Čaršijica na kraju svijeta. Tako je glasio naslov reportaže iz rudarskog gradića u planinama Srednje Bosne prije pet godina: sve je tada novinarima Slobodne Dalmacije izgledalo tužno i depresivno. Sivo.

A porušena staroaustrijska industrijska arhitektura nekoć moćne željezare na ulasku u Majdan – prva slika koju putnik ugleda dolazeći u mjesto – izbijala je iz misli svaki tračak optimizma.

Ukratko, Varešu smo ostali dužni i zato nas evo opet, piše Slobodna Dalmacija. Razorena tvornica još je na istom mjestu, ni planine se nisu razmaknule, stiskaju gradić poput škripca, ali danas su tonovi ipak vedriji.

Danas bismo vam htjeli s radošću reći, parafrazirajući poznati roman i film: Kako je srebrena moja željezna dolina!

Ne bude li neugodnih iznenađenja – a ljudi su ih se nagledali u tom kraju čudesno lijepe prirode, pa teško vjeruju lijepim riječima – krajem 2022. u Varešu bi trebala početi eksploatacija srebra, olova, cinka, barita, ali i zlata, možda bakra. Čulo se o zlatnoj groznici pod planinom Zvijezdom, ali morali smo i sami provjeriti.

– Pri samom spomenu, svi se odmah zapale za zlato, ima i njega, ali više je srebra, pa bi se prije moglo govoriti o projektu rudnika srebra, pogotovo što mu se cijena na tržištu udvostručila u posljednjih šest do dvanaest mjeseci – kaže Adnan Teletović, izvršni direktor društva Eastern Mining koje ima koncesiju u Varešu.

Osnovala ih je britanska tvrtka Adriatic Metals, izlistana na Londonskoj (LSE) i Australskoj burzi (ASX).

Za vareško metalno srce znalo se oduvijek, željezo se kopalo još u rimsko doba, a Teletović kaže da govorimo o ležištima polimetalične rude, što je unikatno u svjetskim razmjerima: olovo, cink i barit prate plemeniti metali, koji prije nisu istraživani.

– Na mjestu bivšeg Energoinvestova pogona u Tisovcima, gdje se ruda prerađivala osamdesetih godina, ali bez srebra i zlata, radit ćemo i mi. Sjedište tvrtke već smo premjestili iz Sarajeva u Vareš. Rudnik će biti na dvjema lokacijama: jedna je Veovača, na području Pržića i Daštanskog, gdje je i prije bio površinski kop, a druga su Rupice, na području Borovice, gdje će biti jamski kop, i to nalazište je bogatije plemenitim metalima – tumače Teletović i Aleksandar Vučković, glavni geolog, rođeni Beograđanin.

Geolog Eastern Mininga Aleksandar Vučković s brojnim uzorcima ruda

Nikola Vilić/Cropix

Teletović je doktorirao tehničke znanosti u Australiji, radio u tamošnjoj Fordovoj lijevaonici i u rudnicima zlata najveće svjetske rudarske kompanije BHP. Bogato australsko iskustvo donosi i Vučković.

– Po zakonu, moramo istraživati i prijaviti sve nalaze. U tri godine izveli smo 35.000 dužnih metara bušotina. Vrlo bitno pitanje je kako razdvojiti metale iz koncentrata, ali se nadamo da će za dvije godine – a mnogo toga ovisi o izdavanjima svih mogućih dozvola – Rupice krenuti kao prve, na dubini od 150 do 300 metara. Prerada bi bila na Tisovcima, gdje smo sada – kaže izvršni direktor.

Da vam približimo: Teletović i Vučković kažu da bi eksploatacija mogla potrajati od 12 do 15 godina, a procijenjena zarada po sadašnjim vrijednostima, što se može mijenjati na bolje i na lošije, “teži” 917 milijuna dolara. Tako je kompanija javila i burzama. Ulaganje je “teško” oko 180 milijuna dolara.

– Dosad je utrošeno 15 milijuna eura u tri godine istraživanja. Nedavno smo proširili koncesiju, pa sada govorimo o 42 četvorna kilometra.

Trenutačno zapošljavaju 50 radnika, plus 70 u partnerskim tvrtkama. U punom kapacitetu rudnici će imati maksimalno 350 zaposlenih, ali Teletović ističe da na svako radno mjesto u rudarstvu ide sedam pratećih.

