Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i HDZ-a umro je prije točno dva desetljeća, prohladnoga, tmurnoga 10. prosinca 1999. godine. I dalje se, punih 21 godinu nakon njegove smrti, u javnosti odvijaju brojne ideološke rasprave u kojima mnogobrojni sudionici javnog života- od povjesničara do generala- raščlanjuju njegovu povijesnu ulogu, kao što je to, uostalom, ”sudbina” svih povijesnih osoba. A prvi hrvatski predsjednik to svakako jest.
Uz hrvatske branitelje te poginule i stradale u Domovinskom ratu, Franjo Tuđman svakako je najzaslužniji za stvaranje Republike Hrvatske.
Tuđman je zacijelo bio najistaknutija figura novije hrvatske povijesti, ali i povjesničar po struci, koji nije samo pisao o povijesti već ju je stvarao i tako ostao zabilježen za vječnost.
I kao što je jednom prigodom kazao bivši ministar obrane, i sam branitelj, Damir Krstičević, “predsjednik Tuđman je u danima stvaranja hrvatske države imao viziju i jasan smjer kamo idemo. Tu viziju je jasno pokazao i 28. svibnja 1991. na povijesnom postrojavanju Zbora narodne garde na stadionu NK Zagreba u Kranjčevićevoj ulici kada je rekao: ‘Od kad je svijeta i vijeka svaka država morala je imati svoju oružanu silu. Oružana sila je jedan od bitnih čimbenika za osiguranje suvereniteta, identiteta, opstojnosti države i naroda’. Iz te vizije nastala je Hrvatska vojska”, naglasio je Krstičević.
Ta je vojska bila skromna u svojim počecima, ali je uz njegovo vodstvo, dodao je tada Krstičević, izrasla u oružanu silu koja je obranila i oslobodila Hrvatsku. To je potvrdio, rekao je Krstičević, i na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 1995. godine kada je rekao: “Zastava ovdje znači dovršenje djela uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države”.
No, prvi hrvatski predsjednik odlično je poznavao svjetske prilike i međunarodne odnose i interese te je svojim pristupom i vodstvom osigurao Hrvatskoj vojsci “Oluju” – najčišću vojnu operaciju u povijesti ratovanja.
“Potvrdu tome dao je i američki ministar obrane Jim Mattis, koji me je u Pentagonu 2017. dočekao ovim riječima: ‘Znam da će uskoro biti dvadeset druga godišnjica operacije ‘Oluja’. To je operacija koja se ovdje u Americi proučava i koja je pokazala što dobro predvođena, dobro opremljena i dobro istrenirana vojska, s odličnim političkim smjernicama može napraviti i preokrenuti tijek povijesti!'” naveo je u svojem emotivnom prisjećanju Krstičević.
Mirna reintegracija Podunavlja
Također je naglasio i da je Tuđman, nakon toga “svojim vojnim i političkim umijećem natjerao pobornike velikosrpske politike da sjednu za pregovarački stol i osigurao uvjete za okončanje rata istodobno poštujući sve međunarodne obveze”, podsjetivši na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja – jedinu u cijelosti uspješno dovršenu misija UN-a.
Tako se Hrvatska toga kišnoga 10. prosinca 1999. godine oprostila od svojega prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je preminuo nakon dugotrajne borbe s karcinomom, kojega je liječio i u čuvenoj američkoj vojnoj bolnici ”Walter Reed”, u Bethesdi, u saveznoj državi Maryland, da bi potom bio prebačen i liječen u zagrebačku Kliničku bolnicu Dubrava. No, nije mu bilo spasa.
Prisjećamo se dugačkih redova u Zagrebu, koji su se protezali od najpoznatijega srca metropole, Ilice, sve do Pantovčaka, gdje su mnogobrojni građani odavali počast dr. Tuđmanu.
Biografija
Franjo Tuđman rođen je 1922. godine u Velikom Trgovišću. Bio je aktivni sudionik antifašističkog pokreta, a zbog stajališta o hrvatskom nacionalnom pitanju u SFRJ-u bio je osuđivan i zatvaran.
Krajem svibnja 1990. godine i službeno je došao na čelo hrvatske države kada je na prvoj sjednici višestranačkog Sabora izabran za predsjednika Predsjedništva. Predsjednikom Republike postao je 26. lipnja iste godine. Nakon prvih višestranačkih izbora dr. Franjo Tuđman ubrzano je radio na organizaciji države i njezinu međunarodnom priznanju.
Pod njegovim je vodstvom Hrvatska postala neovisna država, oduprla se agresiji JNA, oslobodila okupirana područja i ostvarila suverenitet na cijelom teritoriju.
