U srcu Bosne i Hercegovine, na 15 km sjeverozapadno od Travnika, smjestila se jedna župa, nekada planinska i okovana snjegovima, a danas zajednica jake vjere koja svoje najradosnije dane živi ljeti kada slavi svoju nebesku zaštitnicu – Sv. Anu.
Piše: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik
Svećenici, vjernici pa i cijele župne zajednice se mijenjaju, vrijeme i okolnosti im donose promjene – nekada dobre, a nekada loše. Breme vremena na svojoj koži osjetila je i ona u Podkraju koja je osim svega navedenog mijenjala i lokaciju, patron, ali i danas ponosno stoji na padinama planine Vlašić.
Selidba…
Desetak minuta nakon što smo prošli bosanski „vezirski grad“ Travnik skrenuli smo desno s glavne prometnice. Penjali smo se nekoliko minuta i ubrzo se našli u prostranom, drvećem i cvijećem ukrašenu, dvorištu kamene crkve. Tamo nas je dočekao naš domaćin – župnik vlč. Mario Oršolić.
PREPORUKA ZA VAS
Nismo gubili vrijeme i odmah smo krenuli s upoznavanjem kraja, ljudi i njihove vjere.
Vlč. Oršolić kazao je kako je župa, odvajanjem nekih sela od Ovčareva, oformljena 1879. i tada je nosila naziv Đelilovac jer je to selo tada bilo najbrojnije. Dodao je kako uz njega danas u okvir ove vjerničke zajednice ulaze: Sečevo, Djaci, Podkraj i Lajsovići te Škulji. U vrijeme osnutka župe na tom je mjestu izgrađena drvena crkva koja je, kao i župa, bila posvećena Sv. Anti Pustinjaku koji se slavi 17. siječnja.
„Samo je vjera uspjela ove ljude na svojoj rodnoj grudi zadržati i na to treba biti ponosan. I ja sam ponosan i oni su ponosni i mislim da ova župa kako god je gledali, s koje god strane, ima svoju budućnost“, kazao je župnik
Priča ide dalje tako što je nakon nekoliko godina franjevac iz Guče Gore o. Ljubomir Kotromanović došao i vidio kako tamošnje prilike nisu baš dobre, a i crkva je bila od lošeg materijala pa je izrazio želju da se bogomolja premjesti u Podkraj. Tako je i bilo te je 1905. počela gradnja novog kamenog zdanja, i ona je trajala do 1914. „Danas je ovdje nova crkva posvećena Sv. Ani. Zašto Sv. Ani? Naime, tada u to vrijeme – kraj 19. i početak 20. stoljeća – bile su na Vlašiću velike zime, veliki snjegovi, snježni nameti visoki po dva-tri metra. Nije se moglo doći do crkve, bio joj je i otežan pristup te da bi olakšali dolazak vjernika, smjestili su sjedište u Podkraj. Dakle, promijenili su i patron i naslovnik župe jer se Sv. Ana slavi 26. srpnja, u ljetnom razdoblju. To nije slučaj samo s ovom župom, to je slučaj s mnogim planinskim župama koje su tako svoje svetce i zaštitnike stavljale u ljeto“, protumačio je župnik.
Dragulj teška vremena
Granja crkve trajala je duže no što bi to danas bilo – što zbog teških vremena, što zbog primitivnih građevinskih tehnika. Ipak, kamen se dovozio iz travničkoga kraja, zidao i nastala je lijepa građevina gabarita 20 x 10 metara i 11 m visine, uz koju stoji 20-metarski zvonik. Bilo je sve fino ukomponirano i u punom sjaju zasjala je koju godinu pred Prvi svjetski rat u kome je oštećena. Isto se ponovilo i u Drugom svjetskom ratu, a najviše je stradala u ovom posljednjem kada je bila devastirana.
Ipak, vjernici su je obnovili. Danas su osobito ponosni na njezine umjetnine – sve osim kipa napravljene poslije rata.
„Kip Sv. Ane koji se nalazi u prednjem djelu građevine s desne strane do oltara stari je kip koji je sačuvan i preživio sve ratove. To je rad tirolskih umjetnika poznate radionice Josef Oberartnerkoji su bili poznati kipari, graditelji“, rekao je vlč. Mario i u nastavku kazao kako su vitraji pak urađeni prije nekoliko godina te da su djelo umjetnika i domaćeg sina, Novotravničanina Ante Mamuše. Rad i djelo njegovih ruku su i postaje križnoga puta.
Na poseban način važna je slika sluge Božjega Petra Barbarića smještena pokraj glavnog ulaza. Ono što joj daje još veću vrijednost jest Barbarićeva relikvija koja se u njoj nalazi. Župnik je objasnio kako župljani svakog četvrtka idu na zavjetnu misu u sjemenište u Travniku ovomu sluzi Božjemu kako bi molili za njegovo proglašenje blaženim.
Bog me drži
Crkva je, dakle, osjetila svaku godinu i svaki nemio događaj, a mnoge od njih pamte i naši stari. Tako je baka Luca Žilić kazala kako ona vidi svijet danas, a kako je bilo prije. „Život je bio lijep, mladosti bilo, svijeta bilo. Molili smo se Bogu koliko smo mogli. Nije se išlo ovako uvijek u crkvu, ali se jest orila kuća svake noći, svakog jutra – molile su se litanije Gospi, Sv. Josipu. Poštivala se starost, bolest; jedni drugima smo dolazili, tražili smo ako što nismo imali, svatko je iz ljubavi davao. Nismo imali kao sada, ali nitko nije pripovijedao ‘ja sam nekoga pomogao, ja sam mu dao’. Meni je bilo lijepo tada, bila sam mlada. Ali sad je mene pogodio život iza rata. Dva sam sina izgubila, muža, sve. I treći sin nije dobro…“, rekla je Luca dodajući kako ne želi plakati da ne bi sekirala druge. Ipak, ima ona i razloga za radost – nalazi je u svakom od 18-ero praunučadi i 13-ero unučadi.
