Prijetnje najbogatijih europskih nogometnih klubova da će osnovati Superligu godinama su djelovale prvenstveno kao njihovo oružje u pregovorima s UEFA-om oko većeg udjela u kolaču zvanom Liga prvaka.
Ideja Superlige nije djelovala toliko nestvarno koliko se činilo da pripada nekoj daljoj budućnosti, a činjenica da je UEFA pristajala na modifikacije najelitnijeg europskog klupskog natjecanja u pravilu svaki put kada bi se priča o novom turniru intenzivirala, sugerirala je da nismo toliko blizu njegovu osnivanju.
I posljednja runda pregovora navela je UEFA-u na promjene, pa je tako u danas i službeno predstavljen novi format natjecanja po kojem bi se broj sudionika proširio na 36, a količina utakmica povećala bi se te bi se turnir u prvoj fazi igrao po takozvanom “švicarskom modelu”.
LOVA, LOVA, LOVA!
No, dan prije stigla je vijest da se 12 najmoćnijih klubova odmetnulo i donijelo konačnu odluku o pokretanju Superlige, a to je iste večeri i službeno priopćeno na stranicama svih 12 klubova, kao i na friško pokrenutoj stranici novog natjecanja. Manchester City, Manchester United, Liverpool, Chelsea, Arsenal, Tottenham, Inter, Milan, Juventus, Real Madrid, Barcelona i Atletico Madrid odlučili su osnovati svoju ekskluzivnu ligu zbog samo jedne stvari – veće zarade.
UEFA i FIFA oštro su reagirale, a Aleksandar Čeferin danas je na konferenciji za medije rekao kako igrači koji će sudjelovati u Superligi neće moći igrati na europskim i svjetskim prvenstvima.
Prema službenoj najavi, liga bi mogla krenuti već u kolovozu ove godine, a sastojala bi se od 20 klubova, od kojih bi njih 15 bio stalnih, a pet mjesta bilo bi rezervirano za ostale momčadi ovisno o njihovu rezultatu u domaćem prvenstvu. Dakle, ta nova liga ne bi bila u potpunosti zatvorena, barem službeno.
No, o kriterijima koji će tih pet klubova morati zadovoljiti odlučivat će isključivo 15 stalnih momčadi, zbog čega se ti kriteriji mogu vrlo lako promijeniti, a ta slobodna mjesta mogu se popuniti uz pozivnice, što u biti ligu svejedno čini zatvorenim sustavom.
Što se tiče preostalih triju momčadi, nagađalo se da bi one trebale biti PSG, Bayern i Borussia Dortmund, ali oba njemačka kluba danas su potvrdila da su protiv te ideje, dok ni PSG ne želi sudjelovati. Ako tu pridodamo i izjavu predsjednika Porta da je odbio poziv odmetnute dvanaestorice, već na startu pojavljuje se problem za Superligu kako popuniti natjecanje s dovoljno elitnih ekipa.
U objavi klubova osnivača Superlige kao glavni motivacijski razlog navodi se pandemija koronavirusa, koja je, prema njihovu mišljenju, “pokazala da su strateška vizija i održivi komercijalni pristup potrebni kako bi se povećala dobrobit za cijelu europsku nogometnu piramidu”. Ali dok je točno da je pandemija zadala veliki udarac nogometnim klubovima, također je činjenica da je većina osnivača već godinama prije nakrcala dugove koje je zaista teško vratiti u sustavu koji je trenutno na snazi.
GNJEV MEĐU NAVIJAČIMA
Superliga se uvijek činila neizbježnom etapom u nogometnoj evoluciji, ali dojam je bio da smo od nje udaljeni barem 10-ak godina, odnosno da će period tranzicije biti bolje odrađen te da će se stvari manje-više same iskristalizirati. Ovakav dramatičan manevar izazvao je mnoge probleme, bacio nogomet na koljena i izazvao gnjev među navijačima, ali i među neutralnim ljubiteljima nogometa.
Dvanaestero odmetnika odlučno je da se i dalje žele natjecati u domaćim prvenstvima, ali lige to nipošto ne bi smjele dopustiti jer se radi o klubovima koji su ionako nemjerljivo bogatiji od ostatka lige, dok će se ta razlika sada još znatno povećati. Superliga u svojoj službenoj objavi navodi da bi u početnom periodu na koji su se klubovi obvezali sudjelovati liga mogla generirati i do 10 milijardi eura prihoda, dok će klubovi osnivači u startu među sobom podijeliti 3,5 milijardi eura.