Građani su povjerenje Tuđmanu iskazali na prvim neposrednim predsjedničkim izborima 1992. godine, a zatim i na predsjedničkim izborima 1995. godine. Drugi predsjednički mandat nije završio zbog smrti. Gotovo deset godina koje je proveo na vlasti mnogi nazivaju ”Tuđmanovim razdobljem”. Ipak, zauvijek će ostati upamćen kao državnik koji je najzaslužniji za hrvatsku neovisnost i slobodu.
Već ’60-ih godina počeo je njegov sukob s jugoslavenskim komunističkim vlastima zbog stavova o nekim povijesnim pitanjima. Politički progon Franje Tuđmana kulminirao je kada je izbačen iz Komunističke partije krajem ’60-ih, a potom i maknut sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.
Međutim, nastavio je sa svojim znanstvenim djelovanjem, a nakon sloma Hrvatskog proljeća uhićen je u siječnju 1972. godine i osuđen na dvije godine strogog zatvora i dvogodišnju zabranu javnog nastupanja. Ta mu je kazna smanjena na devet mjeseci nakon intervencije najvećega hrvatskoga književnika i pisca, velikana pisane riječi, Miroslava Krleže.
No, Tuđman je opet uhićen 1981. godine, nakon što je u intervjuima za neke europske televizije kritizirao komunizam. Tada je na tri godine zatvora osuđen zbog ”neprijateljske promidžbe”, a potom poslan u zatvor u Lepoglavu, odakle je nakon godinu dana privremeno pušten kući zbog lošeg zdravstvenog stanja.
Kada mu je tek 1987. godine vraćena putovnica, Tuđman je počeo obilaziti i posjećivati hrvatske iseljenike u Americi, Kanadi, Njemačkoj i Austriji te zatim okupljati političke istomišljenike.
I onda je 17. lipnja 1989. godine održana osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice u Društvu hrvatskih književnika u središtu Zagreba. Postao je predsjednik stranke i na njezinom je čelu ostao do kraja života.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine dr. Franjo Tuđman je izabran za prvoga hrvatskoga predsjednika.
Teško je u jednom tekstu nabrojati sve što je učinio u svojoj političkoj i osobnoj karijeri, ali svakako, njegov predsjednički dio obilježen je ratom u Hrvatskoj, tijekom kojega je Tuđman kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga predvodio najvažnije vojne operacije oslobađanja Hrvatske.
Preminuo je 10. prosinca 1999. godine u Zagrebu.
Iako je bilo kritika na njegov račun poslije njegove smrti i pobjede trećesiječanjske koalicije na izborima te se čak i provodila politika ”detuđmanizacije”, ostaje činjenica da je u svim anketama Tuđman od smrti do današnjeg dana percipiran izuzetno pozitivno i da se smatra najvećim državnikom u povijesti hrvatskog naroda.
A o njegovoj povijesnoj ulozi najbolji će sud dati vrijeme, kao što je to uvijek u slučajevima velikih, značajnih osoba, koje su ostavile svoj trag u svjetskoj povijesti. Voljeli ga, ili ne, Franjo Tuđman jedna je od takvih figura.
Danas se navršava punih četrnaest godina od smrti našeg fra Franje Grebenara – Grebe. Bio je zacijelo jedan od najpoznatijih i puku najdražih fratara u Lašvanskoj dolini odakle je rodom i gdje je, pastoralno djelujući, proveo najviše godina. Prepoznatljiv po svojem originalnom humoru, bio je rado viđen u društvu mladih.
Rođen u Malom Mošunju, svečane zavjete položio u Sarajevu.
Fra Franjo Grebenar, sin Joze i Slavke r. Gudelj, rođen je u Malom Mošunju, župa Vitez, 12. 11. 1951. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je u Visokom 14. 7. 1970. Godinu novicijat proveo je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je položio i prve zavjete. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečane zavjete položio je 19. 10. 1977. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 7. 5. 1979. u Münsteru (Njemačka), a za svećenika 12. 5. 1979. također u Münsteru (Njemačka).
Vršio je službu župnog vikara u Tolisi (1979-1980), Podhumu/Livno (1980-1982), Breškama (1982-1984), Podmilačju (1984-1985), Novoj Biloj (1994-2000), Brajkovićima (2000-2004), Ovčarevu (2004-2006) i u Novoj Biloj od 2006. pa sve do svoje smrti na današnji dan 1. prosinca 2010. godine. Obnašao je službu župnika u Drijenči (1985 -1988) i u Novoj Biloj (1988-1994).