„Bog me drži, molim se, idem u crkvu koliko god mogu. Ovo mi je utjeha, ovdje sam je našla kod Srca Isusova. Molim se uvijek Srcu Isusovu, ono mi je sve pomoglo u životu. Kad mi je bilo teško, dođem pred Isusa i kažem: ‘Isuse, ja sam tvoja, pomozi mi.’ Bude mi odmah lakše. Kažu mi da se dobro držim – ne držim se ja, to mene Bog drži“, ispričala je i mladima poručila da se okrenu Bogu jer danas svijet juri samo za materijalnim stvarima, a to će nas, kako kaže, odvesti u propast.
Nemile 1990-e
Nitko ne može znati što bi bilo da se rat nije dogodio, ali nije tajna kako je isti nanio toliko boli i tuge. Župljanin Zvonko Vuković, koji je u Podkraju primio sve sakramente, ispričao je što se tu događalo 1990-ih.
Kako kaže, oni su s oko 2 000 župljana dočekali rat. „Bili smo na jednom jako teškom i upitnom položaju s obzirom da smo ovdje bili nekako u potkovici. Bili smo okruženi neprijateljem, tada srpskim postrojbama, sa svih strana. Borili smo se. Ovdje se život ugasio 27. veljače na neki način, a u proljeće 19. travnja se u potpunosti ugasio u smislu da smo izgubili vezu sa svijetom, da smo ostali bez električne energije, da se odavde civilno stanovništvo iselilo. Uglavnom su ovdje ostali naši bojovnici koji su to srčano i dugo branili“, rekao je Zvonko i dodao kako je Podkraj pao 18. studenoga 1992. – tad su se povukli pred neprijateljskim snagama.
Tu njihova patnja nije stala… Velik broj njegovih sumještana nije poginuo tu, nego u izbjeglištvu braneći ostatak Središnje Bosne jer, kako kaže, nije mnogo njih izbjeglo u Hercegovinu, Hrvatsku, nego tek na prvi slobodan prostor.
Od njega smo saznali kako je tadašnji župnik don Ivan Ravlić izbjegao u Bučiće te su se tamo u jednoj privatnoj kući slavile svete mise, vodile matice i primali sakramenti.
„I to sve je potrajalo. Poslije je negdje 6. lipnja 1993. krenuo rat koga sigurno nismo željeli s Armijom BiH. I tada se počela i ozbiljnije krv prolijevati. Bilo je mnogo žrtava i s jedne i s druge strane. I to je trajalo sve – barem je moje mišljenje – dok je netko htio. Ono što su zaustavili 1994. Washingtonskim sporazumom, ja sam siguran da se moglo i 1993. Ali što je tu je“, ispričao je župljanin Zvonko koji se u rodno mjesto vratio 2000. Za njegov je povratak osobito važno bilo otvaranje Katoličkog školskog centra u Travniku kamo je slao svoju djecu u školu.
Progovorio je potom i o povratku ostatka župe koji je počeo već s dolaskom župnika don Željka Čuturića 1997. Župnik je došao kad još nije bilo ni struje, ni kuće, ničega. Intenzivnije su se vraćali u novom tisućljeću; djelovale su mnoge humanitarne organizacije; a i oni koji su od ranije bili u inozemstvu, pomagali su obnovu. Negdje 2006. vratilo se oko 850 vjernika, ali ubrzo je krenula i nova borba – borba s odlaskom mladih…
Tu je srce
Kada je riječ o povratnicima, valja naglasiti kako Podkraj ima „jaku dijasporu“, pa ima i onih koji su se nakon odlaska u zasluženu mirovinu vratili na rodnu grudu. To je učinio i Anto Barić koji se, nakon 40 godina provedenih u Švicarskoj, u BiH vratio prije više od sedam godina. „Nikad odavde zapravo nisam ni otišao, ako sam možda otišao tjelesno, duša je tu bila i um i sve. Prvom zgodom, dok smo mogli, gledali smo se što prije vratiti. Djeca su još ostala tamo. Oni dolaze svake godine. Prošle godine sam imao i zlatni pir. Proslavio sam 50 godina braka sa svojom suprugom: bila su mi sva djeca na okupu, bilo nas je više od 20 u kući. Stali smo. Nije kuća tijesna gdje čeljad nisu bijesna“, ispričao je djelić svoje priče Anto koji se po povratku ozbiljno angažirao u životu župne zajednice. Kaže da želi pomoći te se brine da župa bude čista i održavana. To je vidjelo i dosta ljudi pa je vremenom broj sudionika postao veći.
Kako je i sam bio vani, najbolje zna koliko je tim ljudima važno doći u rodni kraj. I nekako, najviše ih dođe ljeti, upravo za patron. „Veliki broj ljudi se sprema doći za patron. To je za sve nas bila jedna os, točka oko koje se sve vrtjelo. Bilo nam je ‘kad ću doći ako ne dođem za Sv. Anu, za Božić’“, rekao je.
