U 16. stoljeću lašvanska župa broji dvadesetak sela i oko dvije tisuće katolika. U cijeloj župi nije, međutim, bilo ni jedne crkve niti je svećenik imao stalnoga prebivališta. Do konca 17. stoljeća broj se katolika znatno smanjio, čemu je uvelike pridonio i Bečki rat (1683-1699), kada je došlo do velikog egzodusa hrvatskog pučanstva iz Bosne i Hercegovine. U prvoj polovici 18. stoljeća hrvatsko stanovništvo brojčano oživljava, tako da i franjevci intenziviraju svoju pastoralnu nazočnost u lašvanskom kraju. Podigli su kućicu u Gučoj Gori, gdje su odsjedali prilikom pastoralnih pohoda. Župa Lašva bila je tada u nadležnosti fojničkoga samostana.

Lašvanska župa, koja se u 18. st. naziva i travničkom, ima 1743. god. 2.364 katolika i njihov se broj 1768. povećao na 3.326, a god. 1796. na 5.315.

Franjevačka kuća u Gučoj Gori proglašena je god. 1757. hospicijem. Ona je 1764. nestala u požaru, ali je uskoro bila podignuta nova, koja se 1768. naziva rezidencijom. U njoj su tada stanovala tri franjevca. U spomenutom požaru nestale su i matične knjige. Sačuvano je tek nekoliko listića iz 1733-34. god.

God. 1777. franjevci su kupili zemljište u Docu, gdje su ubrzo podigli kuću, koja je bila vlasništvo triju samostana. Dolac, naime, za franjevce dobiva sve više na značenju zbog blizine Travnika, vezirskog sjedišta, kamo su gvardijani triju starih samostana (Fojnica, Kr. Sutjeska, Kreševo) morali češće dolaziti. Stoga je razumljivo da je Dolac od 1827. god. postao sjedištem lašvansko-travničke župe, dok je Guča Gora postala mjesnom kapelanijom. God. 1840. Guča Gora je iznova podignuta na rang župe, a tamošnja redovnička kuća imala je, s naslovom reziden­cije, prvenstvo pred ostalim župnim kućama u tom području. Time je priznato da Guča Gora ima bogatiju franjevačku tradiciju od bilo kojeg drugog mjesta u travničkom kraju.

Sredinom 19. stoljeća bosanski su franjevci odlučili podignuti samostan u području Travnika, pa je za to odabrana Guča Gora. Na podizanju samostana i crkve u Gučoj Gori osobito je radio fra Marijan Šunjić, koji je, izgleda, dao i osnovnu arhitektonsku ideju za zgrade. Gradnja samostanske zgrade započela je 1857. godine. Službeno proglašenje samostana obavljeno je već 1859. godine i on od tada u pravnom smislu postoji.

Samostan je građen po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu. Tri stambena krila, zajedno s crkvom, zatvarala su samostanski klaustar. Nakon izgradnje bila je ta zgrada najveća u Bosni, a isticala se i svojom ljepotom: “58 stupova okruživalo je klaustar, dvospratna zgrada, bijela i čista, a okolo zelene bašče, njive i gajevi” (Lj. Hrgić). Odmah po izgradnji u samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a od 1883. do 1900. u njemu se nalazila objedinjena franjevačka gimnazija (probandat), te od 1911. do 1913. novicijat. Od početka 20. stoljeća pa do tridesetih godina u samostanskim se prostorijama održavala nastava za dva viša razreda pučke škole. Nastava se ondje držala također i od 1942. do 1945. god.

Gučogorska crkva građena je 1856-57. godine. Gradnju crkve i samostana vodio je najprije Ante Ciciliani iz Trogira, a onda ga je kasnije zamijenio domaći majstor Matija Lovrinović. God. 1889. za crkvu su nabavljene nove orgulje, koje su nadomjestile postojeće starije. Nove orgulje (6 registara) izradila je tvrtka Braća Zupan u Kranjskoj. Godine 1894. crkva je djelomično porušena i sagrađena je nova po projektu J. Vancaša. Nova je crkva u neoromaničkom slogu i s dva zvonika, za razliku od stare koja je imala jedan. God. 1896. crkvu je iznutra oslikao Marko Antonini. Za crkvu je nabavljeno i pet oltara iz radionice F. Stuflessera iz Tirola. God. 1900. nabavljeno je zvono težine 741 kg koje je za Prvog svj. rata rekvirirano. Danas crkva ima tri zvona.

God. 1990. u crkvi su instalirane orgulje (12 registara), koje su dar njemačke župe u Neuffenu, a izgrađene su između dvaju ratova. Restaurirane su u Zagrebu. Nažalost orgulje su u nedavnom ratu uništene.

