Motivacijski govor profesora dr. Kasima Tatića održat će se na Centralna Business Forumu u srijedu, 18. 09 2024. U hotelu VIA u Vitezu s početkom u 13h. Tatić će mlade nasmijati, inspirirati i potaknuti na razmišljanje kroz njegov jedinstveni pristup i govor. 

Događaj se održava u okviru Manifestacije “Centralna Business Forum”, a koja pruža mladima priliku da identificiraju potrebe, izazove i neiskorištene potencijale te da zajednički predlože inicijative za unapređenje kvalitete života u našoj lokalnoj zajednici.

“Nadamo se da ćete vašim dolaskom dati sebi priliku da poslušate inspirativne priče našeg govornika, otvorite vidike, ali i najvažnije – pronađete dodatnu motivaciju za rad na sebi i uključivanje u društveni aktivizam u lokalnoj zajednici”, poručili su organizatori putem medija.

U naselju Lepenica, smještenom u općini Kiseljak, zabilježen je primjer doseljavanja mlade osmočlane obitelji Batinić, koja očekuje dolazak devetog člana. Lucija i Paul Batinić odlučili su se preseliti iz Sarajeva u Lepenicu početkom kolovoza, tražeći mir i bolju kvalitetu života za svoju djecu.

Unatoč poslovnim obvezama vezanim uz Sarajevo – Paul je programer, a Lucija psiholog – ovaj je par u Lepenici pronašao mirnoću, zelenilo i blizinu prirode, što su ključni razlozi za njihovu odluku o preseljenju. Posebno im je važna bila i blizina crkve, jer su oboje katolici te djecu odgajaju u skladu s kršćanskim vrijednostima, kao i postojanje škole koja radi prema hrvatskom planu i programu, piše Artinfo.ba.

Njihov dolazak oživio je naselje koje se, poput mnogih drugih u Bosni i Hercegovini, suočava s odlaskom mladih i smanjenjem broja školske djece. Mnoge obitelji u ovom kraju prisjećaju se vremena kada su obitelji sa šest ili više djece bile uobičajene, a dolazak obitelji Batinić podsjetio ih je na te dane. Župnik fra Ivica Tomas, iz župe Banbrdo-Lepenica, izrazio je radost zbog dolaska ove obitelji, naglašavajući da su donijeli novo ozračje u crkvu, posebice tijekom mise koju redovito pohađaju.

Lucija i Paul Batinić, podrijetlom iz Travnika i Bugojna, upoznali su se u Katoličkom školskom centru u Travniku, gdje su oboje redovito dolazili na misu. Njihovo poznanstvo se razvilo kroz razgovore u crkvi, a Paulova majka bila je ključna u njihovom upoznavanju. Paul se, nakon 15 godina života u Americi, odlučio vratiti u Bosnu i Hercegovinu, motiviran ljubavlju prema Luciji i željom za obiteljskim životom u rodnoj zemlji. Obitelj je rasla, a Paul i Lucija, koji su u djetinjstvu iskusili progonstvo iz Bugojna i Travnika, danas ponosno odgajaju šestero djece, s očekivanjem sedmog djeteta.

Jedan od ključnih razloga preseljenja u Lepenicu bila je potreba za većim životnim prostorom. U Sarajevu su cijene stanova visoke, a opcije ograničene na stare zgrade, stoga su odlučili napustiti glavni grad. Lepenica, koja im je dovoljno blizu za svakodnevni odlazak na posao, pruža im ono što Sarajevo ne može – mir, prirodu, blizinu crkve i školu koja odgovara njihovim uvjerenjima.

Obiteljski dani kod Batinića započinju ranim buđenjem; Lucija vodi djecu u školu, dok Paul, koji koristi pogodnosti rada od kuće, priprema doručak za najmlađe. Nakon povratka iz škole, Lucija odlazi na jutarnju misu, jer je vjera temelj njihovog obiteljskog života. Vjera im daje snagu i oslonac, a djeca su, kako kažu, znak Božje ljubavi. Paul i Lucija su se složili da žele imati više djece, s naglaskom na „koliko im Bog da“. U njihovom domu uvijek vlada vesela atmosfera ispunjena dječjim smijehom i igrom, a obitelj se već polako prilagođava životu u Lepenici.

