Rad, koji je već privukao pažnju i uskoro će biti objavljen u studentskim časopisima, donosi prikaz srednjobosanskog identiteta i mladenačkog pogleda na život. Njegova poruka nadilazi generacijske granice, otvarajući nova pitanja i potičući razmišljanja o budućnosti ovog podneblja, piše n24.ba.

Ivin rad koji je posvetila baki i djedu svjedoči o važnosti obiteljskih vrijednosti i nasljeđa koje oblikuje identitet mladih ljudi.

“U srednjobosanskom identitetu ogleda se čarolija raznolikosti koja prožima taj kraj. Iako se suočava s brojnim izazovima, ipak, postoji velika snaga u tom identitetu. Duh zajedništva, duboko ukorijenjen u kulturne tradicije i međusobno poštovanje, pruža temelj za izgradnju bolje budućnosti.

Doista se često bavim problematikom i razmišljanjem o mladim ljudima. Kao studentica politologije i osoba koja vrlo lako ostvaruje kontakt s ljudima, osobito mojim vršnjacima, nailazila sam na situacije u kojima sam mogla biti submisivna u toj mjeri da zaboravim svoje korijene i podrijetlo.

Odrastajući uz baku i djeda u malenom mjestu koje se utkalo u srcu Središnje Bosne, Novoj Biloj, svoje prve korake napravila sam u njihovu domu. Topla, malena, skromna kuća puna vrijednosti, tradicije i običaja oblikovala me u djevojku koja svu naučenu kulturu iz takvog doma i mjesta nosi sa sobom gdje god bila i u kakvom se god društvu nalazila. Moja istinska ljubav prema rodnom kraju, mojim ljudima, mojoj župi se nije javila u adolescentnim godinama mog života. Dok čovjek provodi školske dane u mjestu odakle dolazi, nije svjestan duhovnih usađenih vrijednosti. Osjećaj privrženosti jednoj kući, jednom zajedništvu, jednoj grupi ljudi i jednim običajima se javila kada sam napustila rodnu grudu. Istinski osjećaj pripadnosti korijenima javljao se putovanjem kroz život u ranim dvadesetim.

Sezonski rad u Njemačkoj već četiri sezone uveo me u zapadnjački materijalni svijet i podsjetio na značenje toplog doma punog ljubavi, male sredine pune zajedništva, iščekivanje vikenda kao vremena za odmor mladima i starima, jutarnje i večernje kave u obližnjim kafićima u kojima dijelimo dobro i loše. Ponekad smijeh, ponekad problem ali kako god, naši su. Rješenje je uvijek zajedničko. Volim tu privrženost rodnom mjestu koju čovjek sa sobom nosi bez obzira odakle je.

U srednjobosanskom identitetu ogleda se čarolija raznolikosti koja prožima taj kraj. Iako se suočava s brojnim izazovima, ipak, postoji velika snaga u tom identitetu. Duh zajedništva, duboko ukorijenjen u kulturne tradicije i međusobno poštovanje, pruža temelj za izgradnju bolje budućnosti.

Biti malobrojan narod u bilo kojoj državi ne znači ne imati svoje obilježje. Moje rodno mjesto je bogato poviješću. Poviješću koja nas je oblikovala i očuvala u dolini Lašve. Biljanska djeca moraju znati što predstavlja Nova Bila i kakvo značenje nosi Bijeli put devedesetih godina. Naši preci su nam dali slobodu, ali su nam ostavili i velike obveze. Malobrojan narod čija je povijest iscrpna i nimalo laka za razumjeti, svoje je korijene sačuvao u mjestima punim hrabrim i dobrim ljudima. Povezanost svih Hrvata u Srednjoj Bosni je ogromna. Slavlje svetkovina i blagdana u susjedskim gradovima, koncerti, ljubavi… veže nas i drži zajedno.

