Otac Ante bio je oličenje Kristove žrtve i misionarskoga puta koji ga je vodio sve do Indije među bengalske tigrove i močvarne zmije. U zemlji sa stotinu različitosti i vjerovanja otac Ante, hrvatski sin i sluga Božji otpočeo je misiju propovijedanja, spaljen jakim suncem i poplavljen mnogobrojnim monsunima i snagom Krista razapetoga dao se u službu brata čovjeka nesebično pomažući mnogobrojnim ljudima u gladi i nevolji.
Piše: Ivan Vrljić
Otac Ante Gabrić rodio se 28. veljače 1915. godine u Metkoviću kao osmo dijete od četiri kćeri i pet sinova što su ih imali i odgajali Petar i Katarina Gabrić u dolini Neretve. U Metkoviću je završio osnovnu školu i dva razreda građanske škole prije nego se odlučio za isusovačko sjemenište u Travniku gdje je konačno primljen 1926. godine. Maturu je položio 1933. godine i primljen je u isusovački novicijat. Daljnje školovanje nastavlja u Zagrebu gdje nakon dvije godine filozofsko-teološkog studija izgovara čuvene isusovačke redovničke zavjete. Za svoje konačno „da“ misijskom pozivu donosi odluku kada je vidio misionare iz Indije koji su držali predavanje i koji su na njega ostavili veoma jak dojam.
U srcu je znao da je to ono o čemu je sanjao; ići na misiju u neotkriveno područje prašuma i divljih zvijeri. To se obistinilo u zoru, dana 10. listopada 1938. godine kada se ukrcao na parobrod u luci u rodnom Metkoviću. Otac Ante kreće u daleku Indiju nošen snagom i providnošću Božjom i uz jednostavnost misionarskoga poslanja i Kristovog gesla s dvije haljine i dva štapa na put prema konačnom cilju. Godinu dana predano uči jezike, prvo engleski pa tek onda bengalski. U misiji Bošonti, 1943. godine zaređen je za svećenika i otpočinje misiju propovijedanja i mukotrpnoga rada u nesnošljivim uvjetima močvarnoga područja Indije.
Posvećuje se misionarskom radu s hindusima, muslimanima, sikijevcima i malobrojnim katolicima. Gradi im lokalne nastambe od trstike i močvarnog tla, organizira rižinu banku za siromašne da bi ih oslobodio od nezasitnih lihvara čiji pokvareni karakter i pohlepan način ugnjetavanja i krađe siromašnih žitelja dodatno osiromašuje ionako bijedno stanovništvo Indije i okolice.
Za udovice hindusa gradi dom, a djecu smješta u sirotišta. Gradi crkve, dovodi vodu u nepristupačna naselja praveći kanale. Kad su državne vlasti vidjele što sve otac Ante radi, pomagali su koliko su mogli novčanim sredstvima. Otac Ante znao je proseći od malo građe stvoriti nastambu i obitavalište. U srcu prašume stvorio je naselja, bolnice za siromašne i beskućnike. Usko je surađivao sa svetom Majkom Terezijom i bio joj duhovni otac i mentor. Sveta majka Terezija upravo je zahvaljujući moralnoj potpori i naporima sluge Božjega Ante Gabrića pronašla smisao u služenju siromašnim i odbačenim ljudima Indije.
Osnovao je postaju „Maria Polli“ u Boshontiju s humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu i danas nosi ime „Otac Ante Gabrić“ i besplatno obučava i opismenjuje djecu učeći ih ne samo osnovnoškolskom obrazovanju, nego i zanatskom pozivu i priprema ih za tržište rada.
Tijekom života pokrstio je i obratio tisuće ljudi. Zauvijek je sklopio oči zaspavši blago u Gospodinu na današnji dan, 20. listopada ne tako davne 1988. godine u Calcutti, a pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Maria Polli“ koju je, kao što je već spomenuto, izgradio uz pomoć tamošnjih žitelja. Na sprovodu je bilo 20 000 ljudi; hindusa, muslimana, katolika, sikijevaca, animista i džainista. Po vlastitoj je želji pokopan sa šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora.
Otac Ante Gabrić oličenje je Kristove žrtve za siromašne, odbačene i ranjene. Istinski je smisao postojanja i zajedništva u Kristu žrtva koja daje sebe u zamjenu za druge i koja zasigurno postoji jedino u služenju drugima kao načinu potpune predanosti Kristu. To je sluga Božji Ante Gabrić znao i primjenjivao kroz život, a ostalo je Božja providnost uredila i poravnala.
Centralna.ba