Za usporedbu, UEFA je u prošloj sezoni podijelila dvije milijarde eura ekipama koje su se natjecale u Ligi prvaka (uključujući pretkola), dok je pobjednik od nagrada zaradio nešto više od 80 milijuna eura. Ne treba biti posebno dobar matematičar da se procijeni razlika između dvije milijarde eura podijeljenih na 79 momčadi ovisno o njihovu uspjehu i 3,5 milijardi odmah razdijeljenih između 15 ekipa neovisno o uspjehu.
Logično zaključivši kako bi dopuštanje najbogatijim klubovima, koji će sada biti još nemjerljivo bogatiji, da se natječu u domaćim prvenstvima bilo gotovo besmisleno, Premier liga, Serie A i La Liga izdale su zajedničko priopćenje u kojem se strogo protive inicijativi dvanaestorice i najavljuju pravne poteze, dok je UEFA najavila zabranu nastupanja svim igračima koji budu igrali u tim klubovima na velikim natjecanjima. Također, europska krovna nogometna organizacija planira podići tužbu protiv odmetnika, a ona bi se, prema prvim najavama, trebala kretati između 50 i 60 milijardi eura.
UEFA-u i nacionalne saveze podržali su i mnogi visokopozicionirani političari, pa je tako britanski premijer Boris Johnson izjavio kako njegova vlada stoji iza poteza koje organizacije planiraju povući protiv dvanaestorice, dok je potpredsjednik Europske komisije Margaritis Schinas rekao kako “se mora braniti model temeljen na različitosti i inkluzivnosti, koji predstavljaju ključne elemente europskog sporta i načina života”.
Zanimljivo će biti vidjeti kako će europski vladari reagirati na cijelu situaciju, odnosno hoće li primjerice UEFA-i dopustiti postavljanje restrikcija na transfere između sudionika Superlige i ostalih klubova, pogotovo u svjetlu sve intenzivnijih priča o tome kako se budi svijest o “nelegalnosti” načina na koji funkcionira nogometno tržište igrača.
NJIMA JE DO AZIJE, A NE DO NAVIJAČA
Navijači klubova osnivača očekivano su zgroženi novonastalom situacijom, ali ti kolektivi ionako već godinama rade na širenju svoje popularnosti u Aziji, Sjevernoj Americi i Africi te se odavno, svjesno ili nesvjesno, otuđuju od onih ljudi koji žive za te klubove i koji su pomogli od njih stvoriti ono što oni danas jesu. Liverpoolovi navijači najavili su micanje svojih zastava i transparenata s Anfielda, a Udruga navijača Manchester Uniteda žestoko se obrušila na vodstvo kluba:
“Naša je momčad 1958. poginula igrajući u Europi. To je naša povijest, koja je sad odbačena zbog pohlepe za novcem. Ljudi koji vode klub nemaju pojma što je Manchester”, stoji u njihovu priopćenju.
Proteklih smo godina mogli vidjeti promjene službenih klupskih grbova Manchester Cityja i Juventusa, dok je prije nekoliko dana i Inter odlučio svoj prepoznatljivi amblem zamijeniti “modernijom” verzijom. Juventus je 2017. napravio najekstremniji potez i promijenio je grb u stilizirano bijelo slovo J na crnoj pozadini, a Giorgio Ricci, koji obnaša dužnost “direktora prihoda” u klubu, tada je rekao kako su htjeli repozicionirati Juventus kao “dio industrije zabave koji će se percipirati kao puno više od samog nogometnog kluba”.
Juventus se od povratka među europsku elitu nametnuo kao glavni pokretač globalizacije i elitizacije europskog nogometa, stoga nije čudno da je ključnu ulogu u cijeloj priči oko Superlige odigrao Andrea Agnelli, čelni čovjek Juventusa koji se ponio kao klasični “dvostruki agent”. Agnelli je do nedjelje navečer bio šef ECA-a (Europskog udruženja klubova) te je sjedio u izvršnom odboru UEFA-e, a nakon što je s Čeferinom sve dogovorio oko novog formata Lige prvaka, u nedjelju mu se više nije javljao, a svih 12 osnivača istupilo je iz ECA-e.
Agnellijev potez pogotovo je skandalozan ako se zna da novi format Lige prvaka, koji je on sam ispregovarao s Čeferinom, osigurava veći broj utakmica i posebna mjesta za povijesno uspješne klubove koji se te godine nisu uspjeli kvalificirati predviđenim putem. Te su promjene danas potvrđene, a trebale bi stupiti na snagu u sezoni 2024./25.
