Jogurt revolucija je manifestacija antibirokratska revolucija u Vojvodini kada su prilikom opsade Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine 5. listopada 1988. demonstranti bacali kamenja i čašice s jogurtom na partijske službenike koji su htjeli smiriti situaciju. Demonstrante je organizirao Miloševićev režim, i mnogi su bili uvezeni iz raznih krajeva Srbije i Kosova. Jogurt revolucija je bila početak rušenja federalnog ustrojstva SFRJ.

Nešto slično s istim rukopisom organizirano je 35 godina kasnije, točnije u petak 31. ožujka 2023. ispred zgrade OHR-a u Sarajevu. I vrapcima na grani je jasno kako iza prosvjeda stoji vladajuća SDA koja bi nakon 33 godine kako na razini države tako i na razini Federacije BiH trebala konačno otići u oporbu, zajedno sa svojim radikalnim krilom Demokratskom frontom( DF) opskurnom strankom koji je na čelu (anti) hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić.  

Formalno je u organizaciji ništa manje opskurne i radikalne Udruge građana koja sebe naziva ‘Asocijacijom nezavisnih intelektualaca – Krug 99’ i neformalne skupine građana „ReSTART BiH“ ispred OHR-a u Sarajevu započeli su prosvjedi građana koji žele poslati poruku da se zaustavi, kako oni to vide, ‘razgradnja države’.

Prosvjednici koje podržavaju dvije bošnjačke stranke, SDA i DF kao i njima bliski ‘intelektualci’ i mediji’, nezadovoljni su ranijim odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta, ali i najavom donošenja nove odluke kojom navodno želi izmjestiti formiranje Vlade FBiH iz ruku predsjednika i potpredsjednika, te taj proces preko klubova Doma naroda smjestiti u skupštine tri kantona

– Mi, građani Bosne i Hercegovine ne damo suverenitet, ne damo teritorijalni integritet BiH, ne prihvatimo i ne dozvoljavamo da OHR prenosi suverenitet BiH na susjedne zemlje, ne dozvoljavamo suspenziju demokracije u BiH, ne dozvoljavamo suspenziju i negiranje ljudskih prava koje vrši OHR i pojedine strane ambasade – neki su od ključnih stavova i zahtjeva današnjih mirnih protesta građana.

Također, kako se dodaje, građani BiH odbijaju bilo kakav vid diskriminacije bilo kojeg građanina Bosne i Hercegovine po bilo kojem osnovu, te ne dozvoljavaju propagiranje, zaštitu i ugrađivanje pobornika, kako ih ova skupina zove, udruženih zločinačkih pothvata u politički sustav države.

– Ne dozvoljavamo stvaranje aparthejda u BiH, zahtijevamo implementaciju svih presuda Europskog suda za ljudska prava, zahtijevamo da OHR prestane kočiti procese EU integracija svojim nedemokratskim odlukama, tražimo ostavku Christiana Schmidta koji se pokazao kao nedostojan funkcije visokog predstavnika, te tražimo punu demokraciju, potpunu zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iako to značilo kompletnu promjenu Daytonskog sporazuma – priopćili su iz Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”. Na ovim prosvjedima vidljive su svakakve šovinističke parole, a i mnoštvo zastava ‘Republike BiH’ stoga je jasno kakvu to viziju BiH ova skupina građana ima.

Miroslav Landeka

Schmidt: Mirni protesti su temeljno pravo u demokraciji

Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH oglasio se uoči prosvjeda  ispred OHR. Schmidt je na Twitter nalogu OHR naveo:

“Mirne demonstracije su temeljno pravo u demokraciji i od ključnog su značaja za pluralističko društvo. Ja to poštujem. Otvoren sam za objektivnu razmjenu mišljenja na teme od zajedničkog interesa”, navedeno je on na Twitteru.

AUTOR: M.L.

Koordinacija udruga ARBiH i Udruga “16 April” iz Viteza izdale su priopćenja kao reakcije na navodnu nelegalnu izgradnju spomen obilježja u naselju Buhine Kuće. U svojim priopćenjima ponovili su općepoznata stajališta o muslimansko-hrvatskom sukobu u Vitezu. Iznoseći različite kvalifikacije ponovno su apostrofirali značaj i stupanj katastrofičnosti bošnjačkog stradanja u Vitezu, obezvrjeđujući stradanja Hrvata u Vitezu, pritom podsjećajući na potrebu njegovanja dobrih “komšijskih” odnosa. U tom pogledu ovdje želimo iznijeti određena opažanja.

O potrebi izgradnje spomen obilježja koji bi trebali biti prilog u podsjećanju na sve ono što se dogodilo u našoj recentnoj povijesti iz vremena Domovinskog rata, moglo bi se vjerojatno zauzeti više različitih pogleda na tu pojavnost. Njegovanje kulture sjećanja je važno, osobito onda kada govorimo o onim stratištima iz Domovinskog rata koji nikada nije dobio konačan sudski pravorijek i kada znamo da su na tom mjestu stradali i djeca i žene i starci. Buhine Kuće i zločin koji je tamo počinjen je drugo po veličini stratište hrvatskog naroda u Vitezu poslije onoga u Križančevu Selu, nekoliko stotina metara zračne udaljenosti jednog mjesta od drugog.

Potreba za izgradnjom spomen obilježja kao prilog jačanju kulture sjećanja svakako da postoji i započet je na poticaj obitelji stradalih na tom mjestu. Ovakav uvod kao osvrt na reakciju bošnjačkih udruženja svakako nije pokušaj relativizacije nužnosti izgradnje takvog objekta u skladu s propisima o građenju ali jeste pokušaj razobličavanja suštine onoga što je svrha ovih priopćenja nastalih od politički instrumentaliziranih udruženja i portala koji s vremena na vrijeme producira ovakav sadržaj. Jasno je da oko mnogih pitanja koji potječu iz ratnog vremena devedesetih godina, nećemo, niti možemo imati jedinstveno stajalište ali ono što svakako možemo usuglasiti ili pokušati se usuglasiti jeste da poštujemo žrtvu, uvažavamo osjećaje, prvenstveno obitelji stradalih i dopustimo izgradnju kulture sjećanja jednog naroda bez prijetvornog moraliziranja i držanja povijesnih lekcija o tome da je sve ono što drugi misli i osjeća krivotvorina i lažno predstavljanje. Suština reakcije bošnjačkih udruženja nije tobožnja izgradnja spomen obilježja mimo propisa nego recikliranje tih povijesnih tema na jednostran način, upozoravajući ove druge da se suzdrže jednostranosti. Prilično je patetično čitati o dobronamjernosti upozorenja na problem ilegalnosti izgradnje ovog objekta pored općeg stanja s brojem različitih ilegalno izgrađenih objekata u Vitezu u periodu poslije rata.

U dobronamjernost ovih reakcija, a osobito onih koji prenose iste ne vjerujemo jer upravo oni prednjače u jednostranim akcijama oživljavanja tema iz rata često se služeći ratnohuškačkom propagandom i vrijeđajući osjećaje onih drugih koji su također stradali. Sjećamo se napisanih tekstova i o Križančevom Selu, nazivajući masakr ljudi i povratak posmrtnih ostataka u vrećama čistom vojničkom pobjedom, sjećamo se tekstova i o “Osmici“ i “Buhinim Kućama“ itd. Po čemu izgradnja spomen obilježja u Buhinim Kućama, drugom najvećem stratištu Hrvata u Vitezu “dodatno komplicira komšijske odnose“. Zar i Hrvati nemaju pravo na njegovanje kulture sjećanja na svoje žrtve i stradanja u Vitezu ili je to ekskluzivno pravo samo nekih skupina. Ukoliko je problem navodno neposjedovanje potrebne dokumentacije, zar ne bi primjerena reakcija trebala biti onako prava “komšijska“ – “ riješiti ćemo taj problem, zajednički, ljudi naši sugrađani su tamo stradali imaju pravo na to, pomoći ćemo im da taj problem otklone.

Po čemu pitanje izgradnje spomenika u Buhinim Kućama tumače kao pokušaj izjednačavanja sa zločinom u Ahmićima? Je li zbog toga jer Ahmići imaju svoje spomen obilježje, a stradali u Buhinim Kućama nemaju ili stradanje žena, djece i staraca u Buhinim Kućama ne vidite kao zločin protiv tih ljudi? Zbog čega uopće usporedbe, možda zbog toga što smatrate da vi imate pravo na sjećanje, a ovi drugi nemaju? U isto vrijeme pozivate na poštivanje zakona i propisa ove države kao obvezu prema poštivanju žrtava, a onda spremno najavljujete izgradnju spomen obilježja u Ahmićima uz magistralnu cestu ukoliko se ova gradnja nastavi, pod pretpostavkom da je izgradnja spomenika ilegalna.

Zaboravljate da Bošnjaci u Ahmićima imaju izgrađeno spomen obilježje, a Hrvati u Buhinim Kućama nemaju. Stradali u Buhinim Kućama nemaju spomen obilježje, a početak izgradnje spomenika smatrate objektom koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani, kao da ubijeni čiji se spomenik izgrađuje nemaju pravo na bol i žal. Navodite kako je u tom dijelu općine “u borbenim dejstvima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima“.