U vremenu ratnih sukoba bio heroj puka srednje Bosne
Ono pak po čemu će ostati ponajviše upamćen čini ga ljudskom gromadom. U jeku najtežih ratnih sukoba u dolini Lašve fra Franjo je, kao novobiljanski župnik, otvorio vrata svoje kuće i crkve kako bi se tu mogli liječiti ranjenici. Na taj su način spašene tisuće života, a cio taj kraj od raseljenja. Može se bez pretjerivanja reći: da nije bilo pokojnoga Grebe, Lašvanska bi dolina u ratu ostala pusta, raseljena i popaljena kao Bosanska Posavina. Ta prvotna bolnica u crkvi zvala se “Franjevačka bolnica dr. fra Mato Nikolić”.
Bio je jedan od prvih predsjednika Odbora za gradnju Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, ali i čovjek koji je dočekao sudionike Bijelog puta koji je donio svjetlost i nadu u Lašvansku dolinu. Na dan njegove smrti se u viteškim, ali i kafićima diljem Lašvanske doline tiho šaputalo “Umro fra Franjo Grebenar”. Jedni nisu mogli vjerovati toj vijesti, drugi su, poznavajući njegovu bolest, s velikim uzdahom žalili za njim, dok su oni koji su ga dobro poznavali prepričavali njegove zgode iz života. Bio je čovjek vrlo vesela duha. Nitko nije s ravnodušnošću prihvatio da fra Franje više nema. Međutim, kažu da nakon smrti čovjeka ostaju samo njegova djela. Franjina su velika i humana. Njegova poznata izjava da “fratri uvijek žele dobro svom narodu, a Bog učini bolje”, potvrdila se u Novoj Biloj, maloj župi koja je osnovana tek 1975., da bi već 1992. i 1993. godine postala poznata diljem svijeta. U toj maloj župi župnik fra Franjo Grebenar ustupio je crkvene prostorije za ratnu franjevačku bolnicu. Bila je to jedinstvena crkva bolnica u svijetu kroz koju je prošlo oko 11.500 ranjenika i pacijenata za vrijeme ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini. Kada više nije bilo dovoljno kreveta za ranjenike, ustupljene su im crkvene klupe. Prisjećajući se tog vremena u knjizi “Memento”, fra Franjo, između ostalog, piše: “Kao i svaki drugi dan držao sam vjeronauk u dvorani kada su došli naši vojnici i dovezli četiri ranjenika tražeći bolnicu u Novoj Biloj. Morao sam ih poslati u ambulantu u Vitez jer u Travnik i Zenicu nisu htjeli ili nisu smjeli. Navečer su ponovno došli, ali su bili prisutni i neki liječnici u privatnom posjetu i razgovarali smo o bržem otvaranju bolnice. Nemajući izlaza, svi smo ustali i počeli iznositi klupe iz vjeronaučne dvorane i unositi krevete, stalke za infuziju i ostalo.” Tako piše čovjek koji je u vrijeme najžešćih borbi HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini svakodnevno ugošćavao UN-ove mirotvorce, inozemne donatore koji su često donosili lijekove kojima je istekao rok valjanosti samo da bi ih se riješili. Organizirao je i skupljanje slame za ranjenike koji su trebali kamionima Unprofora i autobusom biti prevezeni za Split. Sve je fra Franjo radio kako bi pomogao da se patnje ranjenih i bolesnih koliko-toliko ublaže. Primao je i humanitarke poput Sally Bayker, predstavnika UN-a Cedrica Thonberrya, ali i poznatu hrvatsku glazbenu divu Terezu Kesoviju koja je iz crkve bolnice helikopterom odvezla ranjenu djevojčicu Mirnu iz Busovače u Split. Nakon izlječenja, Tereza je maloj Mirni postala kuma. Njegova župna kuća više je sličila nekom press-centru nego Božjoj kući za Božje sluge. Zahvaljujući prije svega svojim prijateljima koje je poznavao i prije rata, fra Franjo Grebenar uspio je preko Ante Damjanovića poslati videokasetu na HTV u jeku najvećih stradanja Hrvata i granatiranja ove crkve bolnice. Nakon tih strašnih slika koje je prikazao HTV, mnogi su konačno shvatili što se Hrvatima događa u Lašvanskoj dolini. Franjo je zahvaljujući svojoj mudrosti vrlo vješto održavao i prijateljski i službeni odnos s osobljem ratne bolnice. Humor je često bio jedini lijek za zdravstvene djelatnike, ali i obične ljude koji su dolazili u bolnicu u posjet svojim ranjenim ili bolesnim. -Sjećam se kako sam prestrašio jednu gospođu, a samo