I samostan i crkva imali su tragičnu sudbinu. U veljači 1945. godine, u vrijeme zadnjih borbi, partizani su zapalili obje zgrade. Požar je progutao sve što je u samostanu bilo vrijednoga, prije svega arhiv i knjižnicu, kao i bogatu ostavštinu fra Marijana Šunjića. Uništena su brojna umjetnička djela, crkveno ruho, oltar, orgulje. “Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio toga općega neznanja, pojačano herostratski-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao ‘klerikalno-neprijateljske’. Nepotrebno, neshvatljivo uništenje gučogorskog samostana i biblioteke 1945. godine sadrži u sebi svu strašnu simboliku toga odnosa, simboliku požara Aleksandrijske knjižnice! Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednoga arhajsko-plemenskoga mentaliteta – gesta mržnje i osvete” (Ivan Lovrenović, Svjetlo riječi , 1989, br. 88-89).

Ubrzo poslije požara počele su pripreme za obnovu. Crkva je stavljena pod krov 1946. godine. Ta je godina početak njezine obnove, koja traje sve do novijeg vremena. Novi je samostan izgrađen na temeljima jednog krila staroga 1957-59. godine.

Samostan i crkva doživjeli su sličnu sudbinu i u nedavnom ratu kada su potpuno devastirani i demolirani. Samostan je u lipnju 1993. g. okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije 1993/1994.g. Nakon povratka, 1994. godine započela je obnova samostana i crkve. Danas i samostan i crkva služe svojoj svrsi. Zadnjih godina obnavlja se stari dio samostana u kojem će biti smješteni muzej i galerija, te dvorane za pastoralni rad. U planu je obnova i stambenog dijela samostana.

Umjetničko uređenje crkve intenzivira se početkom sedamdesetih godina. Kipar Zdenko Grgić izradio je postaje križnoga puta (reljefi u bakru), te u istoj tehnici i lik Sv. Franje. Ljepoti ovoga crkvenoga prostora pridonio je i slikar Ivo Dulčić sa svoja dva djela: Gospa Žalosna (freska) i Ozdravljenje slijepca (mozaik). Dominantno mjesto u prezbiteriju, pa i u cijeloj crkvi, ima velika slika Zlatka Kesera na zidu apside: Krist Svevladar. Po svim tim umjetničkim sadržajima gučogorska crkva ima zapaženo mjesto u suvremenoj sakralnoj umjetnosti Bosne.

Nažalost u nedavnom ratu od stradanja nisu bila pošteđena ni umjetnička djela kojima se samostan u Gučoj Gori mogao pohvaliti. Oštećena je oltarska fresko-slika (40 kvadrata) koju je izradio Zlatko Keser 1977. godine. Također je oštećena i fresko slika Gospa žalosna Ive Dulčića. Na više mjesta je oštećen brončani kip svetog Franje u prirodnoj veličini, rad akademskog kipara Ivana Križanca iz 1985. godine, a koji je bio u kvadratu samostana. Više umjetničkih slika je odneseno.

Budući da je samostansko blago nestalo u požaru Drugog svjetskog rata, to su kulturno-umjetnički sadržaji poglavito iz novijeg vremena. Ipak je stjecajem okolnosti u samostanu preostala i poneka starina iz 18. i 19. stoljeća. Tako se sačuvalo osam umjetničkih slika, od kojih ovdje navodimo sliku Nepoznatog sveca iz 1796. god., te Madonu s Isusom i baroknu Gospu, obje s konca 18. ili početka 19. stoljeća te Sv. lliju od A. M. Seitza iz 1887. god. U samostanu se međutim nalazi više od stotinu djela suvremene likovne umjetnosti većeg broja autora različite generacijske pripadnosti i slikarskih pravaca kao što su G. Jurkić, M. Todorović, M. Mikulić, B. Selmanović, Lj. Lah, M. Čurić, P. Waldegg itd. Pred samostanom se nalazi spomenuti brončani kip Sv. Franje kipara I. Križanca iz 1985. god.

Požaru su izmakle i župne matice, te su se tako očuvale sve od 1766. godine. Također je sačuvana i kronika fra Jake Baltića iz 19. stoljeća. Ona osim kulturno-povijesne ima i literarnu vrijednost.

Gučogorska župa je god. 1877. imala 2.934 katolika, a 1935. god. 2.750. U međuvremenu od dijelova ove župe formirane su nove: Zenica, Vitez, Brajkovići i u najnovije vrijeme Nova Bila.

Župa Guča Gora je 1991. godine imala 3.010 vjernika (1974: 3.165) i njihov se broj do pred posljednji rat postupno smanjivao zbog iseljavanja. U ratu župljani su prognani a vratio ih se mali broj te župa Guča Gora po zadnjem popisu na koncu 2016. godine ima 634 vjernika u 265 obitelji.

Župu tvore sljedeća naselja: Guča Gora, Bandol, Banovići, Bikoši, Brankovac, Bukovica (Velika i Mala), Čifluk, Kosovo, Krpeljići, Kula, Maljine, Mosor, Postinje i Radonjići. Na području župe nalazi se podružna crkva u Bukovici (7,5×5 m) izgrađena tridesetih godina 20. stoljeća, te tri grobljanske kapelice, stoji u o župi na stranici bosnasrebrena.ba.