Apodiktičko isticanje žrtava svoga naroda kao jedinih stvarnih žrtava, a relativiziranje počinjenog zločina svoga naroda nad pripadnicima drugog naroda jest sudjelovanje u perpetuiranju zločina i ponižavanju žrtve. Relaksacija međunacionalnih odnosa i zbližavanje naroda koji žive na ovim prostorima je moguća samo na istini i na poštivanju žrtve. Nikakav sud niti sudska odluka nije potrebna da bi se moglo reći tamo su stradali nevini ljudi, žene, djeca i starci, to je opće čovječanski i humani pogled. Zbog toga i dalje sumnjamo u dobronamjernost poruka iz priopćenja jer je trebalo samo jedan dan da urgentno reagiraju na izgradnju spomen obilježja u Buhinim Kućama, a šutnja u osudi zločina i poslije 30 godina i dalje je svojstvena. U maniru ratnohuškačke propagande navode kako su Buhine Kuće prigradsko naselje koje je ime dobilo “poslije rata“ i kako se tamo gradi spomenik hrvatskim žrtvama iz “takozvanog“ Domovinskog rata, a u isto vrijeme pozivaju na dobrosusjedske odnose i poštivanje žrtava. Problem počiva na tome što je način promišljanja onih koji tako govore zarobljen u mentalitetu rata i uvjerenju kako je samo njihov pogled na pitanja iz naše zajedničke i teške povijesti zapravo jedina apsolutna istina, dok ovi drugi krivotvore povijest i spadaju u skupinu “takozvanih“. Žrtve, osobito nedužne žrtve ne mogu biti takozvane. S obzirom na navedeno slobodni smo konstatirati kako problem ne leži u eventualno nepropisnoj izgradnji spomenika u Buhinim Kućama već teškim mirenjem s “duhovima prošlosti“, uvjeravanje u istine koje smatrate apsolutnim, dok kulturu sjećanja kod drugih smatraju krivotvorenjem povijesti, a vlastitu žrtvu stavljaju na pijedestal dok žrtvu drugoga ne smatraju žrtvom nego kolateralnom ratnom štetom.

U svojim priopćenjima navedena udruženja između ostalog navode:
– kako očekuju da će nadležne službe poduzeti zakonom definirane i propisne mjere, kako bi se zaustavilo samovlašće pojedinaca ili grupa, a kojim bi se dodatno zakomplicirali komšijski odnosi
– kao obitelji ubijenih Ahmićana sa pravom se pitamo, je li se pozicioniranjem ovolikim brojem obilježja želi u naselju Ahmići na magistralnoj cesti, nastoji izjednačiti masakr učinjen u Ahmićima koji je presuđen u Haagu kao udruženi zločinački poduhvat sa žrtvama koje su nastajale u toku ratnih dejstava između vojnih formacija na prvim linijama borbe.
– uvažavajući svaku nevinu ubijenu žrtvu dužni smo poštovati zakone ove države, ispoštovati zakonom propisane procedure za izgradnju, a pogotovo objekata koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani,
– navode kako će Udruženje građana žrtava rata 92-95 “16. april” Ahmići ukoliko se nastavi ova nelegalna gradnja izgraditi spomen obilježje uz magistralnu cestu, na području Mjesne Zajednice Ahmići.
– u prigradskom naselju Viteza, nazvanom poslije rata “Buhine Kuće”, gradi se spomen obilježje žrtvama Hrvatske nacionalnosti stradalim u tzv. “Domovinskom ratu”.
– zahtjevamo od nadležnih općinskih, županijskih i federalnih inspekcijskih organa da se hitno reagira i radovi zabrane do rješavanja zakonom propisane dokumentacije. U tom dijelu općine je nažalost, u borbenim djelovanjima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima.
– ne možemo se pomiriti sa činjenicom da uvijek jedni te isti rade šta i kako žele na našoj općini, bez obaziranja na to koga i kako povređuju i koliko bola nanose porodicama žrtava sela Ahmići, koje se nalazi u neposrednoj blizini mjesta izgradnje.

AUTOR:  S.A. / viteski.ba

Dugogodišnji agresivni medijski, politički, pa i društveni diskurs određenog dijela bošnjačke javnosti koji su preuzeli i ništa manje radikalni borci za građansku BiH, a koji sebi i danas tepaju da su lijevo-liberalnih opredijeljena, bh.

PIŠE: GLORIA LIJANOVIĆ/ bljesak.info

Hrvatima odavno je ‘ogadioo’ Bosnu. Zašto je to tako i kada je zapravo počelo to ‘gađenje’ pisali su mnogo umniji ljudi od mene poput Ivana Lovrenovića, Željka Ivankovića, Josipa Mlakića, Miljenka Jergovića, a počelo je, s ratom devedesetih i onim danom kad smo kao narod pristali biti Tuđmanovo topovsko meso.

  Principi samo do tunela Ivan

BiH, a još više sama „Bosna“ odavno je među hercegovačkim Hrvatima – crvena krpa u svakom smislu riječi, osim u jednom, kada prelaze tunel Ivan i odlaze u dijelove Bosne po plaće.

Nisu jednom i nije jedan od njih ‘otišao’ preko tunela Ivan i zaboravio principe u koje se stranka, HDZ, sabor – Hrvatski narod, pa i sam narod ‘kleo’ – legitimno predstavljanje. Popis onih koji su, u političkom smislu, ‘prodali’ ( a i danas to rade) bh. Hrvate, nažalost počinje u Zapadnohercegovačkoj i završava u Hercegovačka-neretvanskoj županiji. Izuzev Krešimira Zubaka.

Hercegovci – uvijek Hrvati, a Bosanci uvijek i jedino – Bošnjaci, Muslimani

O tome, naravno, nikad nismo čitali i teško da ćemo – bh. Hrvati odavno su u medijskom smislu svedeni na krpicu teritorija u Hercegovini. I danas u BiH postoje Hrvate, međutim, dijele se u nekoliko razreda. Oni koji su definitivno jesu Hrvati, i to prvorazredni su Hercegovci – i kada kažete Hercegovci automatizmom mislite na Hrvate, bez obzira na činjenicu, da je Hercegovina i kroz povijest i danas zemlja i Bošnjaka i Srba.

A kad kažete Bosanci, i sami znate, na koga točno mislite. Mi, Hrvati iz Bosne, mi bosanski Hrvati, mi smo – trećerazredni i Hrvati i Bosanci.  Kada sam upisala prvu godinu studija na fakultetu u Mostaru, te rekla da se zovem „Gloria“, kolega iz Čitluka me pitao „jesam li Muslimanka“. Nikad, dakle, nije u  crkvenoj liturgiji čuo moje ime. Osim toga, na zgradi amfiteatra u kojoj smo imali prvo predavanje, bio je grafit ‘Bosanke na kurac’. Kasnije je grafit izbrisan, i to koliko mi je poznato, intervencijom studentice koja je obnašala neku funkciju u Studentskom zboru, a bila je iz Bosne. To su, valjda, našarali navijači najvećeg hrvatskog nogometnog kluba u BiH u čijem se šarolikom glazbenom repertoaru redovito nađe i ona „Jebem te Bosno, jebem te ja, Hrvatska moja domovina“.

 Između građanskog bosanstva i rigidnog hrvatstva

Dakle, ovo je naš kontekst: s jedne strane – bosanstvo koje se preko noći pretvorilo u muslimanstvo, kako kaže Željko Ivanković, a s druge strane – hrvatstvo koje ne ide dalje od tunela Ivan i Salakovac u kojem je Bosna – baš ta odvratna, ljigava i – muslimanska zemlja. Žrtva poimanja stvarnosti ovih drugih ovih je dana Lidija Bradara, nova predsjednica Federacije BiH, dugogodišnja HDZ-ova dužnosnica iz Kiseljaka, i to zato što je, u otvorenom programu BHRT-a za pomoć narodima Turske i Sirije, rekla da su se „Bosanci i Hercegovci odazvali“, te da su „bosanskohercegovački narodi empatični“. Trebala je, valjda, reći, u takvom formatu emisije, gdje su dovedeni i glumci i sportaši i političari i pjevači, odnosno, emisiji u kojoj je bio i Draško Stanivuković i Jasna Diklić i Halid Bešlić i Mario Kordić, da su na telefon za pomoć zvali i „Hrvati i Bošnjaci i Srbi i ostali građani“. Osim što su je grubo napali određeni hrvatski mediji sa sjedištima u Mostaru, Širokom Brijegu, Posušju, optužili su je i da se ‘asimilirala’.

Kako se Bosanka asimilirala u Bosnu

Optužba da se ‘animirala’ u ono što se među hrvatskom javnosti naziva – političko Sarajevo toliko je bizarna budući da je Bradara rođena Kiseljačanka, dakle, rođena u jednom bosanskom gradiću u kojem su oduvijek živjeli i Hrvati i Bošnjaci, a do rata i nemali broj Srba. Da se htjela i željela ‘asimilirati’, mogla je to odavno učiniti.

Nije trebala čekati da postane predsjednica Federacije 2023. godine i da se asimilira u 51. godini života. I dalje je bizarana logika kojom se borci protiv asimalcije vode – da se netko tko je rođen u Bosni, tko je i Bosanac, asimilira u Bosnu?

Nevjerojatno je, dakle, do koje mjere ta hrvatska ili da kažem hrvatsko-hercegovačka rigidnost ide – u valjda jedinoj emisiji u povijesti bh. televizijskog novinarstva mogli smo u živom prijenosu gledati tolike ‘neprijatelje’ kako jedni do drugih sjede i javljaju se na telefon Bosancima i Hercegovcima koji zovu kako bi pomogli onima kojima je potres odnio sve što su imali.

Džamiju i pravoslavnu bogomolju vidjeli samo na TV-u 

I umjesto da se takva jedna akcija, ne samo javno pohvali, nego bude nekakva praksa u najrazličitijim segmentima života, kod dijela hercegovačkih Hrvata svela se na jeftine optužbe, dnevnopolitičke napade i dokaz da, zapravo, oni koji svoje hrvatstvo konzumiraju u jednonacionalnim sredinama i koji su džamiju ili pravoslavnu bogomolju vidjeli samo i isključivo na TV-u, nemaju nikakvo poštovanje, a ni empatiju prema žrtvama tog potresa u Turskoj i Siriji, ali ni minimum znanja, informiranosti i razumijevanja prema njihovim sunarodnjacima koji žive u Bosni.

“Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat” 

Lidija Bradara je Hrvatica, ali nije samo Hrvatica. Ona je i Bosanka. I jedini joj je krimen u ovoj „aferi“ to što se svoje Bosne nije odrekla, što joj nije ime prestala izgovarati. Ili kako je to Ivan Lovrenović sjajno napisao „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat“.

Dakle, dovoljno je samo jednom kada ste Hrvat izgovoriti  – Bosna – na glas da bi vas se optužilo za asimilaciju i da biste zaradili etiketu otpadnika i izdajnika. Budalasto i bedasto. Internet bi trebao svima biti besplatan i neograničen. Za tipkovnicu bi ipak trebalo ponešto znanja i pismenosti. I to one elementarne.