sam se htio našaliti. Granata je pogodila njezinu kuću i najteže je prošla njezina kći. Dovezena je u bolnicu, a majka je zvala da pita za zdravlje kćeri. Ja sam joj ‘zabrinuto’ rekao da je ona trudna (u drugom stanju). Kako se samo uplašila i zabrinula, a ja sam joj nakon toga rekao da ima geler u stomaku i to je sve”, piše fra Franjo u svome “Mementu”. Kroz jedan novinski tekst teško se može predstaviti humanist koji je uvijek više i dalje gledao od drugih. Uvijek i samo uvijek živio i radio za čovjeka. Nakon medijske deblokade fra Franjo je dočekao i sve sudionike Bijeloga puta na čelu s dr. Slobodanom Langom i Hermanom Vukušićem. Dočekao je i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Novoj Biloj 14. lipnja 1994. godine, a u svom pozdravnom govoru nakon što mu je ponuđeno pokroviteljstvo nad izgradnjom nove bolnice, dr. Franjo Tuđman je rekao: “Rado prihvaćam pokroviteljstvo nad novom bolnicom i mislim da ovaj puk zaslužuje da se izgradi jedna nova, suvremena bolnica na svijetlim tradicijama bolnice u Novoj Biloj.” Danas, zahvaljujući fra Franji i njegovim suradnicima, predsjedniku Tuđmanu i narodu Republike Hrvatske, Nova Bila ima suvremenu bolnicu u kojoj se liječe svi ljudi, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Pokojni fra Franjo Grebenar sigurno je bio čvrst oslonac mozaika koji je ljudima omogućio da bolje i humanije žive. Svjetlost vječna neka mu svijetli!
U svom posljednjem intervjuu koji je dao Večernjem listu rekao je između ostalog:
“Jednog dana ujutro oko 10 sati došao je jedan vojnik i rekao kako je šef naredio da se bolnica mora seliti. Kamioni i autobusi su spremni i da se zapovijed mora izvršiti. Odgovorio sam mu neka ode svom šefu i donese mi to napismeno… Problem je u tome što bolnica nije mogla otići na drugo mjesto. Kad je vojnik donio pisanu naredbu, rekao sam da sam ja župnik i ravnatelj bolnice i da bolnica neće ići nikamo, a ako izginemo, ja sam jedini odgovoran za smrt ranjenika. Naredio sam osoblju da sve raspreme i vrate u prijašnje stanje, da se kamioni i autobusi maknu što dalje od crkve i da s njima odu svi oni koji su se bojali i koji su mislili da bolnicu treba evakuirati. Ljudi su već bili palili svoje kuće i počeli odlaziti. Došli su do Viteza, pet kilometara dalje, i vidjeli da je glupo ići iz svoje kuće. Tako je bolnica zadržala Hrvate u središnjoj Bosni.”
Jučer 24.11.2023. navršava se četvrta godišnjica smrti Pere Gudelja, jednog od najvećih gospodarstvenika na području regije. Pero Gudelj rođen je 1955 godine, a umro je na 24.11. 2020.godine.
Sahranjen je na groblju Gornja Večeriska, iznad Viteza.
Tko je bio Pero Gudelj, tvorac viteškog čuda
Pero Gudelj rođen je 26.svibnja 1955. godine u selu Gornja Večeriska u Vitezu, a umro je 24.11.2020.godine u Zagrebu, te je sahranjen na mjesnom groblju u Gornjoj Večeriskoj. Odrastajući u siromašnoj obitelji, već u ranom djetinjstvu razmišljao je kako sebi i svojoj djeci osigurati bolje uvjete za život. Ljubav mu je od malih nogu bila harmonika. Svirajući na svadbama, kako sam kaže zaradio je prve novce. Pred protekli rat ulaže ih u videoteku uz koju uskoro otvara i prvu kabelsku televiziju na prostorima bivše Jugoslavije.
Početkom 90-ih godina, dok je rat još trajao u BiH, Pero Gudelj bio je među rijetkima koji su i tad razmišljali od čega i kako živjeti nakon rata. 1992. godine registrirao je poduzeće ‘Fis’ koje je tada brojalo desetak radnika. Trgovina s kojom je krenuo devedesetih godina danas se razvila do većini nas neslućenih razmjera, ali ne i Peri Gudelju za kojeg njegovi suradnici i prijatelji kažu kako je oduvijek znao kako razviti biznis i imao za to, pokazalo se, neophodnu viziju.
Po trgovačkom centru ‘Fis’ kojeg u dane vikenda posjeti preko 30 tisuća kupaca, danas je poznat ne samo Vitez već i cijela središnja Bosna, pa i BiH.Uz viteški, Pero Gudelj suvlasnik je još osam prodajnih objekata u BiH , dva u Hrvatskoj i jednog u Beču.