Lokalna zajednica ih je srdačno prihvatila, a susjedi ih rado pozdravljaju sa slatkišima za djecu te iskazuju radost kad ih vide na ulicama. Lucija i Paul vjeruju da će se brzo i potpuno uklopiti u novu sredinu, a vrijednosti koje njeguju – vjera, obitelj i ljubav prema Bogu – smatraju temeljem za daljnji razvoj obitelji i zajednice. Lucija ističe kako obitelji s više djece vidi kao znak Božje ljubavi i nade za svoj narod. Vjeru i pouzdanje u Boga smatra ključnima, a onima koji razmišljaju o sličnim koracima poručuje da se prepuste Božjoj volji.

Izvor: RTV HB

KIDS inBox festival u Novom Travniku svojom završnicom oduševio je danas najmlađe stanovnike grada. Grada koji piše najljepšu priču.

Uživanje je počelo odmah na ulazu u Dom kulture gdje je dječicu dočekao raznovrstan zabavni program, od napuhanca, oslikavanja lica, animatora,….

Šlag na kraju bio je koncert dječjih pjesama, poznatog hrvatskog pjevača Jacquesa Houdeka. “Nije lako bubamarcu”, Zeko i potočić”, “Kad si sretan”, “Kauboj i indijanac” neki su od hitova koje su pjevali svi u glas.

Na kraju se može reći da je ovogodišnji KIDS inBox ispunio sva očekivanja, i da jedva čekamo sljedeću godinu, te nova druženja i iznenađenja.

Hvala inBox timu i njihovoj direktorici Aneli Križanac, svima koji su sudjelovali u organizaciji, i naravno našem gradonačelniku Stjepanu Duji koji je omogućio da se ovaj veliki festival održi baš u Novom Travniku.

Dr. Marin Novaković nije samo doktor – on je simbol ujedinjenja i budućnosti Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Kao osoba koju jednako poštuju i mladi i stari, njegova vizija za našu zajednicu nadilazi granice politike. On razumije potrebe svih generacija, od mladih koji traže prilike za obrazovanje i zapošljavanje, do starijih koji zaslužuju dostojanstvenu brigu i sigurnost.

Njegov rad u medicini je ostavio dubok trag,iako je jako mlad njegova želja da služi našoj zajednici ide dalje od bolničkih hodnika. Dr. Novaković predano radi na tome da Gornji Vakuf-Uskoplje postane mjesto gdje svi imaju jednaku priliku za uspjeh, bez obzira na starost, vjeru ili političko opredjeljenje.

Kroz svoj angažman, Marin Novaković je pokazao da je lider koji sluša, razumije i djeluje. Njegov cilj je kreirati društvo u kojem mladi mogu ostati, raditi i osnivati porodice, a stariji uživati u sigurnom i dostojanstvenom životu.

Ujedinimo se zajedno pod vodstvom čovjeka koji je dokazao da briga o ljudima dolazi prije svega. Gornji Vakuf-Uskoplje zaslužuje lidera koji će nas voditi ka boljoj budućnosti – lidera poput dr. Marina Novakovića.

Zajedno za napredak!

Centralna.ba

U prepunoj dvorani u Busovači, održana je smotra folklora pod nazivom “Srce Središnje Bosne”, koju je organiziralo Hrvatsko kulturno društvo (HKD) Napredak. Ovaj događaj okupio je veliki broj posjetitelja, ljubitelja tradicije i kulturne baštine, koji su uživali u nastupima folklornih skupina iz cijele regije.

Smotra je bila pravi praznik za oči i uši, jer su nastupile brojne folklorne skupine koje su predstavile tradicionalne plesove, pjesme i nošnje Središnje Bosne. Svaka skupina donijela je specifičan duh svog kraja, dok su publika i organizatori pokazali ponos i entuzijazam zbog očuvanja tradicije i kulturnog nasljeđa.