CRNO more ponovno je u fokusu svjetske javnosti nakon incidenta u kojem su sudjelovali američki dron i ruski borbeni avion.

Američka vojska je u utorak, 14. ožujka, objavila da je ruski borbeni zrakoplov udario u propeler špijunskog drona koji se potom srušio u Crno more. Rusija je tvrdila da to nije točno i da je letjelica pala zbog “oštrog manevriranja”.

Pentagon objavio snimku sudara iznad Crnog mora

Rusija je navodno u međuvremenu stigla na mjesto srušenog američkog drona, javlja CNN o svojevrsnoj utrci ruskih i američkih snaga u tome tko će prije doći do bespilotne letjelice.

Jedan od američkih vojnih šefova Mike Milley kaže kako će dron biti teško vratiti. “Vjerojatno je potonuo u veliku dubinu tako da bi svaka operacija izvlačenja s tehničkog stajališta bila vrlo teška”, rekao je Milley.

Tek se treba pokazati je li to samoutjeha ili istina, no nema sumnje da je situacija na Crnom moru odjednom postala prilično napeta. Svi se javno trude izbjeći otvaranje novog fronta, što nas ujedno podsjeća da je baš Crno more područje na kojem je vrlo lako moguća eskalacija napetosti do oružanog sukoba. Potencijalna Ukrajina u nastajanju, samo s još više direktno uključenih igrača, među kojima su i neke članice NATO-a.

Crno more je opet u fokusu svjetske javnosti

Njemački tjednik Der Spiegel objavio je reportažu o stanju u zemljama koje imaju izlaz na Crno more. Posjetili su i rumunjski bojni brod Regele Ferdinand, fregatu od gotovo 5000 tona koja nosi posadu od 240 muškaraca i žena.

“Morate zaraditi poštovanje, posebno u NATO-u”, kaže Georg-Victor Durea, ćelavi zapovjednik Regele Ferdinanda. Od povlačenja Stalne pomorske skupine NATO-a iz kriznog područja, rumunjska mornarica bila je najaktivnija flota u Crnom moru. “Mi ovdje držimo tvrđavu.”

Crno more desetljećima nije bilo na radaru političkih stratega kada je riječ o geopolitičkim sukobima. Ovdje je bilo nekoliko incidenata tijekom Hladnog rata, kada je stajao između zemalja Varšavskog pakta Sovjetskog Saveza, Rumunjske i Bugarske s jedne strane, i Turske, članice NATO-a s druge strane.

“Sada se, međutim, more između Europe i Azije našlo okupano u središtu pozornosti svijeta. Ne može se odbaciti čak ni mogućnost da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao detonirati taktičko nuklearno oružje u regiji – u kojoj živi 300 milijuna ljudi”, ističe Der Spiegel.

Rumunjska je prva linija obrane od ruske ratne mornarice

Rumunjska kontrolira 30.000 četvornih kilometara Crnog mora. Ipak, ruski ratni brodovi stalno se pojavljuju u isključivoj gospodarskoj zoni zemlje. No, iako Rusi očito imaju bolju mornaricu, nisu se mogli zadržati na Zmijskom otoku. Goli komad stijene u kojem se nalazi samo nekoliko zgrada strateški je važan bastion, na kojem se bore Rusija i Ukrajina – i nadomak rumunjske obale.

Rumunjski teritorij nalazi se u dometu ruskih balističkih projektila, a samo 225 kilometara dijeli Krimski poluotok koji je okupirala Rusija i deltu Dunava, čija većina leži u Rumunjskoj.

Vlada u Bukureštu objavila je svoju namjeru da ove godine poveća vojnu potrošnju na 2.5 posto bruto domaćeg proizvoda – što je ogroman teret za ovu zemlju koja je dugo mučena siromaštvom. Rumunjska planira kupiti dvije podmornice francuske proizvodnje zajedno s 32 rabljena borbena zrakoplova F-16 i nove helikoptere.

Baza NATO-a kod Constanta raste

Smješteno sjeverozapadno od lučkog grada Constanța, ovo mjesto u bivšem carstvu komunističkog despota Nicolaea Ceaușescua jedna je od šest baza kojima NATO ima pristup. Transatlantski obrambeni savez namjerava pokazati svoje mišiće ovdje na istočnom krilu u većoj mjeri nego ikad prije.

Do 10.000 američkih vojnika bit će stacionirano na tom mjestu u nadolazećim godinama, a mnogi ga opisuju kao rumunjskog pandana ogromnoj američkoj bazi u Ramsteinu u Njemačkoj.

Tisuće Amerikanaca već su tamo, zajedno s vojnicima iz Francuske, Nizozemske, Italije, Njemačke i Belgije. S planiranim ulaganjima od 2.8 milijardi eura, Rumunjska transformira bazu zračnih snaga u središte NATO strategije u suočavanju s rastućom ruskom prijetnjom.

Odesa – najvažnija ukrajinska luka

Najvažnija ukrajinska luka, često prozivani biser Crnog mora, je Odesa, dugo omiljena ruskim vladarima sa svojim južnjačkim štihom i multikulturalnom poviješću. Grad je osnovala Katarina Velika 1794. godine, iako je spomenik posvećen njoj u međuvremenu srušen.

Dva ili tri sata kroz obalna zaleđa istočno od Odese dovode nas blizu fronta, navodi Der Spiegel. “Ovo područje, na sjevernoj obali Crnog mora, bilo je oteto iz stiska Kozaka, krimskih Tatara i Osmanlija, područje poznato kao Novorosija u doba carizma. Putin je ponovno oživio termin 2014., što je bio prvi pokazatelj da aneksija Krimskog poluotoka nije zadovoljila njegov apetit.”

Abhazija je bila dom krvavih borbi tijekom rata za neovisnost od 1992. do 1993., sukoba u kojem su se etnički Abhazi koje podržava Rusija suočili s trupama iz postsovjetske Gruzije. Smatra se da je svaka strana pretrpjela oko 4000 mrtvih, dok je oko 200.000 ljudi raseljeno. Od tada je pitanje Abhazije jedno od brojnih bureta baruta koje Putin može detonirati prema potrebi.

Rusija je priznala neovisnost Abhazije 2008. nakon petodnevnog rata protiv Gruzije. Ali i danas se u Abhaziji ništa ne može učiniti bez dopuštenja ruske tajne službe. Moskva posebno čvrsto drži pogranično područje s Gruzijom.

Što će biti s Gruzijom?

Kako je Gruzijcima s druge strane granice imati trupe Kremlja na svom roštilju, pita se Der Spiegel.

“Sjeverno od Anaklije na obali Crnog mora, ruski vojnici i specijalne snage NATO-partnera Gruzije sučeljavaju se preko granične ograde, razdvojeni samo 500 metara. “Mogu vidjeti ruske ratne brodove golim okom”, kaže tip s bejzbolskom kapom koji upravlja posljednjim kioskom na plaži na gruzijskoj strani granice”, navodi se u njemačkom tjedniku.

Sa svojim lukama na istočnim obalama Crnog mora, Gruzija bi mogla igrati ključnu ulogu u raznim poslijeratnim scenarijima – kao usputna stanica između Europe, središnje Azije i Kaspijskog jezera, kao trgovačko središte za robu i energiju daleko od tradicionalnijih ruskih ruta i kao istureno područje razmještaja NATO-a. Međutim, preduvjet za svaki od ovih scenarija bilo bi sigurno mjesto za Gruziju unutar zapadnih saveza.

Putin je već jednom poslao rusku vojsku u Gruziju

Gruzija, koja je dom za manje od 4 milijuna ljudi, krhka je konstrukcija. Jednu petinu njenog teritorija okupirale su ruske trupe. Južni Oseti su također proglasili neovisnost od Tbilisija i odanost Kremlju.

Povrh toga je nedavni masovni priljev Rusa koji bježe od vojnog roka kući, s procjenama da nekoliko stotina tisuća Rusa sada živi u Gruziji. Pouzdane statistike nema, ali u zemlji “donbaskog modela” raste strah da bi Putin, pod izlikom da mora zaštititi vlastite građane u inozemstvu, ponovno mogao poslati vojsku u Gruziju kao što je to učinio 2008. godine, smatra njemački tjednik.

Turska je, uz Rusiju, najveća sila na Crnom moru

Turska se smatra bastionom saveza. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan od početka rata djeluje kao posrednik između Rusije i Ukrajine, a kontrolira i ulaz u Crno more. Bez dopuštenja Ankare nijedan ratni brod ne može proći Bospor, niti jedan teretnjak natovaren ukrajinskim žitom ne može stići do Afrike, piše Der Spiegel.

Bosporski tjesnac, širok samo 700 metara na najužem mjestu, iglena je ušica kroz koju moraju proći flote crnomorskih država. Neposredno prije izbijanja rata 16 brodova ruske mornarice prošlo je kroz tjesnac na sjeveru. Bospor također djeluje poput membrane. U ratu je to granica, ali u miru je propusna. Odluka je na Turcima.

Erdogan ostao u kontaktu s Putinom, Turska profitira od zapadnih sankcija

Erdoğan, koji je dominirao političkom pozornicom svoje zemlje posljednja dva desetljeća, pozicionirao se kao posrednik u suočavanju s agresijom Rusije na Ukrajinu. S jedne strane, dopušta da se u Ukrajinu isporuče borbene bespilotne letjelice koje je izradio njegov vlastiti zet i traži povratak svih područja koja su okupirali Rusi.

S druge strane, on nastavlja biti u stalnom kontaktu s Putinom i osigurava da Rusija ima pristup prijeko potrebnim zalihama u zamjenu za jeftine isporuke prirodnog plina Turskoj. Erdoğan ne podržava sankcije koje su uvedene protiv Rusije, zbog čega se miri s time da ga se naziva “Putinovim dilerom”. Kapital koji istječe iz Rusije Turska sa zahvalnošću apsorbira, piše Der Spiegel.