Od svega bi koristi trebao imati i Vareš: 70 posto koncesijske naknade ostaje općini, što je cijeli još jedan općinski proračun godišnje. Budući da je sjedište tvrtke u Varešu, općini pripada i dio poreza.

U kompaniji ističu da im je jako važan odnos s lokalnom zajednicom, koja je ispočetka bila nepovjerljiva zbog loših iskustava iz prošlosti.

– Želimo da ljudi koji ovdje žive znaju što se događa, oni su nam važna karika za dobivanje dozvola i suglasnosti. Zato smo osnovali Odbor za odnose s lokalnom zajednicom, od 27 članova, 23 su iz zajednice. Dio zarade ići će u posebnu fundaciju iz koje će se financirati programi zaštite okoliša, zdravstva i obrazovanja – ističu vodeći ljudi tvrtke.

Imaju infocentar u gradu, dijele letke i biltene, oglašavaju se na Radiju Bobovac, oglasnim pločama i društvenim medijima.

– Dosta se radilo, ljudi su svjesni rudarske povijesti Vareša i nadaju se novom sjaju. Zaštita okoliša i zdravlje jako su im važni, baš kao i nama. Nekoć se radilo s ruskom tehnologijom i ljudi su bili izvarani. Moji su odavde, tu iz Daštanskog, i da mi je netko prije deset godina rekao da ću ovdje raditi – ne bih mu vjerovala. Mi smo društveno odgovorna kompanija, usmjerena na suradnju sa zajednicom. Poštujući zakone naše zemlje, pratimo međunarodne standarde zaštite okoliša i društvenog upravljanja, što ćemo činiti i dalje – kaže Aida Ahmedović, tvrtkina koordinatorica za odnose s lokalnom zajednicom, inače magistrica zdravlja i ekologije.

Najbliže nam je bilo svratiti u Pržiće, gora je još zelena. Dočekale su Slobodnu Dalmaciju Jasna Mirčić i Vesna Malbašić, u ime mjesne zajednice. Obradovale se! Pokazuju nam etno-sobu koju su prekrasno uredile u domu kulture. Od 700 ljudi u Pržićima, Tisovcima i Breziku ostalo ih je devedeset i osam. Uz njih je i Ferdo Miočević iz sela Mir, radi u Elektroprivredi Herceg-Bosne.

Vesna Malbašić i Jasna Mirčić u prostorijama etnografske zbirke u Pržićima pokraj Vareša

Nikola Vilić/Cropix

– Eto gore škole, prije rata bilo je osam razreda po dva odjeljenja, a danas jedna jedina učenica i to iz susjednog Daštanskog, samo za nju dolazi učitelj iz Vareša. Bolje bi bilo da joj ide kući, ne bi struju trošili, a zimi treba i doći po snijegu… Da je rudnik osto prije dvadeset godina, možda omladinci ne bi otišli, iako je prašilo, nisi mogo prozora otvorit, ulazila prašina i kroz zatvoren. Svo bi nam voće znala uništit – kažu domaćini.

– Ima li još starih rudara?

– Rudari su ti odavno pod zemljom…

– A što kažu ovi iz nove firme, hoće li biti bolje?

– Uvjeravaju nas da će sve bit po europskim propisima, da rudarstvo i turizam mogu zajedno, pa smo im dali punu podršku. Smještaja još nemamo, ali dnevne turističke ture s cateringom za bicikliste i planinare možemo imat. Već nam i pčelari dolaze, kuće kupuju, priroda je ekstra…

Borovica je s druge strane, nešto dalje i više, kroz gustu crnogoricu. U župi Preobraženja Gospodinova na 1100 metara živjelo je 1500 ljudi – kaže vlč. Vlado Vrebac. Danas ih je četrdeset. Teško su stradali u ratu: sve zapaljeno, srušeno i opljačkano, više od 300 kuća i crkva, uz sedmero ubijenih civila, a u režiji Trećeg (zeničkog) korpusa Armije RBiH.

