Nakon par godina priprema, rada, akcija, danas smo napokon otvorili planinarsko sklonište na Vranici. U početku smo bili skeptični, lutali smo, uspinjali i padali, a sve je to potrebno da bi se nešto naučilo. A naučili smo da se voljom može puno više nego nam se čini i da pasti je samo jedna od životnih disciplina koja se mora savladati, nakon koje se prašina otrese i nastavi dalje.
Malo uloženog truda, rada, vremena, sunca, vjetra, kiše, materijala, financija, živaca i svih ostalih čudesa, i evo ga. Stoji tu pred nama kao zaklon, utjeha, svjetionik, mjesto gdje se dolazi, odakle se polazi.
Nadamo se i vjerujemo da će poslužiti svrsi za koju je i građeno, a to je da bude od koristi svima koji su u potrebi, jer mi dolazimo na noge planini, a ne planina nama. I znamo kakva zna biti. Pitoma, blaga, vragolasta, bogata, vrana, bijela, divlja, hladna, odbojna, privlačna, mistična, drugačija, prelijepa, gorda… Tu gore, bliže nebesima, zna biti svega, kiše, snijega, leda, vjetra i oluje, znaju munje parati i snijeg padati iz vedra neba, zna se i nebo na zemlju spustiti, i bujice rovati, vatre sukljati, brda se tresti. E zato valjda sve to, a i da iskusimo, da naučimo da zna biti i ljepote u turobne dane, kad nakon kiše pojavi se vedrina.
A znamo i da planina ne treba naše zastave, naše boje i grbove. Ona je svetište sama za sebe. Ne treba naša mala obilježja i podsjetnike da smo bili tu. A kako i stoji u našoj prirodi, da smo putnici koji kroz našu prolaznost pokušavamo ostaviti neki trag svoje hrabrosti ili ludosti. Tako smo valjda u neznanju i napravili ovo sklonište, baš na Vranici, mi mali ljudi. Htjeli smo negdje napraviti zaklon od čudljivog vremena i umora ljudskih.
Otvorenih vrata i otvorenog srca Sklonište nade trebalo bi biti zalog budućim generacijama koje će možda znati bolje cijeniti i čuvati ovu divnu zemlju. Sve naše planine, jezera i rijeke zaslužuju dobre ljude, kao što i ljudi zaslužuju dostojanstven život. Učimo od planine, jer samo smo u prirodi maleni i ogoljeni kao pred majkom čiji zagrljaj liječi sve naše gluposti, mane i propuste. Sklonište nade neka bude topli dom našoj ljudskosti. Izujte prljavu obuću kad ulazite, jer ovdje nema mjesta našim manama i beznađu. I neka ostane tako. 
Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da ovaj vrijedan projekt privedemo kraju na najbolji mogući način.
Hvala UP Raduša G. Vakuf-Uskoplje, HEPU Sveti Duh Nova Bila, PD Vlašić Travnik, HPD Vitez, PD TIM Busovača, PD Paklarske stijene Travnik na današnjem sudjelovanju.
Dobro nam došli!