Crnomorska regija je bure baruta

Zauzvrat, turske i – turskom stranputicom – europske tvrtke nalaze se u vakuumu izazvanom sankcijama. Iz anatolijskih luka isporučuju robu trajektima preko Crnog mora – njih 8200 mjesečno prošlog proljeća, jedan svakih pet minuta. Zalihe također stižu u Rusiju kopnom preko Kavkaza.

Ne treba zaboraviti da u crnomorskoj odnosno kavkaskoj regiji napetosti izazivaju i odnosi Armenije i Azerbajdžana. Previše incidenata bi lako moglo dovesti do toga da cijela regija postane bure baruta.

Na Crnom moru susreću se interesi Rusije i Ukrajine, NATO-a i Turske, što je potencijalno eksplozivna situacija. Stoga se treba nadati da više neće biti sudara dronova i aviona. Ova regija ne može podnijeti još mnogo takvih incidenata. Zato i ne čude relativno pomirljive izjave dužnosnika, u kojima se naglašava kako nema potrebe za eskalacijom.

RUSIJA bi mogla regrutirati novih 400.000 vojnika u svoju vojsku. Kako je pisala Radio Svoboda, nova kampanja novačenja trebala bi početi 1. travnja.

Kremlj negira mogućnost mobilizacije

Radio Svoboda je, pozivajući se na nekoliko regionalnih medija, izvijestila da je rusko ministarstvo obrane već poslalo naredbe oblasti, u kojima je naveden broj ljudi s kojima bi trebali biti potpisani vojni ugovori.

Ove glasine nisu ništa novo. Šire se one medijima od kraja prošle godine. Obavještajne službe nekoliko zapadnih zemalja i ukrajinske vlasti, između ostalih, upozorili su na takve događaje. Kremlj negira te planove.

“Kremlj ne planira proglasiti drugi val mobilizacije”, rekao je u utorak za TASS tajnik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov.

Krajem listopada prošle godine Putin i ruski ministar obrane Sergej Šojgu izjavili su da je mobilizacija završena, ali je dekret o “djelomičnoj mobilizaciji” ostao na snazi.

Tu djelomičnu vojnu mobilizaciju proglasio je Vladimir Putin u rujnu. Tada je ruski ministar obrane Sergej Šojgu u vlastitom obraćanju dao do znanja da će biti mobilizirano 300 tisuća rezervista, napominjući da je to “samo 1 posto potencijala” budući da su ruske vojne rezerve “ogromne i iznose 25 milijuna ljudi”.

Djelomična mobilizacija ustvari je izazvala paniku među Rusima. Poznate su snimke iz aerodroma prepunih ljudi koji pokušavaju izaći iz zemlje, isto kao i ogromne kolone na graničnim prijelazima sa susjednim zemljama, prosvjedi, kao i zapaljeni centri za regrutaciju.

Mediji su tada bili preplavljeni i snimkama novaka s prastarim, zahrđalim puškama i bez elementarne vojne opreme.

To vjerojatno najzornije ilustrira snimka koja se proširila po društvenim mrežama, na kojoj časnica u vojarni u Altajskoj regiji na jugu Sibira navodno objašnjava novim regrutima kako praktički svu opremu za bojište moraju nabaviti sami, sve osim odora i oklopa – uključujući prvu pomoć, lijekove, vreće za spavanje i prostirke.

U ovim navodima može se otkriti i razlog zbog kojeg Peskov govori da se o mobilizaciji ne razmišlja. Prema izvješćima ukrajinskog Glavnog stožera i Instituta za proučavanje rata, Kremlj je tajno nastavio mobilizaciju. Šef estonske obavještajne službe Margo Grosberg rekao je da mobilizacija u Rusiji zapravo nikada nije prestala.

Ukrajina: Rusi intenziviraju mobilizacijske napore

Verstka, nezavisna ruska novinska kuća, jučer je objavila da ruski vojni uredi pokušavaju nadoknaditi gubitke Rusije, pri čemu je osobito značajan nedostatak vozača oklopnih vozila i topnika.

Ukrajinski Nacionalni centar otpora također je izvijestio da ruske okupacijske snage intenziviraju svoje mobilizacijske napore diljem Krima. Glasine o početku drugog vala mobilizacije u Rusiji zbog nedostatka ljudstva povremeno se pojavljuju u medijima od kraja prošle godine.

Primjerice, britansko ministarstvo obrane objavilo je krajem siječnja dnevno izvješće o razvoju situacije u Ukrajini, u kojem je navedeno da ruske vlasti još razmatraju mogućnost dodatnog kruga djelomične mobilizacije.

Mediji su 22. siječnja izvijestili da je ruska granična kontrola spriječila migrante iz Kirgistana s dvojnom putovnicom da napuste Rusiju navodeći da su njihova imena na popisu za mobilizaciju. Dan kasnije je glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov rekao da je dekret o djelomičnoj mobilizaciji i dalje na snazi tvrdeći da je neophodan za potporu oružanih snaga.

Mobilizacija više Rusima ne ulijeva strah u kosti?

Međutim, čini se da sama mobilizacija Rusima više ne izaziva toliki strah. Kako je pisao Politico, nakon prve djelomične mobilizacije, ubrzo se nastavio normalan život. I to do te mjere da su se neki Rusi koji su isprva pobjegli u inozemstvo vratili, često potaknuti obiteljskim i financijskim obvezama.

Kako ruska granična služba ne objavljuje podatke o broju ruskih državljana koji su ušli u zemlju, ne može se reći koliko ih je.

“To je kao s karantenom tijekom pandemije: kad prvi put ponovo izađete van, osjećate strah. Ali uskoro ćete skidati masku i ponovno posjećivati ​​mjesta s puno ljudi”, rekao je za Politico 32-godišnji Fjodor.

Politico je iznio mišljenje kako će možda morati ponovno ubrzati tempo mobilizacije u svjetlu gubitaka pretrpljenih u krvavim bitkama oko borbenih žarišta kao što je Bahmut.

“Rusima je zbog Bahmuta potreban drugi val mobilizacije”

“Čak i samo da nadoknadite te gubitke, da tako kažem, vratite ravnotežu, potreban vam je drugi val mobilizacije”, rekao je za Politico vojni analitičar Ruslan Leviev iz istraživačkog projekta Conflict Intelligence Team.

Dodao je da je nova godina sa sobom donijela promjenu u ruskoj vojnoj strategiji, od fokusiranja uglavnom na topništvo s ciljem održavanja prve crte bojišnice, do pokušaja da ga progura naprijed kopnenom ofenzivom, imajući kao svoju glavnu snagu veliku brojnost trupa.

“Počevši od siječnja, vidimo da se dio onih koji su mobilizirani, ali su još uvijek u kampovima za obuku i još nisu uključeni u borbe, postupno preusmjerava na bojišnicu”, rekao je Leviev.

Procijenio je da će, ovisno o razmjerima ambicija, ruske oružane snage trebati dodatnih nekoliko stotina tisuća do milijun ljudi više.

Kako bi se izbjeglo usko grlo i maksimizirao učinak, te dodatne trupe trebale bi biti regrutirane i obučene prije početka ruskog godišnjeg proljetnog novačenja u travnju; a i prije isporuke zapadnih tenkova i raketnih sustava Ukrajini, koja bi se mogla dogoditi već u ožujku.

Zašto Putin odugovlači s mobilizacijom?

Jedno široko rasprostranjeno objašnjenje među stručnjacima, navodi Politico, je da Putin odugovlači s donošenjem odluke u nadi da će iznenadno postići uspjeh na bojištu. Ili, da je oprezan po pitanju političkog rizika i da bi umjesto toga mogao izabrati manje kontroverznu “stealth mobilizaciju”.

To bi moglo uključivati ​​neposrednu mobilizaciju ročnika prošlog proljeća po završetku njihove godine službe, ili ovogodišnjih novih novaka u ime ratnih napora. Ili čak oboje.

“Ali takve mjere bi osigurale samo oko 150.000 dodatnog osoblja”, rekao je Leviev, dodajući da bi to bilo nedovoljno da se nadjačaju ukrajinske snage.

Francis Lee-Saunders, analitičar Dragonfly Intelligencea, objasnio je za Geopolitical monitor kako je glavni razlog zašto je još jedan krug mobilizacije vjerojatan taj što se čini da Rusija još uvijek ima ambiciozne strateške ciljeve u Ukrajini.

“U najmanju ruku čini se da je ovo masovna okupacija teritorija Ukrajine. U najboljem slučaju, Kremlj vjerojatno još uvijek gaji težnje da prisili promjenu režima u Kijevu, iako su sredstva kojima bi to sada mogli učiniti nejasna.

Bez obzira koji su ciljevi, malo je vjerojatno da će Putin biti zadovoljan trenutnim vojnim i teritorijalnim statusom quo u Ukrajini. Rusija čak ne kontrolira sve teritorije za koje tvrdi da ih je anektirala i suočava se s ukrajinskom vladom koja pokazuje malo interesa za kompromis s Kremljom i za koju zapadna podrška pokazuje malo znakova opadanja.

“Stalno rusko preslagivanje generala vjerojatno je još jedan dokaz Putinova nezadovoljstva trenutnom situacijom i širih unutarnjih sukoba unutar viših ešalona Kremlja i vojske”, naveo je.

“Rusija se suočava s trostrukom dilemom”

Dodao je kako je Rusija u Bahmutu koristila taktiku “ljudskog vala”, frontalne napade na ukrajinske položaje s malo ili nimalo zaštite ili zračne potpore.

“Čini se da to ima veliku cijenu. Dužnosnici NATO-a, citirani u medijima u veljači, rekli su da Rusija gubi čak 2000 ljudi na svakih 100 osvojenih jardi u sklopu ovih napada.

U ovom sve više iscrpljujućem sukobu Rusija se suočava s trostrukom dilemom: tolerirati daljnje teške gubitke, smanjiti ambiciozne ratne ciljeve ili krenuti u novu rundu novačenja. Malo je znakova da će Rusija izabrati drugu opciju. Nastavak iscrpljivanja njezinih invazijskih snaga samo bi olakšao Ukrajini ponovno preuzimanje kopna. Ostaje mu treća opcija, a to je još jedan krug mobilizacije”, navodi.