Fis surađuje sa 1500 partnera iz 50 zemalja svijeta. Na više od 180 tisuća metara četvornih prodajnog prostora, Fis ima ponudu od 250 tisuća različitih artikala što ga svrstava u vrh prodajnih lanaca u BiH.
Bez proizvodnje nema zdrave ekonomije
No, Pero Gudelj već je odavno svjestan da bez proizvodnje nema zdrave ekonomije te su razvojni planovi Fisa vezani upravo uz proizvodnju. Već godinama Fis proizvodi tekstil i čarape, a posebno su ponosni na vlastitu robnu marku namještaja ‘Ambyenta’. Svaki pojedinačan proizvodni segment razvijaju uz pomoć svojih inozemnih partnera, što znači da su Fisovi proizvodni pogoni opremljeni po europskim standardima, odnosno imaju strojeve koji su posljednja riječ tehnike u Svijetu.
Pero je uvijek govorio kako mu je dosadilo gledati kako se iz BiH izvozi kvalitetno puno drvo, a potom uvozi namještaj.
‘Mi sami možemo praviti isto tako dobar namještaj jer imamo kvalitetnu sirovinu, znanje i sposobnost. Dodamo li tome suvremene strojeve uspjeh ne može izostati’, bila su razmišljanja Pere Gudelja.
Kao rijetko koji poduzetnik Gudelj je bio svjestan kako je BiH sa manje od četiri milijuna stanovnika malo tržište, pa se Pero okrenuo europskom tržištu.
Ponosan na svoje podrijetlo i svoj rodni kraj
Iako je bio vlasnik ogromnog poslovnog carstva, Pero Gudelj u biti je bio čovjek kakav je oduvijek bio. Volio je svoje rodno selo i običaje, a rado i zasvirao harmoniku. Nijedno veselje niti fešta na koju dođe Pero Gudelj nije završila bez njegove pjesme i svirke.
Uz harmoniku je najradije pjevao o svome selu i rodnom kraju.. Nije se sramio svojeg podrijetla ni skromnog obrazovanja.
Za sebe je uvijek govorio da je dijete sa sela koje voli puno raditi, svirati i pjevati, piše Centralna.ba.
Prije točno četiri godine, 22. studenog 2020., napustio nas je jedan od najvećih glumaca s naših prostora, Mustafa Nadarević. Njegov odlazak u 78. godini života, nakon borbe s karcinomom pluća, ostavio je veliku prazninu u bh. i regionalnoj kulturnoj sceni. Rođen 2. svibnja 1943. u Banjoj Luci, Nadarević je svoje djetinjstvo proveo u različitim gradovima. Prvi razred osnovne škole završio je u Zagrebu, ostatak školovanja u Bosanskom Novom, a gimnaziju u Rijeci. Već kao dječak pokazivao je izniman talent za glumu – njegova prva uloga bila je Crvenkapica u školskoj priredbi, za koju je izabran zbog piskutavog glasa i duže kose.
Svoju profesionalnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. godine postao je član Drame HNK u Zagrebu. Tijekom desetljeća predanog rada, ostvario je više od 150 kazališnih uloga i preko 60 filmskih i televizijskih nastupa. Među njegovim najznačajnijim ulogama izdvajaju se Leone Glembay u “Glembajevima”, Zijah u “Otac na službenom putu”, Izet Fazlinović u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, Pomet u “Dundu Maroju” i Cyrano de Bergerac u istoimenoj predstavi.
Mustafa se ženio tri puta. Iz prvog braka s Jasnom ima kćer Nađu, povijesničarku umjetnosti. S drugom suprugom Snježanom dobio je sina Ašu, uspješnog sportaša, i kćer Nanu, koja se bavi marketingom. Njegova treća supruga bila je Slavica Radović, kostimografkinja i scenografkinja, s kojom je proveo posljednjih 20 godina života do njezine prerane smrti 2012. godine.
Javnosti je manje poznato da je imao i slovensko državljanstvo, a novinaru Večernjeg lista Miljenku Mitroviću tijekom jednog druženja otkrio je i zbog čega se odlučio na taj potez. – Zbog moje zadnje ljubavi, Slavice, odlučio sam uzeti slovensko državljanstvo, jer u smrti želim biti blizu nje”, kazao je Nadarević objasnivši kako mu slovensko državljanstvo treba jer su pepeo iz urne njegove supruge Slavice prosuli kod Kopra u more, a onda na stijene stavili metalnu pločicu s njenim imenom. “Tako želim skončati i ja, a obred je dozvoljen slovenskim državljanima, pa sam, eto, i Slovenac – govorio je Nadarević. Da će njegova posljednja želja biti ispoštovana potvrdila je i Nadarevićeva druga supruga Snježana nakon ispraćaja na Krematoriju.