Nisam toga bila svjesna do polaska na studij… Studiranje u Mostaru me oblikovalo u osobu sposobnu za rad i učenje, ali je i povećalo moju žudnju za mojim ljudima. Ljudima iz Srednje Bosne. Mentalitet, energija i zajedničke pošalice vežu nas za jednu županiju. Stoga, susret s mojim vršnjacima iz Srednje Bosne u Mostaru uvijek probudi u meni osjećaj rodoljublja. Sa sobom uvijek nosim zajedništvo koje dijelim u svom studentskom gradu s ostalim kolegama iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Kroz promicanje dijaloga, razumijevanje i poštovanje međusobnih različitosti, srednjobosanski identitet može procvjetati i postati još snažniji, ostavljajući trag koji će trajati generacijama.

Čašica razgovora s prijateljima, poznanicima pa i nepoznatim ljudima u nepoznatom gradu je ono što nosim iz svog doma. Valjda smo tako navikli. Pružena ruka mira i ljubavi stvara od djevojčice djevojku dobre duše. Zajednički rad, pomoć i ohrabrujući razgovor mojih ljudi odrazio se i na moj život u mom studentskom gradu Mostaru. Zajednički duh mog kraja nije tako lako zamjenjiv sa zajedničkim radom s ljudima širom svijeta. Župa puna Hrvata u Landshutu otkriva zajednički osjećaj pripadnosti jednoj vjeri, ali ne i zajedničku povijest i isti osjećaj kakav imaju moji sugrađani. Moje studiranje u Mostaru značilo je potpuni preokret načina života. Upoznavanje mladih ljudi s cijelog Balkana je dodatni kulturološki obrazac stečen tijekom mog obrazovanja. Sloboda koju mladi ljudi imaju u gradu studiranja je neupitna. No, upitno je čemu se prilagođavamo i kakav put biramo. Na početku svog obrazovanja u Mostaru izabrala sam put življenja stečenih vrijednosti svog kraja. Učenje, pošten rad, pružena ruka svakom u nevolji, čašica pića, osmijeh i identitet Novobiljanke iz Lašvanske doline me oblikovao u bogatu osobu svjesnu vrijednosnih i duhovnih osobina koje nosim sa sobom gdje god bila.

Kada bi me netko upitao koja je jedna osobina koja opisuje srednjobosanske ljude, rekla bih prilagodljivost. Hrvati Srednje Bosne se vrlo lako naviknu i prilagode drugoj kulturi i načinu života, ali mnogi znaju sačuvati svoj identitet. Neki bi često, kako mi to kažemo „tjerali po svom,” smatrali da njihovi korijeni znači puno više od tuđeg. Ali ljudi iz mog kraja ne ostavljaju takav dojam. Kako ja to volim reći: „Dok sam u Mostaru, Hercegovka sam, dok sam u Novoj Biloj, Bosanka sam.” I ne, to nije podvojenost i dvoličnost. To je prilagodba, poštivanje drugoga, održavanje dobrih odnosa s onima koji te okružuju i otvorena ruka mira. S ljudima Srednje Bosne nije teško funkcionirati. Povijest im je nanijela puno nedaća, oduzela vrijednosti, nametnula razne tegobe, nepravdu, ali ih je i ojačala. Ojačala do te mjere da nemaju potrebe dokazivati svoje vrline na silu. Ljudi ih vide. Prepoznatljivi smo i nije me strah to reći. Ne bojim se govoriti slobodno i iskreno jer sve što kažem ne može se opovrgnuti. Srednja Bosna ili kako je neki nazvaju Srebrena Bosna, odlikuje se svojom otvorenošću prema svakom strancu.

Urbanizacija nije zastupljena u velikoj mjeri, ljudi se međusobno poznaju od njihovih prvih koraka i upravo ih to čini jedinstvenim. Ta osobina međusobne povezanosti prenosi se u velike gradove, pune hladnih izraza lica, nedostatka osmijeha i neplaniranog poziva na kavu. Nemoguće je živjeti u jednom dijelu Srednje Bosne, a ne poznavati kako dišu ljudi iz drugog dijela. Držati se zajedno, rame uz rame je lekcija naučena kroz povijest i teške trenutke koji su visili u zraku Srednje Bosne.