Vlč. Vlado Vrebac, župnik u Borovici sa psom Mujom ili Garingom ili Medenim

Nikola Vilić/Cropix

– Raselili se ljudi, najviše po Hrvatskoj i Austriji. Hoće li rudnici donijeti boljitak ili propast – tek ćemo vidjeti. Zasad samo jedan Borovičanin radi u rudarskoj firmi. Duga je tradicija rudarstva ovdje, još u srednjem vijeku dovođeni su Sasi, vrhunski majstori. Pričalo se da je naš čelik, uz onaj iz Damaska, najbolji za oružje. Rudnik je na državnoj zemlji, pa nema većeg otkupa, a još je otvoreno pitanje transporta rude – hoće li ići žičarom ili će se probijati ceste – govori vlč. Vrebac na zelenom proplanku s kojeg puca pogled na sve četiri strane svijeta i na vedro nebo, igrajući se sa seoskim psom koji se odaziva na više imena: Medeni, Mujo i Garingo.

Pred seoskom malešnom trgovinom tri lika, kao i svud:

– I što ćete s pustim srebrom, zlatom?!

– Hm, evo se i mi po cijele dane mislimo! Ne pijemo po pivu, već po gajbu, ali još smislili nismo… Keru obično ne daju đe maslo stoji – kažu nam veselo Nevenko Bartolović Ćopo, Ivo Bartolović i Ljubomir Ivanović.

Nevenko Bartolović Ćopo, Ivo Bartolović i Ljubomir Ivanović ispred dućana u Borovici

Nikola Vilić/Cropix

Borovičani inače vrijede za najškolovanije u kraju, a selo je dalo mnoge svećenike i časne sestre, upućuje nas Zdravko Marošević (HDZ BiH), vareški načelnik. Kaže, rudnik nije trafika: teško se otvara, ali i zatvara. Dugoročna je investicija od koje bi svi trebali imati koristi. S njim smo napravili intervju, pa će idućih dana o svemu više govoriti, ovdje samo najbitnije:

– Očekujemo da će novac od koncesijskih naknada stabilizirati općinski proračun i da će se svake godine u infrastrukturu moći uložiti po milijun eura. I sama kompanija ulagat će u željeznicu, ceste i slično, trebat će im za transport rude. I svako mjesto u rudarstvu donosi deset drugih; u preradi, opremanju, održavanju, servisima, prijevozu… Projekt je važan za Vareš, kanton i državu, mogao bi definirati ovaj kraj za idućih pedeset godina, uz tehnologiju bez štetnih emisija, što traži obrazovanje novog stručnog kadra, ali omogućava i povratak naših kadrova, kao i dolazak stručnjaka iz drugih sredina – naglašava načelnik.

Poznati vareški poduzetnik Zdravko Barkić, vlasnik tekstilne tvrtke Profi-tex, radio je kao mladi ekonomist u Energoinvestovu starom rudniku koji su aktualni ulagači kupili. Kaže da se i tada znalo da je borovička ruda kvalitetnija od pržićke, ali nije bilo sredstava za obimnija istraživanja.

– Rudnik je propao jer se ruda nije mogla prerađivati u kapacitetima bivše Jugoslavije zbog sadržaja žive u rudi iz Veovače, a veće količine žive mogu biti opasne po zdravlje. Kakva je situacija u Rupicama kad je živa u pitanju – ja ne znam, bolje bi mogli reći tehnolozi… Perspektive ima, ali morat ćemo ponovno uvoziti stručni kadar. Nekoć smo imali jaku industriju i školovali smo ljude, pa i danas u Rijeci u metalnoj industriji rade vareški kadrovi, a to često bude i uvjet natječaja za nova zaposlenja – kaže Barkić za Slobodnu Dalmaciju.

Vareš u BiH

Nikola Vilić/Cropix

Iako ne vjeruje da će Vareš biti ono što je nekada bio, ipak se nada da će biti bolje nego danas:

– Sve je zapušteno, nama je i pilana usred šume uspjela propasti. Stranački kadrovi, da ne kažem partijski, jer se tako radilo i onda, sve su rasturili, opljačkali, odnijeli. Vareš je možda najveću pljačku u BiH doživio. I nije porušen u ratu, nego je opljačkan poslije, što je posebno tužno…

Zato im od srca vičemo: Drugovi rudari, sretno!

IZVOR: Damir Tolj – jutarnji.hr