Nema ničega u zbilji što već prije nije bilo u mišljenju

Bosna i Hercegovina dobila je međunarodno priznanje u travnju 1992. i bila je primljena u članstvo UN-a, a da prethodno nije postigla dogovor o svojemu ustavnom državnom uređenju iako je to bio uvjet za njeno priznanje. Dogovor o novom ustavu i referendum o neovisnosti kao uvjet bez kojega se ne može dobiti međunarodno priznaje još tada su bili prepoznatljivi problemi oko kojih je izostajao dogovor tri naroda u BiH. Svako ustavno rješenje i prijedlozi Međunarodne zajednice o konceptima uređenja BiH polazilo je od odnosa tri nacionalna entiteta, a svi međunarodni prijedlozi uređenja BiH imali su projekciju BiH kao federalne države upravo uvažavajući interese tri najzastupljenije nacionalne kategorije.

Složenost ukupnih prilika u periodu procesa raspada Jugoslavije kod svih relevantnih međunarodnih autoriteta koji su se bavili situacijom u BiH je vrijedila spoznaja da BiH neće moći opstati ukoliko se ne pronađe prihvatljivo rješenje koje će u punom smislu te riječi zadovoljiti interese tri sukobljene strane u BiH, prvenstveno vodeći računa o nacionalnom pitanju.

Svi akteri na međunarodnoj sceni su toga bili svjesni, a za posljedicu imamo daytonsku tvorbu koja naglašava poziciju tri konstitutivna naroda u BiH. Samo Željko Komšić i protagonisti unitarne države  ne razumiju da BiH kao građanska država, kao država-nacija ili kao bilo kakva drugačija ustavnopravna tvorba neće imati šanse ukoliko nacionalno pitanje tri konstitutivna naroda u BiH ne bude riješeno na zadovoljavajući način. Zašto bi se bilo tko odricao principa konstitutivnosti ako je to najveće jamstvo ustavnopravne zaštite nekog kolektiviteta? Zašto su Bošnjaci kao najmnogoljudniji narod u BiH afirmirali sve svoje nacionalne odrednice; naciju, jezik, kulturu, religijske specifičnosti, sve razlikovne konstitutivne elemente svoje etno-nacionalne pripadnosti, ako im je država BiH važnija od njihovog nacionalnog određenja.       

Problem konstitutivnosti naroda u BiH, kao natkrovljujuće načelo Ustava BiH po presudi u “slučaju Ljubić“ prema jučerašnjem istupu Željka Komšića na susretu lidera 6. bledskog strateškog foruma jeste kategorija koje bi se narodi trebali odreći jer ona ne spada u tekovinu moderne Europe, već je to prevaziđeno sovjetsko nasljeđe.

…„Konstitutivnost kao institut u ustavnim sistemima pojedinih zemalja je zapravo, mogu tako reći, izum ili rješenje koje potiče iz Sovjetskog saveza. Naravno u tom trenutku to je bio pokušaj tadašnje Komunističke partije Sovjetskog saveza da riješi etničke odnose u tako velikoj zemlji kao što Sovjetski savez i jeste bio. Dakle, nije to kategorija niti institut koji postoji oduvijek, jer vi možete biti multietničko, multikulturalno i multikonfesionalno društvo i bez konstitutivnosti. Bezbroj je takvih primjera danas u svijetu”

Na pitanje da li je moguće sada ukloniti tu multietničku kategoriju, Komšić odgovara da je moguće.

…“Naravno da je moguće. Moguće je biti multietničan i u društvu i ustavnom sistemu gdje je osnov sistema i osnov ustava pojedinac, čovjek i zaštita njegovih individualnih prava i njegovog dostojanstva. Zaštitite čovjekovo sve ono što ga obilježava, njegov identitet, zaštitili ste sve što treba u jednom multietničkom društvu. Niko u BiH neće biti manje Bošnjak, manje Srbin, manje Hrvat, manje Jevrej, manje Rom, ako se odustane od principa konstitutivnosti i okrene se evropskim vrijednostima. To je ono kako vi živite u svojim zemljama, zemljama EU-a, gdje je ipak najbitnije individualno ljudsko pravo i dostojanstvo tog pojedinca”

O prevaziđenim sovjetskim konceptima, o problemu načela konstitutivnosti kao i drugim prepoznatljivim kategorijama složenog bosanskohercegovačkog ustavnopravnog sistema kao o nečemu što je štetno i retrogradno, govori čovjek koji je kao osoba zarobljen upravo u takvim doktrinarnim vrijednostima, koji osobno reprezentira upravo te pozicije koje su odraz jugo-komunističkog nasljeđa. Čovjek koji se deklarira kao ateist, kojemu nacionalna odrednica nije važna nego voli govoriti o tezi o bosanskohercegovačkoj nadnaciji, u čijem uredu visi portret komunističkog diktatora Josipa Broza Tita i koji zamišlja “savršeno društvo“ u kojemu neće postojati kategorije koje predstavljaju etno-nacionalne razlike, ne može biti moralni hipik u tom smislu i govoriti o ispravnosti nečega što je manifest politike koju zastupa on kao protagonist bošnjačke države, čije politike druga dva naroda s odioznošću odbacuju. To je bio problem Jugoslavije, a danas je problem i BiH.