Osim plesnih i glazbenih nastupa, manifestacija je bila prilika za povezivanje različitih lokalnih zajednica te jačanje kulturnih veza unutar regije. Organizatori iz HKD Napredak izrazili su zadovoljstvo odazivom i podrškom koju je manifestacija dobila te najavili daljnje aktivnosti s ciljem očuvanja i promicanja hrvatske kulturne baštine u Središnjoj Bosni.

Događaj je zaključen svečanim zajedničkim plesom svih sudionika, uz srdačan pljesak publike, što je još jednom pokazalo važnost i snagu tradicije u povezivanju ljudi.

Kada su redovnici jedan od simbola neke zemlje, onda to glasno govori o njihovu značaju za istu… Tako je s fratrima i Bosnom i Hercegovinom jer ona je uistinu njima protkana još od davnina. A među njima bilo je, ima – i bit će, ako Bog da, mnoštvo zanimljivih osoba poput fra Mire Relote, fratra uvijek nasmijana i blaga lica

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Kada smo nazvali fra Miru u želji napisati priču o njemu – jer doista ostavlja ugodan dojam pri susretima i duhovnošću koju nosi u sebi osvaja i najtvrđa srca – on je skromno kazao: „Pa, što baš ja?“, i nasmijao se.

Lomljenje
A mi kažemo – što da ne! Jer fra Miro je, možemo slobodno reći, dobra duša Bosne Srebrene, rođena 1965. u selu Gusti Grab kod Busovače.

Upitasmo ga tako o njegovu pozivu, da prekopa malo po riznicama sjećanja… „Nije to puno zanimljivo, kao i kod svih ostalih mladića u tom vremenu poziv se, naravno, javio polako, barem ja tako mislim… Javio se još u osnovnoj školi, ali nisam tada ‘odgovorio’ jer nije bila takva situacija – ni u obitelji ni izvan nje. Iako smo mi bili vjernička obitelj, išlo se u crkvu, ali o tomu se nije puno razmišljalo, a ja nisam nikome ništa govorio te sam tako nakon osnovne škole upisao srednju u Busovači za građevinskog tehničara, i to je trajalo dvije godine…

Dvije godine sam se lomio oko toga ući u sjemenište ili ne i napokon sam smogao snage i rekao to svom kapelanu, potom roditeljima te sam iz srednje škole prešao u sjemenište u Visokom.

Završio sam sjemenište, pa je išao novicijat, poslije toga vojska pa teološki fakultet ovdje u Sarajevu. Međutim, kod nas se ukazala prilika da se 5. i 6. godinu može studirati vani i najviše se išlo u Njemačku. No, kako sam ja ranije za vrijeme studija išao na tečaj talijanskog jezika u Rim s još dvojicom fratara (meštar nas je poslao) te sam potom sljedeće godine išao malo u južnu Italiju u naš samostan još usavršavati jezik – onda kad je na 5. godini meštar pitao tko želi ići studirati vani, ja sam se prijavio. Tako da sam 5. godinu završio u južnoj Italiji. Potom sam upisao ekumenizam još dvije godine na Teološkom ekumenskom institutu Sv. Nikola kod dominikanaca gdje je među profesorima bilo i pravoslavaca, protestanata“, podijelio je s nama fra Miro.

Majka je uvijek mir
Dalje je dodao kako se nakon toga mislio vratiti u Bosnu… „Ali eto, dogodio se rat u BiH i u jednom trenutku naši sjemeništarci su došli tamo na četiri mjeseca – jer nisu imali gdje. Talijani su se organizirali, ispraznili jedan samostan i tu smjestili sjemeništarce. Poslije su se oni vratili u Bašku Vodu, a tamo je ostao novicijat gdje sam bio duhovnik i ispovjednik. Tako da sam ostao u talijanskoj provinciji. Bio sam i drugi meštar bogoslova također… A uz to bio sam i profesor tih novaka, ali sam stanovao u talijanskom samostanu. Naravno, dobio sam i talijansko državljanstvo pa sam se uključio i u pastoral, mogao sam biti kapelan, župnik. Ostao sam tri-četiri godine, iako je novicijat nakon četiri godine vraćen. No, ostao sam i dalje u talijanskoj provinciji, obnašao službe gvardijana, bio i u upravi provincije“, ispričao je franjevac.