Naravno. Naša djeca Nana i Aša čekaju da im dođe sestra iz Amerike pa da zajedno u Kopru prospu Mujkijev pepeo u more – istaknula je Snježana. Danas njegovo nasljeđe živi kroz njegovu djecu. Nana Nadarević uspješno se bavi PR-om, nedavno je postala majka te trenutno čeka još jedno dijete, dok se Aša posvetio borilačkim vještinama i podučava brazilski jiu-jitsu. Nađa je izgradila karijeru u svijetu umjetnosti.
Glumac je jednom prilikom otkrio i kako su njegova djeca dobila ime: – Budući da je moja najstarija kći Nađa moju mamu, a svoju baku, zvala nana, moja je druga kći dobila to ime. A pomalo neobično ime Aša dao sam sinu po jednom svom prijatelju iz Bosanskog Novog, veoma plemenitom dječaku. Kada sam nekako došao do njegova telefona i javio mu da sam sinu dao njegovo ime, nasmijao se i veselo mi uzvratio da me pozdravlja Plamenko, da je to njegovo pravo ime, a Aša je nadimak – kazao je pokojni Mustafa.
Tijekom svoje bogate karijere, Nadarević je osvojio brojne prestižne nagrade. Bio je trostruki dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca i Zlatne arene, dobitnik nagrade Vladimir Nazor, Grand Prix na filmskom festivalu u Moskvi, te je stekao status nacionalnog prvaka 2006. godine.
Mustafa Nadarević ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj i regionalnoj kulturi. Njegov jedinstveni pristup glumi, sposobnost da svaki lik učini autentičnim i posebnim, te predanost umjetnosti učinili su ga jednim od najcjenjenijih umjetnika na ovim prostorima. Četiri godine nakon njegovog odlaska, njegova djela i dalje inspiriraju nove generacije glumaca, a njegove nezaboravne uloge ostaju trajno utkane u povijest našeg glumišta.
Danas, 19. studenog, obilježava se Međunarodni dan muškaraca koji stavlja fokus na zdravlje muškaraca, rodnu ravnopravnost i ulogu muškaraca u društvu. Iako je manje poznat od Međunarodnog dana žena, ovaj dan pruža priliku da se preispitaju izazovi s kojima se muškarci suočavaju te da se slavi njihov doprinos obitelji, zajednici i društvu u cjelini.
Međunarodni dan muškaraca prvi je put službeno obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu, a od tada se proširio na više od 80 zemalja diljem svijeta. Posebno važan naglasak stavlja se na teme poput mentalnog i fizičkog zdravlja, borbe protiv stereotipa i promicanja pozitivnih uzora među muškarcima.
Posebno važan dio obilježavanja ovog dana povezan je s pokretom Movember, koji kroz različite aktivnosti podiže svijest o zdravstvenim problemima muškaraca poput raka prostate, raka testisa i mentalnog zdravlja.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, muškarci u prosjeku žive 5 godina kraće od žena, što često proizlazi iz manjka prevencije i zanemarivanja zdravstvenih problema.
Statistike o muškarcima
Prosječan životni vijek muškaraca u Hrvatskoj iznosi 74 godine, što je kraće od prosječnog životnog vijeka žena koji iznosi 81 godinu. Slično je i u ostatku svijeta, gdje muškarci u prosjeku žive kraće zbog bioloških, ali i društvenih faktora.
Obrazovanje: Prema podacima Eurostata, manji je postotak muškaraca koji diplomiraju na visokoškolskim institucijama u usporedbi sa ženama. Međutim, češće se odlučuju za tehničke i inženjerske smjerove, što ih čini dominantnima u tim sektorima.
Mentalno zdravlje: Samoubojstva su češća među muškarcima nego ženama. U Europi, muškarci čine čak 75% ukupnog broja samoubojstava. Nedostatak emocionalne podrške i društvene stigme oko traženja pomoći ključni su faktori ovog problema.
Sudjelovanje u kućanskim obavezama: Iako su muškarci sve više uključeni u odgoj djece i kućanske poslove, žene i dalje obavljaju dvostruko više neplaćenog rada kod kuće, prema podacima UN-a.
Zdravstveni pregledi: Zabrinjavajuće je da 40% muškaraca odlazi liječniku samo kada osjeti ozbiljne simptome, čime povećavaju rizik od kasnog otkrivanja bolesti.
