Povijest Bučića započinje odvajanjem od dolačke župe 1856. godine velikodušnim činom – darovanjem kuće. Fra Marijan Šunjić, dijete Bučića, franjevac, biskup i učen čovjek, svoj je dom ostavio župi kako bi postao prva crkva i prvi župni stan. Od 1868. do 1876. godine izgrađena je prva župna crkva. Po završetku gradnje crkve podignuta je i prva pučka škola u tom kraju, koju su vodili franjevci.

Staro i novo

Na mjestu stare crkve 1937. godine izgrađena je nova. Tom se prilikom od Bučića odijelila i formirala nova župa – Rankovići. Crkva je sedamdesetih godina iznutra obnavljana, a izvana je obnovljena prije desetak godina.

Danas se ova crkva smatra starom jer je nakon posljednjega rata fra Jozo Ančić započeo izgradnju nove župne crkve i kuće koja je danas u funkciji. Stara crkva nalazi se na uzvisini. Ponosno čuva i nosi svoju starost te nadgleda Bučiće i novu crkvu smještenu u središtu mjesta, poput starješine koji pazi svoje potomke pogledom punim ljubavi, ali i opominjući, kao da poručuje: „Još od mene imate što naučiti.”

Ako svoj obilazak župe započnete posjetom staroj crkvi, pred crkvom će vas dočekati bista fra Marijana Šunjića, rad umjetnika Mate Vlaha. U crkvi se nalazi zavjetni kip Gospe s djetetom nepoznatog autora, a dobrodošlicu će vam, s puno opreza i ozbiljne odgovornosti prema prostoru koji čuva, poželjeti Anica.

Gospođa Anica u Bučiće je stigla kao izbjeglica i tu je pronašla svoj dom. Zahvalna je bivšim župnicima, fra Marinku Didaku i fra Dragi Pranješu, koji su joj pomogli i smjestili je u nekadašnju župnu kuću. Zauzvrat Anica brine o prostoru stare crkve i njezinu okolišu. To čini savjesno i s puno ljubavi. Iako nije rodom iz Bučića, njezin odnos prema gostima na prvu suzdržan i oprezan, a potom srdačan i domaćinski – podsjetio me na nešto što sam pročitala istražujući o župi u knjizi fra Velimira Valjana, koji je napisao spomenicu povodom 165. obljetnice župe Bučići i 160. obljetnice smrti fra Marijana Šunjića.

U svojoj knjizi, između ostaloga, opisuje glavne, prepoznatljive osobine naroda bučićke župe. Kao jednu od tih karakteristika navodi: „Nepovjerljivi prema svemu novome i stranome, staro im je bolje od novoga.” Ovu napisanu osobinu nisam prepoznala samo kod Anice, koja je očito usvojila ovu bučićku karakternu crtu, nego mi je ta rečenica učinila logičnom i činjenicu da se župljani nisu odrekli stare crkve iako im je izgrađena nova.

Župa je danas zanimljiva u odnosu na druge upravo po tome što ima dvije crkve. U staroj crkvi održavaju se mise subotom, dok je nova namijenjena za sve ostalo. Stara, smještena malo po strani, u sebi čuva tišinu prošlih stoljeća. Nova je otvorena i svijetla. Možda je upravo ta potreba da obje ostanu žive slika župljana koji staro vole, a novo primaju s oprezom, kako ih je opisao fra Velimir.

I možda je upravo zato župa Bučići mjesto dviju crkava: one stare, koja svjedoči da se prošlost poštuje, i one nove, koja pokazuje da se i novo, kada se jednom prihvati, čuva s istom ljubavlju.

Nova crkva, čiji je kamen temeljac 1997. godine blagoslovio papa Ivan Pavao II., nalazi se na mjestu gdje je nekada bila stara škola, u samom središtu Bučića. Zbog njezina položaja prirodno je da stanovništvo gravitira crkvi, okuplja se u njezinu dvorištu, a djeca tu provode dosta vremena.

Na taj se način nova crkva „otvorila” i „približila” svojim župljanima jer je pristup staroj crkvi bio znatno teži, a oko same crkve nije bilo mnogo prostora.

Oltar, prezbiterij i tabernakul nove crkve rađeni su prema projektu Zlatka Ugljena. Slika iza oltara djelo je umjetnika Ante Manuša, rodom iz Bučića, koji je u njoj prikazao raspetoga Isusa Krista, Mariju Kraljicu koja se slavi kao drugi patron župe, staru crkvu i sv. Martina, zaštitnika župe.

Ulazna vrata od hrastovine izradio je stolar Anto Marjanović, a nacrt prozora i vitraja napravio je splitski umjetnik Stipe Ivanišević, koji je ujedno autor i Puta križa. Vitraj na pročelju crkve, koji prikazuje Gospu zaštitnicu puka, djelo je Vladimira Blažanovića.

