Nedugo nakon prvih demokratskih izbora u BiH su zapuhali vjetrovi koji su sve češće nanosili crne slutnje, najavljujući nevrjeme. Nije dugo trebalo da se oglase prve ratne trube i bubnjevi. Počela su nacionalna i medjunacionalna prebrojavanja i prestrojavanja.

Piše: Ante Damjanović

Rat je bio pred vratima. U ratu ljudi stradavaju i padaju kao zrele kruške. Liječnici postaju jednako važni kao i vojnici. Zdravstvena skrb u BiH ni u doba mira nije ni približno bila na razini potreba njenih stanovnika. Što li će tek rat donijeti?

Dvojica mladih liječnika, odličnih i hrabrih ljudi, dvojica Duvnjaka, dr Ivan Bagarić i dr Ivan Šarac, imali su na stotine pitanja i vrlo malo odgovora. To što su bili još i zastupnici u BiH parlamentu situaciju nije činilo nimalo lakšom. Biti u BiH parlamentu u to vrijeme značilo je samo biti u epicentru frustracije, paranoje, specijalnog rata svih protiv svih. Znali su da je pitanje trenutka kad će se otvoreni rat u parlamentarnim klupama preseliti među narod. Taman u tom vremenu velikih nedoumica iz Zagreba stiže u ispomoć mobilni kirurškoi tim. Bili su to mladi liječnici, uglavnom podrijetlom s područja BiH, ali i s velikim iskustvom stjecanom na hrvatskim ratištima. Svima je bilo jasno da je zadnji čas da se krene s izgradnjom sustava ratnog zdravstva.

Tako je na današnji dan, 10.03.1992. prije 30 godina, osnovali su Glavni sanitetski stožer Herceg Bosne. Riječ je, pokazat će se, o instituciji čiji značaj je daleko nadilazio uobičajene definicijske okvire ovakvih institucija.

Načelnik stožera postao je Ivan Bagarić. Ivan Šarac će postati ministar zdravstva. Stožer su činili dr Toni Kolak, dr Marko Radoš – Mučni Padre, dr Tugomir Gverić – Tužni, dr Jadranko Barišić – Berija, dr Ivan Curić, dr Ivo Šandrk, dr Slobodan Aleksovski – Bobo, dr Marija Brajko Brnčić i dr Goran Vujić. Odreda mladi, zgodni, energični, drčni i sveprisutni… Ulijevali su povjerenje. Razletjeli su se po cijeloj BiH i organizirali prve ratne bolnice svjesni da će Hrvati moći eventualno računati na bolnice u Mostaru i Livnu. Ostalo će improvizirati. Tako su nicale ratne bolnice od Neuma do Tolise. Njihova energija i predanost spasila je nebrojne živote. Tako je, izmedju ostalog, nastala i legendarna bolnica u Novoj Biloj.

Ratni liječnici i kompletno medicinsko osoblje HVO-a (sve je to bilo HVO) okupljeni u postrojbama i inajčešće improviziranim bolnicama, u nemogućim uvjetima, radili su čuda. Bili su sveprisutni i uvijek dostupni. Legendarna je akcija izvlačenje teških ranjenika iz opkoljenog Jajca u oklopljenom autobusu i u okolnostima kad je već poginulo 11 pripadnika sanitetskog stožera Jajce.

Ratno zdravstvo je bilo zasigurno najorganiziraniji i najfunkcionalniji sustav kojeg su u nemogućim ratnim uvjetima imali Hrvati BiH. To, izvjesnoj je, ne bi bilo moguće bez pomoći hrvatskog zdravstva i njegove potpune spremnosti da svoje potencijale stavi Hrvatima BiH na raspolaganje. Bitne zasluge za tu sretnu konekciju pripadaju trojici ministara – Andriji Hebrangu, Juraju Njavri i Ivici Kostoviću. Samo tako je bilo moguće da splitska bolnica zbrine preko 30 tisuća bolesnika i ranjenika iz BiH. Samo helikopterskim letovima iz BiH u splitsku bolnicu je stiglo 7 tisuća bolesnika i ranjenika. Zanimljivo je da tijekom bošnjačko – hrvatskog rata u splitskoj bolnici zbrinut 3.991. pacijent iz BiH bošnjačke nacionalnosti. Među svima splitskim liječnicima i medicinskim osobljem naročito je svijetlio lik nezaustavljive glavne sestre Marije Županović. Volio sam je teatralno oslovljavati sa Marijo majko naša ili Marijo zaštitnice HVO-a a ona bi to honorirala izdašnim i gromkim smjehom.

O strahoti rata, materijalnim gubitcima i prije svega stradanju ljudi govori podatak da je tijekom rata u postrojbama HVO-a poginulo 37medicinskih radnika, 40 ih je teže, a 155 lakše ranjeno. Među poginulima su dva liječnika, 16 medicinskih sestara i tehničara te 19 vozača sanitetskih vozila. Ranjeno je 13 liječnika, 97 medicinskih sestara i tehničara te 85 vozača sanitetskih vozila. Tijekom rata na prostoru pod kontrolom HVO-a oštećene su ili uništene brojne zdravstvene ustanove te 250 sanitetskih vozila.

Pod skutima ratnog zdravstva HVO-a niknuo je Centar za ljudska prava u Međugorju, niknuo je konvoj Bijeli put, niknula je bolnica u Novoj Biloj, niknuo je Medicinski fakultet u Mostaru, niknule su brojne humanitarne inicijative poput izvlačenja teško bolesne i ranjene djece iz istočnog Mostara i Nove Bile zajedno s poznatom britanskom humanitarkom Sally Backer.

Iz te sjajne skupine plemenitih i požrtvovnih ljudi medju nama više nema nekih ponajboljih od nas – nema onih koji su prvi počeli sijati sjeme dobra – nema Ivana Bagarića, Ivana Šarca, Juraja Njavre, Slobodana Langa, Radoslava Jurilja, Mladena Lončara, Tome Kovača.

To vrijeme stradavanja je trajno povezalo liječnike heroje iz ratnih bolnica HVO – Tihomira Perića, Branislava Kuljiša, Vladu Tabaka, Brunu Buzuka, Zorana Pocrnju, Ivanku Šimić, Ankicu Kolar, Katicu Nikolić, Antu Bagarića, Zlatka Vlajčića, Nedjeljka Rimca, Antu Kvesića, Bena Markina,… sa hrvatskim kirurzima i anesteziolozima koji su im dolazili na ispomoć poput Ive Mlinarića, Tome Kovača, Mirka Petričevića; Vladlene Atias, Vivijane Mršić, Emilia Franković, Igora Povrzanovića; Irenka Srdoča, Vesne Dunjko, Saše Gopčevića, Tomislava Župića, Željka Bušića…

Širom su nam bila otvorena i vrata mnogih medicinskih znanstvenika – profesora Filipa Čule, Matka Marušića, Stipana Jonjića, Miše Viraga, Veljka Božikova, Gorana Dodiga, te tada mladih lavova Miloša Judaša, Nevena Henisberga, Marijana Klarice….

Malo sam na današnji dan sjetan ali i ponosan na vrijeme provedeno sa svim tim sjajnim ljudima u jednom naopakom vremenu.