Današnji dan podsjeća nas da, kako bi društvo napredovalo, moramo zajednički raditi na prevladavanju stereotipa i unapređenju dobrobiti svih njegovih članova. Zato, neka ovaj Međunarodni dan muškaraca bude poticaj za otvoreni dijalog, osnaživanje i podršku muškarcima u njihovim izazovima, ali i priznanje njihovih uspjeha.
U Vukovaru se obilježava godišnjica stradanja tijekom kojega je u tome gradu ubijeno 2717 hrvatskih branitelja i civila, a 374 ih se još vodi nestalima.
U spomen na 18. studeni 1991. godine, kada je nakon tromjesečne opsade pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi slomljena obrana Vukovara, gradskim ulicama u koloni sjećanja proći će tisuće građana iz svih dijelova Hrvatske.
U koloni sjećanja koja će proći trasom dugom 5,5 kilometara, od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, očekuju se i najviši predstavnici državnih vlasti predvođeni predsjednicima Republike Hrvatske, Sabora i Vlade, koji će na Memorijalnom groblju položiti vijence i zapaliti svijeće.
Vukovar je pod opsadom bio 87 dana, a bitka je završila 18. studenog 1991. okupacijom grada koja je potrajala do 15. siječnja 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kojom su Vukovar i druga okupirana mjesta vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske.
Po podacima vukovarske bolnice, tijekom tromjesečne opsade Vukovara ranjeno je 1219 branitelja i civila. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenika, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba.
Stotine djece ostalo je bez roditelja, a na popisu nestalih osoba iz Domovinskog rata još su 374 osobe kojima se svaki trag gubi u ratnom Vukovaru u jesen 1991.
Ubijeno je 2717 hrvatskih branitelja i civila, čija se imena mogu pročitati na spomen pločama koje su prije nekoliko godina postavljene u Pastoralnom centru sv. Bono Franjevačkog samostana u Vukovaru.
Današnjem svijetu više nego ikada potrebni su empatija, ljubaznost i dobrota. Upravo na tu činjenicu i važnost dobrote i ljubaznosti u našim životima i svakodnevnim interakcijama s drugim ljudima želi se ukazati obilježavanjem Svjetskog dana dobrote i ljubaznosti.
Prvi Svjetski dan dobrote i ljubaznosti proglašen je i obilježen u Tokiju 13. studenog 1998., prvom konferencijom volonterskog Svjetskog pokreta ljubaznosti osnovanog godinu dana ranije u Japanu. Tom prilikom je usvojena i posebna deklaracija o toleranciji i prihvaćanju različitosti. Od tada se svake godine na ovaj dan u zemljama diljem svijeta organiziraju različite humanitarne akcije, prikupljaju donacije, hrana i odjeća za beskućnike i potrebite, dijele besplatni obroci, volontira u različitim udrugama i slično.
Obilježavanje Svjetskog dana dobrote i ljubaznosti za cilj ima promicanje pozitivnosti i poticanje ljudi da čine dobra djela. Neovisno o organizacijama, i mi kao pojedinci, samoinicijativno i svakodnevno, možemo i trebamo doprinijeti ostvarivanju ovoga cilja i stvaranju boljeg svijeta. Možemo to činiti na mnoge načine. Pomoć i dobročinstvo nije nužno samo materijalno, jer ”ne živi čovjek samo od kruha” (Mt 4,1-11) … Čin ljubaznosti je upitati nekoga za zdravlje, odvojiti koji minut svoga vremena i samo saslušati, biti na raspolaganju, ne osuđivati, dati savjet i dobar primjer iz svoga života, priskočiti susjedu u pomoć i prekopati gredicu u vrtu; starijima dati prednost, ustupiti mjesto u autobusu, pomoći prijeći ulicu; uputiti lijepu riječ, biti podrška, pokloniti osmjeh ili zagrljaj…
Uistinu je mnogo načina. Odaberimo barem jedan. I zapamtimo – što god u životu prolazili i gdje god bili, uvijek budimo dobri i ljubazni, jer dobrota i ljubaznost nikada ne prolaze i uvijek, ali baš uvijek se isplate!!
Budimo primjeri i svaki dan živimo i slavimo dobrotu i ljubaznost!!
13. studenog, ratne 1993. godine dok bjesni rat Fojnicom, srednjobosankom općinom koja ja ljeta iste godine proglašena zaštićenom sanitetskom zonom, fojnički franjevci spremaju se za malu ali skromnu proslavu kako bi na trenutak zaboravili mržnju koja je razarala sve oko njih. Fra Leon Migić, tadašnji vikar par dana ranije imao je imendan, a fra Nikica Miličević, gvardijan trebao ga je slaviti 14. studenog, na blagdan sv. Nikole Tavelića. Umjesto slavlja dvojicu franjevaca njihova subraća tog 13. studenog ispraćaju na vječni počinak nakon što ih je na pragu samostana hladnokrvno ubio pripadnik 302. Motorizirane brigade Armije R BiH iz Visokog, Miralem Čengić.