A onda uslijedio je duboki udah te je nastavio. „Kad je počeo rat, onda sam se naravno vratio jer mi je tata poginuo“, teško je izgovorio fra Miro, no odlučio je nastaviti s knedlom u grlu i suzama u očima. „Došao sam ovdje, brat je bio u bolnici ranjen i u ruke i u noge. Bilo je nezgodno… U jednom trenutku bio sam u krizi, htio sam ostati tu. Skinuo sam habit, položio ga mami u naručje i rekao: ‘Mama, evo ti habit, ti to dadni fratrima u župi, nek’ oni vrate u Italiju, ja idem, uzet ću bratovu pušku i idem.’ Mama mi je tada uzela ruke, poljubila i rekla: ‘Ako uzmeš pušku, ne možeš više uzet’ Isusa.’ I tako sam ja uzeo habit i vratio se u Italiju“, drhtavim glasom, ali s jasno osjetnom zahvalnošću, prepričao nam je Relota koji je već 34 godine franjevac…

„Protupožarni aparat“
Kako smo se dotaknuli kriza, upitali smo ga i kako se inače nositi s izazovima u redovništvu. „Vjerujem da od te malo veće krize koju sam tada u ratu imao nisam poslije imao nekih značajnijih… Više sam imao pitanja kako djelovati, u kojem smjeru, više u pastoralu ili više u odgoju, ili se više posvetiti duhovnosti… Međutim, mogu zahvaliti dragom Bogu da sam uvijek bio u zajednicama okružen fratrima. Uvijek sam držao da imam ispovjednika i osim njega redovito sam nastojao – tako su me i poučavali – imati i duhovnika. Tako je i dandanas, ispovjednici su Hrvati, ali duhovnik je Talijan i to ne mijenjam“, dodao je uz smijeh. „Talijani su bili ti koji su mi pomogli u tim situacijama da znam ekvilibrirati i pastoralni rad, karitativni, ali isto tako i taj isposnički. Ali evo, mene je tako zapalo da sam gotovo dvije trećine redovništva uvijek u odgoju s mladima, u sjemeništu, u bogosloviji, u novicijatu, postulaturi… Duhovnička služba je jako važna. U Italiji gdje sam živio u samostanu nema veze koliko je bogoslova, sjemeništaraca, uvijek je bio duhovnik. Tako i ovdje sam sada u Sarajevu duhovnik, 5. godinu“, istaknuo je naš sugovornik.

„Bogoslova nema mnogo, ali zanimljivo je da su oni to dobro prihvatili – uvijek je tu bio duhovnik – međutim kako ja sad živim tu s njima, meni je zanimljiva stvar za podvući – cijeli dan sam tu, oni studiraju, rade – a ja sam kao protupožarni aparat: stoji na raspolaganju – kad zatreba, fala Bogu da ga ima, a bolje da se ne uprabljuje. Uvidio sam da nakon što se pomolimo i krenemo na počinak – eto netko kuca na vrata 11 sati, ponoć, jedan sat… Kaže: ‘E, imaš li malo vremena da popričamo.’ – ‘Imam.’ To je možda najljepše – što sam tu na raspolaganju, a imam i ja, fala Bogu, dovoljno vremena. Ne znaš kad kome treba riječ više nego puno savjeta – više se tu sluša, samo se nešto malo korigira… I pomaže se ljudima odlučiti koji im je životni put“, blago je, kakav i jest, kazao fra Miro.

