Marija Marić, dipl. komparativistica i bibliotekarka dala je svoj osvrt na predstavu koja je izvedena u subotu u okviru Andrićevih dana a u izvedbi Hrvatskog kazališta Travnik.
OBLACI
Trivijalni žanrovi, kako književni, tako i televizijski (sapunice, reality TV) ljubav, brak i bračni život uglavnom prikazuju kao ultimativni cilj ljudskog postojanja, koji kada se ostvari, naše živote pretvara u idilu. Sve sjedne na svoje mjesto i tako bude do kraja života. Ljubavni odnosi se idealiziraju, (pre)romantiziraju.
Međutim, Oblaci nam tu temu komuniciraju na sasvim drugi način, prizeman i iskren. Ta iskrenost nasmijava, ali i šokira gledatelja, koji se može poistovjetiti sa situacijama bračnog para u odličnoj izvedbi Renate Ignjić i Mateja Baškarada. Cilj kazališta i jest proizvesti šok, emocije i razdrmati publiku, što nam se i dešava dok smo suočeni s evolucijom i antiklimaksom tih nevinih, naivnih, sretnih, tužnih, ogorčenih, povrijeđenih i na koncu dementnih ljudi. Voajeri smo u njihove misli, intimu, u kojoj vidimo sebe, naše životne pobjede, poraze i strahove. Taj moment prepoznavanja ovoj predstavi i daje dublju dimenziju i „šamar“ publici. Redateljska interpretacija predloška, efektna sama po sebi, još je zanimljivija uvođenjem nekoliko Intermezza, prilikom promjene scene, a koja obilježava prolazak vremena u životu glumaca. Antonio Bilić u tim izmjenama inkarnira poznate glazbenike s naših prostora; od Balaševića iz Ranog mraza, do suvremenika Bože Vreće. Ti mali motivi glazbe, govore da je „život glazba“ i da ipak nije sve tako obično i kvarljivo te da svi imamo svoj „predah između ratova“, kako bi to još jedan veliki glazbenik rekao.
Kostimi i scenografija su još jedan odličan element ove predstave. Sve što je na sceni – igra, kako rekviziti, tako i boje, posebno pastelna odjeća, koju na početku čitamo kao nevinost mlade ljubavi, a kasnije kao dosadu, posebno na glumici utopljenoj u blijedi tirkiz s kojeg vrišti ružičasta torba – u isti mah simbol ljubavi i odbacivanja. Kako Oblaci nisu sapunica, tako i život na oblacima, onaj nakon smrti, nije savršen. Nećemo na nebesima uživati samo s onim pravim, jedinim/jedinom, nego možda i s njezinim drugim mužem.
Međutim, ono što iz ove predstave možemo izvući kao elementarnu pouku je da i obične nesavršene stvari mogu zasjati s vremena na vrijeme, proizvesti munju i grom čak. A možda i to da su neke igre bolje u troje nego u dvoje.
Shvatite to kako hoćete.
Marija Marić