Ovdje se vjera živi i ne stari

Danas župa ima oko tisuću vjernika i oko 400 obitelji.

„Ljudi u Bučićima ponosni su na sebe i svoju župu. Kompaktni su i drže se zajedno”, kaže fra Zoran Jaković, novi župnik koji je u Bučiće došao prije nekoliko mjeseci.

Dok govori o župi i njezinu narodu, u njegovu se glasu osjeća poštovanje, a iz riječi se prepoznaje svijest o izazovu koji nosi to zajedništvo – čvrsto, ali ponekad i zatvoreno. Iako pun ideja i planova, fra Zoran kao novi župnik prije svega želi uspostaviti kvalitetnu komunikaciju sa župljanima i izgraditi odnos povjerenja, jer vjeruje da tek iz takva odnosa ljudi mogu dobiti maksimum od Crkve, a Crkva od ljudi, te da župa može napredovati.

Važnim smatra i oživljavanje župnoga zbora, FRAME i njezinih aktivnosti, kao i suradnju s trećorecima koji tu žive i djeluju.

Što se tiče same crkve, fra Zoran dodaje: „Iako je crkva nova, još je mnogo posla potrebno da bi se dovela u željeno stanje. Nedavno su postavljene nove klupe i obnovljeno je ozvučenje, a sljedeće je u planu rad na rasvjeti.”

Bučići su mala, ali duboko pobožna župa koja je izrodila četvoricu svećenika franjevaca i četrnaest časnih sestara. Snažna povezanost i obiteljska bliskost bučićkih vjernika i svećenika očituje se i u njihovu odnosu prema fratrima. Često nazivan „ujakom” kao znak bliskosti sa svojim narodom, fratar je ovdje ljudima još prisniji – Bučićanima je fratar ujko.

No bliskost ne ostaje samo na riječima. Župljani su na raspolaganju Crkvi i rado pomažu. Tako je za održavanje župne kuće i pripremu hrane zadužena gospođa Marica Kurevija, obitelj Željka Matuke preuzela je čišćenje crkve, a gospođa Veronika Bavrka brine o njezinu ukrašavanju.

Djeca također odrastaju okružena vjerom. U protekloj godini bilo je 28 krizmanika i 12 prvopričesnika, što je brojka koja daje nadu da ovdje vjera ne stari.

Prije rata u župi je bilo oko 1800 vjernika. Do danas ih se dosta iselilo, ali ostaju vezani za svoj rodni kraj. Među iseljenicima se sve češće javlja želja za povratkom. Nedavno se jedna obitelj vratila u obnovljenu kuću i imaju četvero djece, a još tri do četiri obitelji planiraju povratak.

Sve to pokazuje da ovu sredinu ipak prepoznaju kao lijepo i pozitivno mjesto za podizanje obitelji i odgoj djece. Trenutno je desetak novih kuća u izgradnji. Iako su se odselili, Bučiće i dalje doživljavaju kao dom. Često dolaze, a nerijetko se i vraćaju.

Svake godine u kolovozu organizira se malonogometni turnir koji je još jedan razlog okupljanja. Oni koji dolaze iz dijaspore često planiraju godišnje odmore upravo prema terminu turnira, čime održavaju vezu sa župom. To najbolje pokazuje koliko je ovaj kraj u ljudima ostao živ.

U blizini župne kuće borave i Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije koje su dijelom ove župe neprekidno od 1957. godine.

„Ljudi su redoviti na misama i radnim danima, ne samo nedjeljom”, kaže fra Zoran.

Vjernici ovdje rastu s vjerom i ona im nije samo obveza ili obred, nego ritam života. A dio tog ritma su i brojni vjerski običaji koji se u župi godinama njeguju.

Jedan od njih je običaj da župljani jednom mjesečno, svakoga mladog utorka, pohode grob fra Franje Zubića (1822. – 1871.) na groblju Komarda. Ondje se moli za djecu, bolesne, za zdravlje i povratak izgubljenih. Narod je iz svih krajeva zemlje dovodio bolesnike, a neki čak i bolesne životinje koje bi vodili oko groblja u nadi da će ozdraviti.

Na njegovu je grobu 1980. godine postavljeno brončano spomen-poprsje koje je izradila kiparica Ana Kovač.

Iako prostorno prilično malena, bučićka župa ima tri groblja: na Komardi, u Podbučićima i u Zaselju, a svako od njih krasi po jedna kapela. Također, pomalo udaljena i izdvojena od samoga mjesta, na brdu Kuk iznad Novog Travnika nalazi se i crkvica posvećena sv. Bernardu.

Bučići su možda mala župa, ali je očito da su veliki u onome što najviše vrijedi: u vjeri koja nadahnjuje župljane da s ljubavlju čuvaju svoje tradicije, njeguju zajedništvo i s ponosom svjedoče svoju pripadnost Crkvi i Bogu, prenoseći to bogatstvo duha na nove naraštaje.