Prvi su višestranački i demokratski izbori u Bosni i Hercegovini održani 18. studenoga 1990. U tronacionalnoj BiH na izborima su pobijedile nacionalne stranke Hrvata, Muslimana i Srba – HDZ, SDA i SDS, a čije politike i danas imaju najveću podršku. Predsjedništvo BiH također je birano po nacionalnom ključu tako da je svaki konstitutivni narod imao po dva člana, a sedmi član izabran je s liste ostalih – Jugoslaven. Međutim, lideri nacionalnih stranaka nisu se mogli dogovoriti o novom, demokratskome ustavnome uređenju Bosne i Hercegovine. Srbi su bojkotirali referendum o neovisnosti države u kojoj nisu željeli ostati pa se razbuktao krvavi rat nakon proglašenja neovisnosti i međunarodnog priznanja BiH od članica Europske zajednice početkom travnja 1992. Međunarodna zajednica vršila je pritiske na sve tri strane da odustanu od ostvarivanja svojih ciljeva ratom, te je nastojala privoljeti sukobljene strane na dogovor o ustavnome uređenju nudeći mirovne planove.

Izetbegović je htio biti lider građanske BiH, a bio je samo lider muslimana

Činjenica je da srpski narod nije želio „izaći“ iz Jugoslavije, te da njegovo vodstvo nije pristajalo na nuđene planove o (kon)federalizaciji Bosne i Hercegovine, već su svoje interese i političke ideje željeli provesti putem rata. No, isto tako Izetbegović nije htio prihvatiti ni jedan od ponuđenih mirovnih planova EZ koji su državi BiH garantirali cjelovitost, a konstitutivnim narodima jamčili nacionalne teritorijalne entitete – u manjoj ili većoj mjeri ovisne o centralnoj vlasti. Alija Izetbegović u tim je povijesnim zbivanjima imao ključnu ulogu i kao predsjednik SDA i neosporni lider Muslimana, najbrojnijeg naroda u BiH, ali i kao predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Njegova politička filozofije i politička strategija, je nacionalne interese konstitutivnih naroda smatrala nelegitimnima. Izetbegović je iz taktičkih razloga zagovarao „građansku državu“, a strateški mu je cilj bio stvaranje unitarne države koja će biti matična država muslimanskoga naroda. Motivi i vrijednosti na kojima se temelji politička filozofija Alije Izetbegovića kao i prikaz strateških ciljeva kojima je težio te raščlamba odluka i uporabe vojne sile kojima je izigravao međunarodne mirovne planove definitivno potvrđuje zamisao o izgradnji države i društva po mjeri samo muslimanskog naroda kao države u građanskom smislu. Izetbegović je smatrao da je presudna odrednica identiteta muslimanskoga naroda islam, odnosno da Muslimani nisu nacija nego primarno vjerska zajednica, štoviše smatrao je da određenje nacije svome narodu sužava njeno islamsko određenje, jer islam je univerzalna odrednica, a nacionalna pripadnost to nije.

Takvo njegovo shvaćanje identiteta muslimanskoga naroda ključna je odrednica za razumijevanje njegove politike ustavnoga uređenja BiH, ali i vođenja međunarodne politike. Suglasje o identitetu muslimanskoga naroda još ne postoji, već postoji lepeza različitih stajališta od jedinstva, rivalstva do isključivosti između nacionalnoga i konfesionalnoga identiteta Muslimana/Bošnjaka. Izetbegovićevo poimanje identiteta muslimanskoga naroda, je bilo presudno u vođenju njegove, a to znači i službene muslimanske politike, a za svoj program neosporno je imao potporu muslimanskoga naroda. Samo je hipotetsko pitanje kakvu bi politiku vodio netko tko je imao oprečne stavove o islamu i naciji od Izetbegovića, odnosno bi li takva osoba uopće dobila političku potporu kakvu je imao Izetbegović, s obzirom da je ona bila apsolutna?

Politička strategija Alije Izetbegovića težila je ostvarenju jasno definiranih ciljeva. Ostvarivanju tih ciljeva bile su zapreka kako velikosrpska politika i agresija, zahtjevi Hrvata za federalnim uređenjem BiH, ali i međunarodna zajednica sa svojim mirovnim planovima i uvjetima koji nisu bili kompatibilni s ciljevima muslimanskoga vodstva. Koloplet srpskih, muslimanskih i hrvatskih političkih interesa, međunarodnih odluka, intervencija i pritisaka, te vojnih pobjeda i poraza triju sukobljenih strana, etničkog čišćenja, stradanja civilnoga pučanstva i razaranja gradova – tvorio je stranim promatračima onda, a vjerojatno novim generacijama danas, nerazumljiv ili čak iracionalan sklop političkih odnosa i događaja.

