„Jednom kada dođete u Ovčarevo, a bude ljetni dan, pun raskošnoga sunca, vi ćete pomisliti: Ovo je selo koje sam negdje vidio u djetinjstvu, a ne znam gdje; ovo je selo zaboravljena priča, koju zaboravih, pa sad se opet sjećam: u nekom selu, podno nedogledne planine ležaše kućica…”
Starom cestom koja vodi prema Vlašiću dolazimo do župne crkve svetoga Mihovila arkanđela u Ovčarevu gdje nam je župnik fra Dario Udovičić, franjevac Bosne Srebrene, ustupio ove divne fotografike jedne od najljepših crkvi na svijetu – Crkve sv.Mihovila.
Ova župa smjestila se u središnjoj Bosni između Turbeta i Travnika, a iznad nje su visovi Vlašića i obrisi Vilenice dok njezinim središtem protječe rijeka Lašva. Župa je osnovana 1832. godine odvajanjem od župe Dolac i tada se zvala Orašje. Godine 1879. od jednoga dijela župe formirana je župa Dželilovac, kasnije nazvana Potkraj. Ovčarevo je po starosti druga srednjovjekovna župa, posvećena svetome Mihovilu arkanđelu, a pripadaju joj još i filijala Prići te naselja: Bilići, Jankovići, Kalibunar, Kokošari, Kraljevice, Lovrići, Miškića Brdo, Paklarevo, Peševići, Pilića Dočić, Radića Brdo, Šipovik, Vidoševići, Visokovići i Zagaj. Područje ovčarevske župe je pretežito brdovito i s malo plodnoga zemljišta, pa su se mještani sve više okretali stočarstvu i zaposjedali obronke Vlašića
Povijest bilježi kako je narod ovoga kraja često bio izložen različitim opasnostima te samim time i u stalnim borbama za opstanak na ovim područjima, a vjernici Ovčareva su u sv. Mihovilu pronašli zaštitnika i vođu protiv svih nedaća. „To je slikoviti izraz velike poruke: gdje se vjernik u iskrenoj vjeri Bogu povjeri, tu strah i tjeskoba ne hvataju dubljega korijena, nego se podnosi i podnoseći nadvladava dok zauvijek ne iščezne. Zato su župljani župe Ovčarevo, izvrgnuti tijekom svoje povijesti raznim prijetnjama i opasnostima, izabrali Mihovila za svoga zaštitnika, pa su mogli i u najtežim trenucima svoje povijesti smireno izgovarati njegovo ime”, zapisao je fra Velimir Valjan u svojoj knjizi Župa sv. Mihovila arkanđela.
Glavni je patron župe, dakle, na blagdan sv. Mihovila koji se svečano obilježava u župnoj crkvi, a toga se dana slavi i Dan policije. Ljudi ovoga kraja oduvijek su iskazivali posebno štovanje Blaženoj Djevici Mariji i njoj se utjecali pa je tako izgrađeno svetište – Gospino vrilo, a koje se nalazi uz cestu tri kilometara nedaleko od Travnika. Proštenište je za vrlo kratko vrijeme postalo poznato u hrvatskom narodu, a svakodnevno se navraćaju hodočasnici te se pomole ispred crkvice ispod koje izvire voda. Na ovome se svetištu svake godine svečano obilježava blagdan Male Gospe što je ujedno i drugi patron župe Ovčarevo. Jedno od najstarijih sela koje pripada ovoj župi je selo Vidoševići, a raniji su župnici ostavili zapisano kako se na vidoševićkom groblju sv. Ana slavi odvajkada. Tako ovdje dolaze trudnice moleći zagovor sv. Ane da rode zdravo dijete i u vjeri ga odgoje, zatim dolaze bračni parovi koji nemaju djece moleći Boga da im po zagovoru ove svetice daruje dijete; dolaze mladići i djevojke moliti se za sretan brak. Stoga je blagdan svete Ane također na poseban način obilježavan, te se nerijetko navodi kao treći patron župe Ovčarevo.
Unutrašnjost crkve krase brojne vrijedne umjetnine kako što je put križa, oltarni mozaik Proslava svijeta, dva bakrena reljefa; zatim brončane skulpture sv. Ante i sv. Franje, Gospa s djetetom isklesana u bijelom kamenu te još 23 vitraja. U sakristiju vode dvoja crkvena vrata koja se zajedno s ulaznim vratima u crkvu otvaraju gredom i masivnim ključem ili, kako ljudi ovoga kraja kažu, otvaraju se na starinski način. Sve ove i mnoge druge vrijedne umjetnine preživjele su rat i do danas ostale vrijedne divljenja zahvaljujući župljanima koji su ih sa sobom ponijeli onoga dana kad su iz Ovčareva krenuli put izbjeglištva, te ih takve sačuvali od propasti.
Starost? Svuda. Mladost? Odlazi. Takva su vremena bila nekada, a takva su i sada. I u Ovčarevu je sve više napuštenih kuća i zatvorenih kapija, ali bez obzira na to u njemu još uvijek žive oni kojima je stalo do svoje rodne grude i koji žele njegovati zdrave vjerničke temelje na kojima valja graditi sljedeće generacije. Takvi su primjer kako se zajedništvom može puno napraviti i da župa unatoč svim problemima živi i prkosi posljedicama rata i teškoj ekonomskoj situaciji. Oni su dokaz kako se ne mora otići u tuđinu da bi se bolje živjelo, nego se radom, trudom i pozitivnim razmišljanjem može živjeti pod suncem našega komadića neba.
Za kraj s pravom možemo reći da za župljane Ovčareva vrijedi ona stara ” Vjera, ljubav i domovina”.
Centralna.ba