Razlog za slavlje i okupljanje nikada nije teško naći. Rođendani, blagdani, praznici rada, dani neovisnosti, obilježavanje nastanka grada, diplome, prvi, drugi, treći dan Nove Godine moraju naći svoje mjesto i vrijeme za obilježavanje. Ne postoji neradni dan u mojoj Srednjoj Bosni koji nije proslavljen. Upravo zbog toga i odlikuje pozitivnom energijom, zajedničkom pjesmom utjehe, zdravicom, duhovitosti. Volim taj mentalitet opuštenosti i spremnosti za svaku prigodu. Ma gdje god me put odvede, kakvu god nedaću imala, moje uspone i padove zaokružim glazbom, smijehom i druženjem. Takav stil života nosim iz moje rodne grude i prenosim ga na svakog pojedinca.

Nažalost, uvijek postoje oni koji svoju prilagodljivot upotrijebe na negativan način. Zaborave odakle potječu i kako su živjeli dok nisu započeli svoj novi način života u nekom drugom gradu, udaljenom tisućama kilometara od rodnog doma. To je najuočljivije zadnjih pet do deset godina kada su mnogi spletom različitih okolnosti napustili svoje domove i zaputili se u strane države. Taj primjer se može odnositi i na studente čiji su životi bili ukalupljeni u njihovom rodnom selu ili gradu Srednje Bosne. Veliki je broj onih koji su zaboravili svoje prve korake, prva prijateljstva, prve ljubavi, rođendane i sve bitno što stavlja pečat na čovjekov početak življenja… Sasvim je jasno da kao dijete ponekad osjećaš sram i imaš malu dozu neugodnosti zbog stečenih odrednica tijekom odrastanja u malenoj sredini, odgojem bake i djeda i zatvorenosti koja vlada u takvim sredinama kao što je Srednja Bosna. Ali moje pitanje je zašto osjećaš sram u zrelim godinama? Zašto ne vidiš vrijednosti svoga identiteta u mjestu na kojem si stvoren? Zašto bježiš od svog naglaska, svoje rutine, svojih ljudi, svojih običaja? Jednostavno, zašto se sramiš? Stoga mnogi žele tuđi indetitet, tuđu povijest, tuđu kulturu, tuđi način života, tuđe bogatsvo… Zar su svjetla velikih gradova, buka, brzina i savršeni životi na društvenim mrežama zamijenili bogatu povijest, zajedništvo, životna prijateljstva stečena u dolini Lašve?

Doista vjerujem da nema ništa teže nego biti ono što nisi. Smiješno je kada čujem izvrnute naglaske onih koji su sa mnom sjedili u školskoj klupi i pričali štokavskim narječjem. Smiješno je kada vidim da je njihovo omiljeno jelo sushi, a iščekivali smo zajedno bakinu pitu. Smiješno je kada vidim nedjeljni dan proveden pored velikih rijeka i jezera, a prirodnu ljepotu u Dolini nisu vidjeli. Smiješno je kada nova poznanstva zamjene životnim prijateljstvima koja su trajala od školskih klupa. Smiješno je mnogo toga, ali tko sam ja da sudim? Važno je znati da čovjek svoje pravo lice ne može skriti, svoj identitet ne može zamijeniti i svoje korijene ne može promijeniti. Ne budimo smiješni nego ponosni.

Ne trebamo dozvoliti da nam osjećaj slobode zamijeni rodni obrazac ubrzanim i globalizacijskim pravilima. Meni samo preostaje reći: hvala ti, Dolino, za prve korake, školske dane, dobre ljude, zajedništvo, miroljubivost, obrazovanje, kulturu, čuvanje tradicije, običaje i bogati duh biljanske djevojke prepoznat u svakom društvu. Moja obveza je da opravdam kućni i narodni odgoj kroz životne izazove.”