“Mobilizacija također dovodi rat u rusko društvo na način koji je vlada prvih nekoliko mjeseci rata pokušavala izbjeći. Prosvjedi u većim gradovima bili bi vjerojatni u slučaju još jednog kruga mobilizacije, iako bi oni ponovno bili relativno mali i lako bi ih se ugušilo.

Ali režim to vjerojatno vidi kao najmanje lošu opciju. Kako i u kojoj mjeri još nekoliko stotina tisuća vojnika može nadoknaditi sve druge slabosti unutar ruske vojske, u konačnici je nejasno. Ipak, to bi Rusiji barem dalo potencijalnu brojčanu prednost nad Ukrajinom i ponudilo neki dodatni ofenzivni potencijal, ovisno o tome koliko dodatnih trupa Rusija može iskoristiti”, pojasnio je.

Galejev: Mobilizacija je revolucionarna situacija

Podsjetimo i na riječi ruskog neovisnog analitičara Kamila Galejeva, koje je on naveo uz prvu djelomičnu mobilizaciju u rujnu.

“Što se tiče mobilizacije, Putin je može proglasiti, dapače. Ali to će biti riskantna odluka. SSSR je zadržao golemu infrastrukturu za potpunu mobilizaciju koja je uglavnom demontirana u postsovjetskoj Rusiji. Vjerojatnije je da će mobilizacija izazvati politički kaos”, piše Galejev na Twitteru.

“Puno je teže provesti pravilnu mobilizaciju tijekom stranog rata. Prvo, većina sposobnih časnika koji su mogli obučavati i voditi nove regrute je u Ukrajini. Mnogi od njih su već mrtvi. Mnoge kadrovske postrojbe koje su mogle služiti ili kao ‘spužve’, upijajući novake, ili kao izvor časnika/dočasnika za nove postrojbe, već su uništene”, primjećuje ovaj Putinov kritičar.

Za kraj Galejev podsjeća na sličnu epizodu iz Prvog svjetskog rata, iz koje bi Putin, opsjednut ruskom poviješću, mogao izvući bitnu pouku.

“U slučaju mobilizacije:

1) imat će tone novih, nemotiviranih novaka

2) bit će svjesni da će biti poslani u Ukrajinu, gdje će vjerojatno umrijeti ili biti osakaćeni

3) bit će zaglavljeni u Moskvi, u blizini sjedišta vlasti.

“To je revolucionarna situacija. Usput, upravo je to scenarij revolucije u Rusiji 1917.”, tvrdi Galejev i dodaje kako nisu “radnici ili seljaci izveli Februarsku, a potom Oktobarsku revoluciju”, već “prije svega 460.000 vojnih obveznika garnizona Sankt-Peterburga koji su zbog logistike zapeli u glavnom gradu i našli se blizu sjedišta vlasti”.

“Rusija i mobilizira i ne mobilizira”

Zbog svega navedenog, očito, nejasno je hoće li doći do mobilizacije i kakva će ona biti. Kako to funkcionira u Rusiji objasnio je i Maksim Trudoljubov za Wilson Center. Jednostavno, u Rusiji, čini se, istina je uvijek negdje između.

“Rusija i mobilizira i ne mobilizira. Prošlogodišnji dekret o mobilizaciji nije ukinut. Prema Putinovim riječima, mobilizacija je završena, ali njegove riječi nisu pravno obvezujuće. Shvaćajući da je mobilizacija – pogotovo kad se tako zove – nepopularna, vlasti čine sve da je provedu prikriveno.

Puzajuća kampanja koja se širi zemljom se nastavlja. Redoviti ročnici koji ne bi trebali služiti na ratištima tjerani su ili prisiljeni potpisati ugovore s vojskom, čime se popunjavaju ruske snage raspoređene u Ukrajini”, napisao je on.

“Ratno stanje je na snazi ​​i nije na snazi”

Zanimljivo je pročitati što smatra i oko ratnog stanja u ovoj zemlji.

“Ratno stanje je na snazi ​​i nije na snazi ​​u Rusiji. U nedavnom dekretu, Putin je, pozivajući se na zakon o vojnom stanju, naredio da se one tvrtke koje ne ispune obrambene ugovore stave pod vanjsku upravu.

Prošlog listopada Putin je uveo ratno stanje u četiri regije Ukrajine koje je Rusija nezakonito pripojila. Ali nova uredba ni na koji način ne implicira da se odnosi samo na ove četiri “regije” Ruske Federacije. Pritom Putin nije najavio uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj zemlji barem zato što bi u ovom slučaju rat bilo potrebno nazvati ratom.

Primjeri ove vrste su beskrajni. To je posebna vrsta jezika, jezik izmicanja odgovornosti. U ruskom službenom diskursu, ono što Rusija radi u Ukrajini je i tragedija uzrokovana postupcima drugih i nužna akcija koju Rusija poduzima”, napisao je.

Centralna.ba

Informatizacija u zdravstvu Županije Središnja Bosna predstavljena je kao svekolika reforma bez koje zdravstvo neće moći funkcionirati. Kao što vidimo informatizacija kao fazni projekt prepoznat je u svim proračunima unazad 4 godine pa tako i ove godine s vrlo izdašnim sredstvima.

Međutim, pacijenti i korisnici zdravstvenih usluga na vlastitim iskustvima ne osjete te velike iskorake. I dalje su redovi gdje se čeka na uslugu prepuni, nedostatak doktora i dalje se osjeti, nedostatak lijekova također, medicinska oprema ne radi, a sve značajnije potrebe možeš dobiti samo ako odeš u privatnu kliniku.

Zato je informatizacija jedino pravo rješenje, tako nas vlast usmjerava da mi prihvatimo kako će se informatizacijom u zdravstvu sve riješiti. Međutim, projekti informatizacije i dalje ostaju velika nepoznanica, što je s dinamikom i što je to informatizirano, koje usluge su ubrzane i kakve efekte pacijenti kao krajnji korisnici mogu osjetiti.

Vlast nas uvjerava da bez “zdravstvenih markica” koje naplaćuju od pacijenata zdravstvo ne može funkcionirati. Iako je vrlo upitna zakonska osnova za naplatu istih, zdravstvo priskrbi oko 4 milijuna maraka po tom osnovu. Onda se sredstva u iznosu od 2.700.000 KM neophodna za funkcioniranje zdravstva usmjere na još uvijek “nerazjašnjenu”  informatizaciju čiji učinci su također vrlo upitni. Odnosno korisnici ih ne osjete. Korisnici se uporno nadaju kako će prvi efekti najavljivane informatizacije već jednom pokazati što to znači za krajnjeg korisnika jer značajna sredstva, su usmjerena za tu namjenu ali još uvijek bez rezultata.

Pripadamo digitalnom dobu, informatizacija je poželjna, očekujemo promjene u zdravstvu u tom segmentu ali još uvijek ne vidimo nikakve promjene osim potrošenih sredstava poreznih obveznika. Hoće li resorni ministar Anto Matić i Vlada SBŽ napokon prezentirati što je to učinjeno i napravljen na ovom polju u zadnjem mandatu i planira uraditi u budućnosti. Ne treba tražiti 15,16 prezentacija kao na primjeru famozne brze ceste, ali kako se radi o NAŠEM, JAVNOM NOVCU očekivati je da vidimo prve rezultate tih velikih reformi ili pak Matić smatra kako šutnjom navedena pitanja će pasti u zaborav kao što nije očekivao ni da če tamo netko javno propitkivati rošenje javnog novca.

AUTOR: J.K. / Centralna.ba

Slobodna dalmacija iz pera urednika Zorana Šagolja piše o o tome je li konačno došao kraj najdugovječnijoj dinastiji na Balkanu – obitelji Izetbegović, koji Bosnom i Hercegovinom vladaju duže od tri deseteljeća, puno duže od, recimo, Franje Tuđmana i njegovih u Hrvatskoj ili srbijanskog vožda Slobodana Miloševića i familije. Hrvatski Medijski Servis u nastavku prenosi opširnu analizu splitskog dnevnika.

Alijinu vladavinu, iako neki danas kažu da je rahmetli vođa i glava obitelji za života bio poprilično sumnjičav, nastavio je njegov sin Bakir. Stažom prvog u Bošnjaka nadmašio je oca i vjerojatno bi obzirom na životnu dob i dobro zdravstveno stanje nastavio u istom tonu da mu mangupi iz njegovih redova, koji su ga u međuvrenu napuštali i odlazili u druge stranke i tabore, nisu uzdrmali dva oslonca, jaka stupa.

Jedan je njegova supruga Sebija Izetbegović, a drugi Mehmed Osmanagić Osmica, šef špijuna. Oboje su, što je interesantno, načeti zbog lažnih diploma i na koncu pali u razmaku od nekih tjedan dana.

Gospođa Izetbegović od ponedjeljka više nije magistrica medicinskih znanosti, a Osmanagić, kojeg je Bakir naslijedio od oca i od tjelohranitelja napravio direktorom, od prošlog tjedna službeno više nije na čelu Obavještajno sigurnosne agencije (OSA).

Bošnjačka duboka država pod kontrolom vječito vladajuće SDA do samog kraja borila se za ovaj dvojac. Nema što nisu činili, ali poluge toliko im mile vlasti počele su izmicati nakon lanjskih općih izbora i pobjede Osmorke. Bakira je prvo odbio Čović, onda Dodik, a bošnjački pobjednici bili su i ostali svjesni da bi im bilo kakva suradnja s njim bila politički smrtonosna.

Zadnji, očajnički pokušaj da preokrene stvari u svoju korist Sebija, naravno uz Bakirovu pomoć, odigrala je prošlog tjedna. Pojavila se pred kamerama TV Hayat, inače obilato financirane stranačkih, državnim i novcem donacija što su godinama pristizale iz Islamskog svijeta, i stala mahati, ni manje ni više, nego trima indeksima. Poput djeteta koji ljubomorno čuva sličice iz tek otvorenog paketića, javnosti nije dopustila da zaviri u njihov sadržaj, već samo iz njezine ruke.