„Da čujemo što kaže duhovnik?“
Tako je rado s nama podijelio i jednu simpatičnu zgodu. „Dok sam u Italiji bio duhovnikom, bio je jedan mladić iznimno hiperaktivan, recimo… Koji je puno radio. I jednom na tom našem odgojnom vijeću – ne zato što nije bio dobar, nego jednostavno jer je bio previše aktivan – malo su se fratri bunili i onda smo glasovali. A glasovalo se na način da se dodjeljuju crni ili bijeli grašci. I onda od nas 14, plus ja kao duhovnik – tada sam bio i ispovjednik pa nisam mogao glasovati – bilo je 13 crnih grašaka i naravno – treba ić’ kući. Ali ja znam da nema velikih razloga… I u jednom trenutku taj je provincijal prekršio pravilo i kaže: ‘Da čujemo što kaže duhovnik?’ Ja sam rekao neka ostane. Uglavnom, taj mladić je kasnije postao provincijal i sad je biskup, Bogu hvala. Baš mi je to drago“, radosno je kazao fra Miro te nastavio: „Mi se često vodimo tim pravilima, regulama, koje moramo držati – ne treba ih preskakati, ali osim pravila, regula i Duh Sveti djeluje, Bogu hvala. Ponekad on umjesto nas.“

Fratar i narod
Zanimalo nas je i kako on danas vidi ulogu fratra, poglavito u Bosni i Hercegovini. „Narodu znači puno naša prisutnost. Jer gdje je fratar, osjeća se neka sigurnost, neka, ‘ajmo reć’ tako, budućnost se vidi. Iako u Bosni u ovom trenutku možemo još više djelovati jer situacija je takva kakva jest – nema puno vjernika, a mi smo ipak malo slobodniji. Možda isto trebamo malo više na raspolaganju biti dijecezanskim svećenicima, malo im više pomoći da i oni mogu, što se kaže, malo bolje djelovati, a i mi isto tako. A narodu naša prisutnost sigurno znači puno, iako možda ponekad ne treba pretjerivati – nismo mi ti koji živimo umjesto naroda, nego gdje je svijet, trebamo i mi biti, a ako nema svijeta – kamen je kamen, trebamo pripaziti na žive osobe“, jasan je fra Miro.

I na kraju, kao iskusnog duhovnika, upitali smo ga što poručiti onima koji dvoje o svom duhovnom pozivu. „Jednostavno, samo bih rekao: ‘Dođi i pogledaj. Budi malo s nama.’ Kad je riječ o godinama, mislim da ne treba biti nikakve granice, jer ako se radi u Božjoj ‘bašči’, godina dana može vrijediti kao 50 godina.

Mislim da još uvijek, hvala Bogu, imamo zvanja – poglavito s našeg područja i po svijetu, jer su podrijetlom s naših prostora. Moja poruka ili moja želja bi bila da nas još dosta fratara – koliko nas ima – odgovorimo potrebama misija, pogotovo u područjima gdje treba još svećenika. Mi smo još uvijek malo ‘nezaposleni’, recimo to tako. Radimo dosta, ali tu bi se moglo više raditi. Mislim da je negdje od naše energije iskorišteno jedno 60%, 40% nam je još neiskorišteno. Moglo bi se malo dati za misijska djelovanja Crkve, gdje je potrebno. Mi, kao fratri, sigurno možemo još dati za Svetu zemlju, za Afriku… A ja mislim da ćemo se otvoriti, ako Bog da“, optimističan je fratar Bosne Srebrene iz čije se svake riječi iščitava koliko ju ljubi i rado Krista nosi.

 Gradsko kazalište mladih Vitez u subotu 14.9. 2024. godine s početkom u 12,00 sati organizira audiciju za prijam novih članova. 

“Nakon uspješno organiziranog Ljetnog kazališnog kampa i Ljetne škole glume, brojnih nastupa, gostovanja i putovanja na red je napokon stigla i toliko iščekivana AUDICIJA za prijam novih članova u našu kazališnu obitelj! Stoga, drage naši i dragi naši…svi vi koji imate želju postati dio Gradskog kazališta mladih Vitez, razvijati svoje kreativne vještine, glumiti, plesati, pjevati…sklapati nova prijateljstva, putovati i upoznati čari nastupa na “daskama koje život znače”…dobro nam došli!”, poručili su iz Gradskog kazališta mladih Vitez.

Upis novih članova bit će održan u subotu 14.9. 2024. godine s početkom u 12,00 sati u Kazališnoj dvorani Vitez!

Iz GKM-a Vitez su poručili budućim članovima da za audiciju pripreme neku točku po vlastitom izboru…imitaciju, pjesmu, ples ili bilo što drugo što im se bude činilo prikladnim.