PREVIŠE SPEKTAKLA VIŠE NIJE SPEKTAKL
Superliga donosi još jedan veliki problem. Odnosno, bolje bi bilo reći da donosi problem za prave ljubitelje nogometa, dok za distancirane fanove s drugih kontinenata to vjerojatno zvuči kao dobra vijest. Radi se o svojevrsnoj inflaciji vrhunskih utakmica. Draž Lige prvake leži u tome što grupna faza sadržava taman dovoljnu količinu najatraktivnijih susreta da bi poslužila kao predigra za knockout fazu u kojoj ćemo gledati pravi spektakl. Superliga bi, s druge strane, u svakom kolu donijela 10 vrhunskih utakmica, što bi “ubilo” tu draž i pretvorilo spektakularne dvoboje, primjerice Barcelone i Liverpoola, u nešto najnormalnije, svakodnevno.
Ako to stavimo u kontekst toga da je velikom dijelu engleskih navijača Premier liga važnija od Lige prvaka i da su im lokalni derbiji koji imaju povijesnu važnost puno bitniji od europskih spektakala u kojima njihova momčad sudjeluje, jasno nam je koja je ciljana publika Superlige.
To su fanovi iz zemlje koja jednim od najvećih rivalstava u ligi smatra dvoboj Los Angeles Galaxyja i Los Angeles FC-a, koji je osnovan 2014., kao i onih više od 100 milijuna fanova Manchester Uniteda koji dolaze iz zemlje koja je vodeća ekonomska sila u svijetu, ali koja jednostavno ne uspijeva nogomet podići na razinu na koju želi, upravo zbog nerazumijevanja što bit nogometa uopće jest.
Jasno je da Superliga nije usmjerena nikakvom “povećanju solidarnosti”, kako kaže njezin dopredsjednik Agnelli, niti je glavni motiv prvenstveno kvaliteta. Jer među osnivačima se nalaze Arsenal, Tottenham i Milan, koji su već godinama daleko od europske elite u kontekstu rezultata i osvojenih naslova.
Arsenal se nije kvalificirao u Ligu prvaka još od sezone 2016./17. i trenutno se nalazi na devetome mjestu u Premier ligi, a Milan je svoj zadnji susret u tom natjecanju odigrao u ožujku 2014., kad je uvjerljivo poražen od Atletico Madrida.
Tottenham je, pak, trenutno sedmi u prvenstvu, a danas je ostao bez trenera nakon što je Jose Mourinho dobio otkaz, navodno zbog toga što se usprotivio sudjelovanju kluba u Superligi. I ne samo to, riječ je o klubu koji u svojoj povijesti ima dva naslova prvaka Engleske, osam FA kupova, dva Kupa UEFA-e i jedan Kup pobjednika kupova, s tim da su posljednji trofej osvojili 2008. (Liga kup). Zar jedan takav klub zaista spada među 12 najelitnijih momčadi na svijetu?
AMERIKANCI NIŠTA NE SHVAĆAJU
Superliga je osmišljena po uzoru na američke sportove u kojima nema ispadanja i promocije, ali takav zatvoreni sustav teško može kohabitirati s otvorenim sustavom nacionalnih prvenstava, čega, primjerice, nema u SAD-u.
Arsenal, Liverpool, Manchester United i Milan u vlasništvu su američkih korporacija, a prema pisanjima britanskih medija, čelni ljudi tih klubova još uvijek ne shvaćaju smisao sustava natjecanja u kojem postoji mogućnost promocije i ispadanja.
Pogrešno bi bilo i uzimati za primjer europsku košarku, u kojoj klubovi paralelno igraju domaća prvenstva, i Euroligu, koja je pandan nogometnoj Superligi.
Nogomet je puno kompleksniji sport, zahtijeva nemjerljivo veća ulaganja i oko sebe okuplja puno veći broj navijača nego što je to slučaj u košarci.
Naravno, ni UEFA nije apsolutni pozitivac u ovoj priči, jer njezini problemi s korupcijom su dobro poznata stvar i jasno je da i ona gleda prvenstveno svoje interese. No, unatoč tome, ali i tezi da ne prosljeđuje dovoljnu količinu novca klubovima koji generiraju najveće prihode, činjenica je da iz godine u godinu izlazi ususret najjačim momčadima, ne samo u vidu formata natjecanja, nego i u kontekstu osnivanja Konferencijske lige koja bi trebala “pročistiti žito od kukolja”, odnosno dodatno elitizirati Ligu prvaka i Europsku ligu.
Stoga se dvanaestorica ‘izdajnika’ ipak nameću kao veći negativci u ovoj priči koja će vrlo teško imati sretan kraj za onakav nogomet kakav smo dugo vremena poznavali. A čak i ako je ovo samo njihov blef kako bi isposlovali još bolje uvjete od UEFA-e, preko ovog poteza ne smije im se samo tako lako prijeći.