Kako ta operacija nije prošla prema očekivanjima, u ponedjeljak, nekih pola sata prije zasjedanja Sveučilišnog senata, rektoru Rifatu Škrijelju i svima koji će odlučivati o njezinoj diplomi magistrice, zaprijetila je kaznenim prijavama. Ona je, kao, žrtva njihovog političkog terora.

Na te jeftine fore oni nisu pali i donijeli su odluku debelom većinom (30 glasova za poništavanje, 5 protiv i 6 suzdržanih). Poništeno je, sramote li, akademsko zvanje prvoj dami u Bošnjaka.

– Od petka prof. Izetbegović u medijima javno prijeti i volio bih da je umjesto svih tih prijetnji pokazala diplomu magistra – bio je i ostao nepokolebljiv rektor.

Najavio je na jedan diplomatski način ono što dalje slijedi: Sebija Izetbegović ostat će bez mjesta redovite profesorice na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, dok nova vlast sada ima placet da ju elegantno smijeni i s mjesta šefice Kliničkog bolničkog centra.

Za ovakav ishod bilo je formalno presudno očitovanje Medicinskog fakulteta u Zagrebu i Sveučilišta, ali malo toga bi se počelo otpetljavati da poznati hrvatski liječnik bosanskih korjena, Asim Kurjak, nije javno posvjedočio da dr. Izetbegović kod njega nije polagala ispite, kako je to ona uporno tvrdila, pa čak i nekakav indeks pokazivala. Samo on zna koliko je pritisaka pretrpio da povuče ili barem malo korigira te svoje riječi, ali ostao je pri svome.

– Takav ishod sam očekivao. Jedan sam od onih koji poznaje veliku većinu članova Senata UNSA i ovo je jedini častan i koristan oblik odluke. Nažalost, po meni, predugo se čekalo. Ja sam nedavno već rekao, da je samo jedna istina, ali da osim istine postoje i zablude. Nitko ne može biti oslobođen odgovornosti za istinu i nitko ne može biti pošteđen u interesu sredine u kojoj se to dogodilo i u interesu tog uglednog Univerziteta i u interesu svih poštenih akademskih građana. Pozdravljam ovu odluku i mislim da je ona došla u pravi trenutak i da je ispravna – izjavio je Kurjak odmah nakon što se doznalo za odluku.

Na isti, pomalo glup način, s diplomom je muljao i Osmanagić. On je, prema pisanju medija u susjednoj državi, najprije predao nevažeći indeks kako bi upisao i završio Univerzitet za poslovne studije u Banjoj Luci, a nakon što mu je Inspektorat Republike Srpske poništio diplomu tijekom 2019. godine, upisao Pravni fakultet u Kiseljaku.

Ubrzo se, međutim, od tamo ispisuje, da bi mu odjednom bila izdana diploma nekakvog Američkog sveučilišta u Tuzli, za koju je državni tužitelj ustanovio da je krivotvorena. Parlamentarno Povjerenstvo za nadzor rada OSA-e BiH zatražilo je da dostavi valjanu diplomu, Osmanagić je dostavio dokument s Američkog sveučilišta, ali s oznakom povjerljivo. Od koga, od čega?!

Ispostavit će se da je rektor uz pomoć suradnika istrgnuo stranicu s upisom studenata i samo ubacio drugu s dopisanim imenom Osmanagića. Direktor OSA-e tako se ukazao pod rednim brojem 7 upisanih studenata, ali je stručnom analizom ustanovljeno da je riječ o krivotvorenom rukopisu, odnosno da se razlikuje u odnosu na izvorni. Nakon što je sve otkriveno, Osmica je i dalje godinama nastavio voditi najvažniju obavještajnu agenciju i biti stup države, društva, stranke, vjerske zajednice. Bakir ga je, znajući što mu znači, branio istom žestinom kao i suprugu Sebiju.

– Društvo se konačno počinje oslobađati samovolje, bahatosti i primitivizma dinastije i njenih izdanaka koji su terorizirali ovo društvo tri desetljeća.

Sarajevo je oslobođeno, Izetbegović je izgubio na izborima za Predsjedništvo, formirano je Vijeće ministara bez SDA, Sebiji je poništena lažna kvalifikacija, a Osmica, čovjek s lažnom diplomom, je i službeno prestao biti direktor OSA-e. Pozitivne promjene se događaju, ali onaj tko misli da je rušenje dinastije cilj sam po sebi, grdno se vara. Cilj je oslobođenje društva od njihovog naslijeđa i sustava vrijednosti.

A to je sustav vrijednosti u kojem Sveučilište, pod političkog kontrolom, mora snahama predsjednika krivotvoriti akademska zvanja, u kojem kućni kadrovi s lažnim diplomama postaju direktori najvažnijih institucija, u kojem pravosuđe strahuje od šačice političkih kabadahija… – ukratko, jedno nefeudalno društvo u kojem su zakon, pravo i pravilo ono što jedna porodica poželi i kaže, a ostali se pokoravaju, sa silnim institucijama koje postoje samo pro forme kao produžetak njihove moći – napisao je u svom komentaru pod naslovom ‘Porađala si, diplomu imala nisi‘ kolumnist Dnevnog avaza, Danijal Hadžović.

I što sada? Da je Bosna i Hercegovina normalna država, onda sumnje ne bi bilo i sve bi išlo svojim redom. Ovako, dinastija će se poslužiti svime i svačime ne bi li se održala na nogama.

Za cijenu neće pitati. Za očekivati je da će i dalje raditi na radikalizaciji situacije, a pri tome će im doći ne baš miroljubive izjave reisa Huseina Kavazovića i njegovo zazivanja oružja.

Islamska zajednica tri desetljeća bila je u Izetbegoviće i teško je za očekivati da ta ljubav pukne preko noći.

U normalnoj državi Sebiju bi danas uhapsili!

Što znači Sebijin pad u smislu detronizacije dinastije Izetbegović, Slobodna dalmacihja pitala je političkog analitičara Omera Čevru.

– Znači – kaže on – da se konačno pojavila državotvorna politika koja se ne slaže s pljačkom, kriminalom i lažima SDA i prijevarama stranke! Pa zamislite da se ovo dogodilo u SAD ili nekoj europskoj državi?! Sebija Izetbegović bi bila uhićena i vjerovatno joj se ne odredila ni jamčevina, jer bi sigurno pobjegla iz države!

Izetbegovići su se, na žalost poneseni autokratom Erdoganom, umislili da živimo u nekoj južnoameričkoj koloniji gdje će vječno moći kontrolirati sve državne procese.

Izjava uvaženog reis ul leme Kavazovića očigledno je dio dogovora i propagandni potez da se medijska pozornost skrene s činjenice da je “prva dama” krivotvorila diplomu, pa je bolje da se malo priča o ratu. Kako to reisu nije prije pet godina smetala “borba protiv institucija”?!

A da, pa jer je SDA bila vlast!. Mi svi moramo krenuti od glavne pretpostavke a to je da nikada cilj Alije Izetbegovića nije bio borba za Bošnjake, nego je uvijek bila borba za muslimane! I to je sada svima jasno! Oni su uvjereni bili da će moći vječno raditi što žele. A znate zašto?

Zato što ih je Zapad podržavao 30 godina, jer su preko SDA držali pod kontrolom muslimansko pitanje, koje je stvoreno od UDBE. Alija je islamizirao Armiju RBiH po nalogu KOS-ovaca, poput ovog potpredsjenika FBiH Refika Lende, čija je obitelj cijeli rat provela u Beogradu, kako bi svi Hrvati i Srbi odustali od ideje zajedničke države BiH! To se i dogodilo.

Dakle, Alijin cilj nije bila BiH, nego 23 posto muslimanije za dinastiju ili 3-4 obitelji! Pa Alija rahmetli je, ako pogledate datume, sigurno omogućio Sebiji lažni magistarski na osnovu kojeg je doktorirala i postala profesorica. Zamislite te prevare!

Nije njezin pad kraj dinastije Izetbegović. Pad direktora OSA-e, koja je osam godina bila privatizirana kako bi politički ubijala bilo koga tko pokuša napraviti dogovor između naroda i tko pokuša relaksirati odnosa u ovoj zemlji, je kraj dinastije.

Hoće li odgovor Izetbegovića i SDA biti radikalizacija situacije treba li u tom kontekstu gledati izjave reisa Huseina Kavazovića?

– SDA je aktivirala medije, intelekutalce, kolumniste, boračka udruženja, intelektualce pod znacima navoda, propale njemačke funkcionere, čak i europske parlamentarce. Svi imaju cilj dokazati kako je Schmidt neki nacist koji radi za Plenkovića i za interese demokrćanske ideje, antimuslimaske.

Nitko u Sarajevu ne smije osuditi izjavu reisa, naprotiv, svi će dati podršku, jer je na žalost, narativ koji je SDA i Islamska zajednica namenula, trenutačno neporeciv./HMS/

Centralna.ba

Ako bismo na politički prostor u Bosni i Hercegovini gledali kao na tržište, a na političke stranke, koalicije i grupacija kao na gospodarska društva koja su organizirana po načelu dioničkih društava (d.d.), vrlo jednostavno je zaključiti prema kretanjima na političkim burzama, na listingu utrživih političkih kapitala da se vrijednost dionica jednog takvog „društva“ višestruko umnožila, više nego ijedna druga vrijednost bilo koje značajne političke grupacije u BiH u posljednja tri mjeseca. Radio se o stranci HDZ 1990, članici Europske pučke stranke, jednoj od onih koje su, iako manje stranke, imale sudbinsku ulogu u recentnoj povijesti Bosne i Hercegovine (dovoljno je prisjetiti se „travanjskog paketa“).