Tog kobnog 13. studenog, kako je sudski potvrđeno, Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, zajedno sa još tri pripadnika ove jedinice, Nedimom Zerdom, Saminom Mušinbegovićem i Vahidom Begićem, izvršio je zločin zbog kojeg treba tugovati svaki istinski bosanskohercegovački patriota, nadasve svaki čovjek.
Iako su Čengić i ostali osuđeni, nažalost, i poslije toliko godina, rodbina ubijenih i fojnički franjevci i dalje upozoravaju da naredbodavci ovog zločina, nikada nisu pronađeni i sankcionirani.
Vrhovni vojni sud u Sarajevu i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine za ovo su bestijalno kazneno djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon presude tadašnji je predsjednik BiH Alija Izetbegović ubojicu čak tri puta pomilovao. A nakon četvrtog pomilovanja ondašnjeg predsjednika Federacije BiH Ejupa Ganića, ubojica je bio na slobodi
Svake godine na godišnjicu zločina u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu nedužnih fratara. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog kulturnog programa, a “u sjećanju subraće i puka fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih svećenika”.
Ono što se tog kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski hroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:
“U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij’’ Zločinac je izvršio svoj naum”.
Na današnji dan 2020. godine, u Zagrebu je, u 77. godini života, preminuo Krunoslav Kićo Slabinac, legendarni osiječki, hrvatski i regionalni pjevač, gitarista, kompozitor i aranžer.
Nakon što je na Opatijskom festivalu 1970. godine pobijedio s pjesmom “Više nećeš biti moja”, vrlo brzo je postao jedan od najpopularnijih pjevača na prostoru bivše SFR Jugoslavije, a njegove pjesme “Plavuša”, “Pokloni mi jedan dan”, “Zbog jedne divne crne žene”, “Tri slatke riječi” postale su veliki hitovi i omogućile mu ogroman uspjeh na estradi.
Porin za životno djelo
Sredinom 1970-ih godina boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama, a po povratku u zemlju okrenuo se izvornoj narodnoj muzici s kojom je, također, postigao veliki uspjeh.
Tokom više od 40 godina karijere, Kićo je ostvario saradnju s brojnim autorima poput Đorđa Novkovića, Zdenka Runjića, Arsena Dedića, Marija Mihaljevića, Drage Britvića, Kemala Montena i mnogih drugih.
Svake godine, 29. oktobra, obilježava se Svjetski dan moždanog udara, s ciljem podizanja svijesti o ovom ozbiljnom zdravstvenom problemu.
Moždani udar je jedan od vodećih uzroka smrtnosti i invaliditeta širom svijeta. Ovaj dan nam pruža priliku da razgovaramo o važnosti prevencije, prepoznavanja simptoma i brze reakcije.
Što je moždani udar?
Moždani udar nastaje kada dođe do prekida dotoka krvi u mozak, što može biti uzrokovano krvnim ugruškom (iskemijski moždani udar) ili krvarenjem (hemoragijski moždani udar). Bez dovoljno krvi, moždane stanice počinju umirati, što može rezultirati ozbiljnim oštećenjima mozga i trajnim invaliditetom.
Simptomi moždanog udara
Prepoznavanje simptoma moždanog udara može biti ključno za pravovremenu pomoć. Koristite akronim F.A.S.T.
F – Lice: Pokušajte se nasmijati. Je li jedna strana lica opuštena?
A – Ruke: Podižite obje ruke. Može li jedna ruka pasti?
S – Govori: Zamolite osobu da ponovi jednostavnu rečenicu. Je li govor nejasan ili čudan?
T – Vrijeme: Ako primijetite bilo koji od ovih simptoma, odmah nazovite hitnu pomoć.
Prevencija
Prevencija moždanog udara može značajno smanjiti rizik, poput zdravog načina života. Uključite uravnoteženu prehranu, redovitu tjelesnu aktivnost i održavajte zdrave navike poput prestanka pušenja. Redovno provjeravajte tlak i slijedite liječničke savjete. Ako imate dijabetes, kontrola šećera u krvi ključna je za smanjenje rizika od moždanog udara.
Svjetski dan moždanog udara nas podsjeća na važnost edukacije i svijesti o ovom stanju. Svaka osoba može učiniti korak ka prevenciji i bržem prepoznavanju simptoma. Širenjem informacija i podrškom zajednice, možemo smanjiti učestalost moždanih udara i poboljšati kvalitetu života za mnoge.