Nije nikakva tajna da je vrijednost političkih „dionica“ SDA najviše pala (iako su zadržali isti broj zastupnika u državnom domu u odnosu na prošle izbore) jer ih malo tko želi, da su političke „dionice“ SNSD najstabilnije, a da su najviše napuhane „dionice“ HDZ BiH, za koje mnogi u javnom prostoru navode da je „nezaobilazan faktor“ u sastavljanju vlasti, ali činjenice govore drugačije – ova stranka danas ima manje zastupnika u Zastupničkom domu državnog parlamenta nego ih je imala prije izbora, ali ima i manje izaslanika u državnom Domu naroda, nego ih je imala prije izbora. I to je otprilike to kad je u pitanju sfera procjene utemeljena na egzaktnim podacima i dosada vidljivim aktivnostima. U onoj drugoj, zanimljivijoj – špekulativnoj sferi, sve ostalo stoji poprilično nejasno i nesigurno. Ako bismo nastavili ovu malu igricu, pa bismo razine vlasti promatrali kao „političke burze“, onda su transakcije na političkoj burzi BiH, odnosno državnoj razini, pokazale određene „investicijske“ pravce za budućnost. Ulagalo se u novi politički prostor (bez SDA i DF koji su dijelili glavne poluge vlasti u posljednjih 10-ak godina) a zanemarene su i alternative iz Republike Srpske. Ali, doista, kakvo je zaista stanje u državnom parlamentu?

U Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u 2023. godini od ukupno 42 zastupnika njih samo 4 (ili 9,5%) pripada hrvatskom nacionalnom političkom korpusu (strankama koje se naslanjaju na tradicionalno najzastupljenije političke ideje među Hrvatima Bosne i Hercegovine) i svih četvero su iz HDZ BiH, iako formalno pripadaju koaliciji koju čini osam stranaka članica (što samo pokazuje da su sve ostale stranke uključene pod firmom HNS-a pristale biti kolektivni politički smokvin list). Duplo više stranaka zastupljeno u koaliciji HNS-a nego što je izabrano zastupnika! U odnosu na prošle izbore 2018. godine, broj koalicijskih stranaka pratiteljica HDZ BiH povećao se za 2, a broj zastupnika je pao za 1, s nekadašnjih 5 na samo 4. I to je to – kod Hrvata već neko vrijeme nema političkog pluralizma i nema drugačijeg (slobodnog) mišljenja, barem u Zastupničkom domu. Nekoć ranije, još tamo 2006. godine, u državni Zastupnički dom birano je 6 zastupnika iz hrvatskog političkog korpusa (3 iz HDZ BiH, 2 iz HDZ 1990 i Jerko Ivanković-Lijanović koji je također bio značajno naslonjen na hrvatsku političku scenu). A u ciklusu prije toga, čak sedam zastupnika (pet HDZ BiH, 1 NHI i Mladen Potočnik iz koalicije HDU- Za boljitak). Dakle, za 20 godina, od sedam hrvatskih zastupnika u državnom parlamentu hrvatska politika u Zastupničkom domu BiH spala je na 4 zastupnika. Kad bi se izražavalo u postocima, to bi bio gubitak od oko 43% političke moći i snage. Je li to netko relevantan primijetio? A da je hrvatska oporba skupila glave i glasove, prešli bi prag i preko kompenzacijskog mandata mogli su Hrvati imati još jednu ruku u Zastupničkom domu. Međutim, nešto se ne čuju ni osvrti i analize povremeno glasnih instituta, tijela, povjerenstava, ureda i raznih intelektualaca notornog Hrvatskog narodnog sabora, pa ni ostalih kvazi-demokratskih pohadezeovljenih institucija, a i sama Crkva, koja je nekoć imala snažan politički glas, koji se daleko čuo i nešto je značio, već godinama politički mlitavo statira u otužnoj društveno-političkoj zbilji. Što bi rekao Tomislav Klauški, notorna ‘hrvatska šutnja’ stereotipični je izraz koji se koristi za Hrvate koji su neskloni kritizirati vlast ili joj se suprotstavljati, čak i kada je tuđinska, tiranska, korumpirana, nesposobna ili radi na njihovu štetu. A kamoli na svoju?!

Da ustavnim odredbama nisu propisane kvote za klubove u Domu naroda državnog parlamenta, nema sumnje da bi aktualno vodstvo hrvatske mainstream politike u BiH i tu uspješno smanjilo broj izaslanika. Zapravo, prema javnim nastupima čelnika nekoć „stožerne stranke“ moglo bi se reći da hrvatskim klubom smatraju zapravo samo onaj dio koji dolazi iz HDZ BiH. No, i tu su se promijenile brojke – u odnosu na 4 izaslanika koja su imali u prošlom sazivu, nakon pokušaja političkog potkupljivanja (Ljubuški) i polu-otvorene suradnje s Komšićevim DF-om (Mostar), te nesmiljenih pokušaja zastrašivanja i „gaženja“ vodstva i članstva HDZ 1990, ipak konačni rezultat političke utakmice pokazuje da HDZ BiH ima ‘samo’ tri izaslanika u državnom Domu naroda, a po jednoga su dobili HDZ 1990 i nova politička pojava sa starim, snažnim sarajevskim ‘štihom’ – Za nove generacije (koja sama po sebi nije ni loša ni zla, ali zasigurno ne odražava mainstream politiku bh. Hrvata i njihove kolektivne interese). Drugim riječima, u ovom Domu, hrvatska kvota je zajamčena, i hrvatskih izaslanika je 5 od ukupno 15, dakle točno trećina. Od tih pet, tri su HDZ-ove ruke, „peta“ je ‘građanska’ ili u najboljem slučaju ‘građansko-hrvatska’ u ZNG, na što HDZ BiH niti nova parlamentarna većina očito nikako ne može računati, a sad nakon promijenjenih odnosa u Osmorki čak ni preko „partnera“. A „četvrta ruka“ pripada Iliji Cvitanoviću, predsjedniku HDZ 1990, jedine hrvatske političke stranke, osim HDZ BiH, koja je parlamentarna na svim razinama, državnoj, entitetskoj, županijskoj, te gradskoj i općinskoj. Dakle, predsjednik Cvitanović, zajedno sa svojim suradnicima, uspio je održati uspravnom i politički relevantnom još jednu hrvatsku stranku u Bosni i Hercegovini, s kojom će se morati računati ukoliko se želi postići stabilnost.

Naime, u trgovanju su (p)ostale jasne namjere svih koji imaju što za ponuditi ili tražiti u Zastupničkom Domu. Tamo ima šest političkih subjekata iz srpskog političkog korpusa, iz Republike Srpske. SNSD sa 6 i Ujedinjena Srpska s 1 zastupnikom su ušli u većinu, dakle daju ukupno sedam, a oporba u tom istom političkom spektru ima 6 zastupnika, dakle samo jednog manje (SDS i PDP po 2, te Za Pravdu i Red i Demos po 1). Reklo bi se, skoro na vagi. Što se tiče dijela političkog spektra u kojemu su zastupljene dominantno bošnjačke i građanske stranke, u Zastupničkom domu sudjeluje sedam političkih subjekata – u grupaciji koja podržava većinu SDP BiH ima 5 zastupnika, Narod i Pravda 3, Naša stranka 2, BHI – Kasumović 1 zastupnika (što je ukupno 11), a oporba ili ostatak u istoj komponenti stoji ovako: SDA ima 9, DF 3 i NES 2 (ukupno 14 zastupnika). I kad se podvuče, u Zastupničkom domu srpska politika ima 13 zastupnika, od kojih 7 sudjeluje u većini, u bošnjačko-građanskom ili bošnjačkom „i“ građanskom dijelu parlamenta ima 25 zastupnika, od kojih 11 podržava većinu. A kod Hrvata – 4 od 4. Svi su u većini. I drugačije ne može biti. I bez njih zapravo i nema većine. Kod Hrvata jedna stranka, jedan HNS, jedan lider … nekad se pjevalo – tko drukčije kaže, kleveće i laže! Ukupno rezultat – 22:20. Većina postoji, ali niti je stabilna niti je čvrsta.

Međutim, faktor stabilnosti i faktor rizika još se više mijenja u Domu naroda. U srpskom klubu samo su dvije stranke, SNSD s 4 izaslanika koji podupire većinu, i SDS s 1 u oporbi. U bošnjačkom klubu čak četiri stranke, NIP s 1 koji podupire većinu, te SDA sa 2, i Stranka za BiH i DF sa po 1, koji ostaju u oporbi. A u hrvatskom klubu, kako je gore i rečeno, tri su ruke HDZ BiH za potporu većini, te po 1 kod HDZ 1990 i ZNG koji nisu u većini. Dakle, ukupno 8 od 15 izaslanika za većinu. Ni ovdje nije dakle većina ni čvrsta niti stabilna. Međutim, snaga fenomena „četvrta ruka“ leži u sljedećem: ni u Zastupničkom domu, niti u Domu naroda, ne postoji nijedna druga ruka za koju se realno može očekivati da će pokazati razumijevanje i spremnost za eventualnu potporu novoj većini, osim tzv. „četvrte“ hrvatske ruke. Ni SDS, ni PDP, ni Vukanovićeva Za pravdu i red, ni DEMOS, ni SDA, ni DF, ni koalicija NES-ZNG u Zastupničkom domu, niti dodatno Stranka za BiH u Domu naroda, nisu pokazali spremnost za potporu većini na državnoj razini. Dapače, mnogi od njih su javno otklonili svaku šansu za takvu mogućnost. Dakle, jedini prostor za ozbiljnu političku akviziciju na državnom nivou nosi HDZ 1990, koji je uglavnom ostao po strani dosadašnjih političkih transakcija. Ali tek slijedi slaganje većine na federalnoj i na županijskim razinama. A nevolja leži u tome što su Dragan Čović i drugi lideri HNS-a planirali i poduzeli sve što su mogli da HDZ 1990 ne bude parlamentarna stranka na državnoj razini, nego da ponovno, kao i dosada, jedini hrvatski „igrači“ budu formalno lista „svehrvatskoga“ HNS, a suštinski samo dominantni pojedinci HDZ BiH, odnosno snažniji igrači u unutarstranačkim razračunavanjima, u gotovo svim županijama, koji se nametnu „šefu“. Ali ovaj put, HDZ 1990 nikoga nije izazivao, nije provocirao, nije uzvraćao na niske udarce i polu-kriminalne poteze otimanja glasova za izaslanike u Federalni Dom naroda. Ilija Cvitanović i njegovi suradnici nisu odustali od političke borbe za kolektivna i pojedinačna prava naroda i građana u Bosni i Hercegovini, a za razliku od HNS-ovog smokvinog lista oko HDZ BiH, oni su na skoro svim razinama samostalno izašli za izbore (treba biti pravičan pa reći da je samostalno išao i HRS) i ostvarili su zaista značajan rezultat.

U odnosu na prošle izbore, HDZ BiH, u oba doma, imao je 9 članova državnog parlamenta, danas ih ima samo 7. A za razliku od 2018. godine, kad drugih stranaka nije bilo zastupljenih u državnom parlamentu, danas HDZ 1990 ima jednog člana u Domu naroda, onu „četvrtu ruku“, koja će, ako se bude vodila mudra politika, današnji rezultat uskoro i uvećati. U Federalnom parlamentu, u mudroj suradnji s Hrvatskim nacionalnim pomakom, imaju 4 zastupnika u Zastupničkom domu, jednako kao i 4 izaslanika u federalnom Domu naroda. U hercegbosanskoj županiji funkcionirat će, izgledno je, vlada i većina bez HDZ BiH. Tu vladu i većinu predvode HNP i HDZ 1990. U komunikaciji s drugim ozbiljnim strankama, pokazali su da zavrjeđuju povjerenje, a među hrvatskim političkim korpusom stanje je, ukratko, sljedeće: dakle, u državnom Domu naroda, HDZ 1990, ima 25% hrvatskih glasova i drugih hrvatskih stranaka osim HDZ BiH tamo nema; u Federalnom parlamentu (gdje se tek čeka sklapanje teško sklopive većine) HDZ 1990 u suradnji s HNP imaju 20% hrvatskih glasova, HRS (Republikanci) imaju 5% hrvatskih glasova, i ostalo je HDZ BiH – dakle 75% (odnosno, da budemo potpuno precizni 14 HDZ BiH i Mario Karamatić iz HSS). Ali pravi pluralizam se polako rađa i pomalo događa na županijskoj političkoj sceni. U tri županije u Federaciji BiH nisu izabrani zastupnici ni iz jedne stranke koja pripada hrvatskom političkom mainstream-u, a to su Unsko-sanski kanton, Tuzlanski kanton i Kanton Sarajevo. U Zeničko-dobojskom kantonu izabrana su tri zastupnika, ali tu su sve hrvatske stranke išle zajedno, i HDZ 1990 je pokazao da nije tašt, nije imao problem poduprijeti listu, iako je očigledno bilo da su samo kandidati HDZ BIH imali ekskluzivno mjesto za prolaz na izborima. Međutim, u ostalih šest županija ukupni rezultat nakon izbora bio je sljedeći: HDZ BIH ima ukupno izabranog 51 zastupnika, HDZ 1990 15 zastupnika, Hrvatska republikanska stranka 6, Hrvatski nacionalni pomak 5 i ostale stranke još 5 (tri pravaške stranke u zapadnohercegovačkoj županiji po 1 zastupnika i Hrvatska nezavisna lista u Hercegbosanskoj županiji još 2 zastupnika). Kad se gleda, dakle, ukupan broj izabranih zastupnika u ovih šest županijskih skupština, to daje omjer od otprilike 62% ukupnog broja zastupnika HDZ BiH naprema 38% zastupnika ostalih hrvatskih stranaka, od kojih skoro polovicu (15) izabranih ima HDZ 1990, a jednog više (16) sve ostale hrvatske oporbene stranke zajedno. Nažalost, nakon pokazivanja političke volje i nevolje, u pojedinim županijama, neki zastupnici su političku moć, zbog tko zna kojih motiva, prepustili interesima i volji lidera HDZ BiH, pogotovo kad je trebalo izabrati izaslanike iz tih istih županijskih skupština u federalni Dom naroda, pa je omjer u hrvatskom klubu u federalnom Domu naroda danas sljedeći: HDZ BiH 14 izaslanika, HDZ 1990 i HNP 4. Osim njih, stranke bošnjačko-građanske provenijencije izabrale su još 5 izaslanika.

Dakle, zaključak je jasan – onaj tko misli investirati u političku budućnost Bosne i Hercegovine, i ne samo unutar hrvatskog političkog korpusa nego i puno šire, neće zaobići investiciju u „političke dionice“ HDZ 1990, a njihova cijena iz dana u dan samo raste. Nisu se bojali (po)kazati da je HDZ BiH zloupotrijebio Hrvatski narodni sabor, da je taj HNS doista izgubio i smisao i funkciju, da nije polučio nikakav rezultat i da ne daje nikakav učinak, ali isto tako nisu ni na koji način ugrozili zajednički politički interes Hrvata tamo gdje trenutno nije moguće na drugačiji način postići kakvu-takvu zastupljenost i polučiti rezultat. Takozvana „svehrvatska“ politika u Bosni i Hercegovini očito će se morati postavljati na neke nove temelje, a HDZ 1990 ima šansu osigurati stabilnost političkog pluralizma u Hrvata više nego ijedna druga stranka s hrvatskim predznakom.

AUTOR: M.B.

Aktualna Vlada Federacije BiH potvrđena je u ožujku, sad već davne, 2015. godine. Nakon toga održani su izbori 2018. a potom toga i 2022. Godine. Međutim federalna je Vlada već petu godinu tehničkom mandatu. Tako Vlada bez izbornog legitimiteta na čelu s premijerom Fadilom Novalićem (SDA), protiv kojeg se vodi kazneni postupak već tri godine, i dalje vlada, a nova nakon izbora u listopadu 2022. godine ni na vidiku.

Jer dovršetak procesa uspostave vlasti u Federaciji doveden je u pitanje nakon što je SDP zatražio da stranka pod nazivom „Za nove generacije“ više ne može biti članica koalicije. Na ovaj način otvorio se prostor da SDA uđe u federalnu vlast, što je potvrdio i čelnik SDP-a Nermin Nikšić koji je najavio da će razmotriti opciju da podrže njihovog kandidata Refika Lendu za potpredsjednika Federacije.

Više nisam siguran hoću li biti premijer Federacije poručio je Nermin Nikšić nakon sastanka čelnika Osmorke, koji je iniciran nakon krize koja se uvukla u njihove redove poslije glasanja za izbor izaslanika za državni Dom naroda.

S druge strane, uvijek optimistični predsjednik HDZ-a i HNS-a BiH Dragan Čović, za RTV Herceg Bosne izjavio je kako ipak vjeruje da će cijeli proces oko imenovanja nove federalne Vlade biti okončan vrlo brzo.

Novinar i analitičar Fadil Mandal za RTV HB kaže kako Nikšić ne bi trebao biti pesimist jer je savezništvo već demonstrirano kroz parlamentarnu većinu prilikom izglasavanja federalnog proračuna.

„Kada Nikšić kaže da više nije siguran, mislim da je posrijedi razočaranost partnerima unutar Osmorke. Razočaran je ponašanjem stranke Za nove generacije, NES-a i Stranke za BiH. Mislim da ih sad želi izvući na čistinu i da pokažu gdje su i na kojoj strani“, istaknuo je Mandal.

Njegov kolega Milan Šutalo smatra kako će na kraju ipak morati doći do formiranja nove koalicije.

„Novu koaliciju bi činili HDZ s jedne i SDP s druge strane, uz novog člana SDA koja će biti nezaobilazan čimbenik nove vlasti“, kazao je Šutalo uz poruku kako je u BiH iluzorno vjerovati da se bilo koja koalicija može temeljiti samo na programu.

„Džaba program ako nema matematike. U ovom slučaju kada je riječ o Federaciji BiH potrebno je ispuniti tri uvjeta da bi se formirala vlast. To znači da se mora imati većina u oba Doma parlamenta kao i većina odnosno kontrolni mehanizam od najmanje 11 izaslanika u svakom od tri nacionalna kluba Doma naroda. Osmorka nema taj kontrolni mehanizam pa će vjerojatno u čelništvo Federacije biti imenovana osoba koja nije član ove koalicije, a to je gospodin Refik Lendo iz SDA“, naglasio je Šutalo.

Politolog Danijel Vidović iz Mostara pak kaže kako je mogućnost, ali malo vjerojatna, da aktualna vlada nastavi rad u “tehničkom mandatu” , ali iz hrvatske perspektive promatrano, kakav god rasplet bio, jasno je da svako rješenje koje bi ignoriralo većinsku političku volju bilo kojeg konstitutivnog naroda nije prihvatljivo.

-To je načelni stav koji bi po mom sudu bilo vrlo opasno mijenjati, kaže Vidović, uz napomenu kako je u ovom trenutku važno da hrvatski politički subjektivitet nije ugrožen na razini Federacije te da scenarij uspostave vlasti bez legitimnih hrvatskih predstavnika nije moguć.

-Ovakva situacija još je jedan pokazatelj da je za rješenje političke krize u BiH nužan sveobuhvatan dogovor predstavnika tri naroda koji će uvažiti sve legitimne nacionalne interese kroz punu implementaciju konsocijacijskih modela unutar našeg političkog sustava a temeljem iskustava onih europskih država koje baštine slično naslijeđe izgradnje povjerenja između različitih nacionalnih i vjerskih zajednica, zaključuje  Vidović.

Bilo kako bilo, u ovom trenutku malo tko zna kako i kada će se rasplesti trakavica oko formiranja vlasti u FBiH, ali malo je vjerojatno da se će u to uplesti OHR i Christian Schmidt, a ono što je sigurno da će izvan javnosti sigurno biti svakakvih razgovora i pregovora te kako se to kaže „zavrtanja ruku“. Činjenica da je BiH dobila kandidacijski status i da formirano je Vijeće ministara najbrže ikada od rata do danas. Time je stvorena pozitivna atmosfera i poslana pozitivna poruka izvan i u BiH, uz još jednu važnu činjenicu da je na razini države bošnjačka SDA, koja je zadnjih godina najveći remetilačkih i retrogradni faktor u BiH, prvi put nakon demokratskih izbora 1990  poslana u oporu.

1. L. Centralna.ba