Politički i vojni događaji su planirana posljedica sukobljenih političkih strategija

Međutim, već je odavno poznato da nema ničega u zbilji što već prije nije bilo u mišljenju, odnosno da konfuzni politički ciljevi i odluke imaju za posljedicu raspad zbilje pa se rješenja traže u političkom nasilju i ratovima. Trajno je ostalo, kada je ostalo, samo ono što je bilo povijesno smisleno i opravdano. Zato su za razumijevanje političkoga ponašanja i odluka Alije Izetbegovića i muslimanskoga vodstva presudni njihovi motivi i ciljevi kojima su težili. Motivi koji su doveli do muslimansko- hrvatskog sukoba i ciljevi koje je muslimanska politika namjeravala ostvariti ulazeći u sukob sa HVO-om, kako bi demontirala političku strukturu HVO-a, odnosno ukinula Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna, demonstrira prave namjere političkog Sarajeva i devedesetih godina za vrijeme rata, a sadašnja sotonizacija uloge hrvatskog naroda u BiH za vrijeme rata i danas, pokazuje samo drugo političko poluvrijeme. Razumjeti uzroke i razloge muslimansko-hrvatskog sukoba nije moguće samo na razini kronologije političkih i vojnih događaja, (a pogotovo ne prikazom političkih i vojnih ekscesa), jer se svaka kronologija iscrpljuje fragmentarnim podacima i spoznajama. Kronologije ne mogu pojedine događaje smjestiti u cjelovitu sliku povijesnih zbivanja. Osim toga kronološki pristup implicira uvjerenje da događaji prethode političkim odlukama i ciljevima, a ne da su posljedica svjesnih političkih odluka i najčešće u funkciji strateških ciljeva. Zato se politički i vojni događaji tumače kao planirana posljedica sukobljenih političkih strategija.

Propast komunističkoga sustava i raspuštanje Varšavskoga pakta na kraju 20. stoljeća bili su nužan uvjet demokratizacije europskoga i svjetskoga međunarodnoga poretka te pretpostavka osamostaljenju i stvaranju novih država. Proces demokratizacije međunarodnoga, preciznije europskoga poretka, i stvaranje novih država bio je onaj povijesni okvir koji je omogućio i priznanje Bosne i Hercegovine kao neovisne države od Europske zajednice 7. travnja 1992. Unutarnje pak uređenje tronacionalne države ovisilo je prvenstveno o ambicijama, planovima i strategijama nacionalnih stranaka i njihovih vodstava: o njihovoj sposobnosti da se odreknu komunističkoga nasljeđa, o njihovu razumijevanju razloga propasti višenacionalnih država u Europi i uzroka raspada jugoslavenske države te o poštivanju vrijednosti na kojima Bosna i Hercegovina može graditi svoju europsku budućnost. Bosna i Hercegovina nije iskoristila povijesnu priliku koju je imala 1990-ih godina. Težnje velikosrpske politike s jedne, a unitarističke pretenzije muslimanske politike s druge strane onemogućile su demokratski ustroj i samoodrživi razvoj države BiH.

Povijest je učiteljica života ali ne za one koji je znaju prepričati, nego za one koji je razumiju

S obzirom na sve navedeno važno je reći da tri naroda BiH mogu urediti na način kako oni smatraju da treba izgledati njena ustavno-pravna i politička konstitucija. Nema prevaziđenih modela, gospodine Komšiću, ima samo realnih i održivih te u  političkom smislu pragmatičnih rješenja koji će moći ponuditi okvir i sačuvati BiH. Ukoliko izostane dogovor tri naroda o budućnosti BiH, sve drugo je sila te pravno i političko nasilje u kojemu će samo jedna strana biti zadovoljna, a to je uvijek na štetu zajedničkih interesa i države BiH. Tome svjedočimo danas, blokada rada institucija, ponašanje političkog vodstva iz RS jasno pokazuje da selektivna, pristrana i jednostrana rješenja nisu dobra, ne odražavaju volju naroda i nisu put ka zajedničkoj sreći te zadovoljnijem društveno-političkom ambijentu u BiH. Multietničko, multikulturalno i multikonfesionalno društvo je moguće uvijek i svugdje gdje postoji ustavno-pravno i politički uređena zajednica, konstitutivnost ne vrijeđa i ne dira multi-kategorije, niti obratno. Moguće je već danas riješiti otvorena pitanja u BiH ukoliko za to postoji politička volja, ne moramo mi tražiti primjere niti uzore po svijetu, moguće je čak napraviti i takvo rješenje koje će biti “naš proizvod“ koji ne postoji negdje drugo, ali to mora biti naš, domaći ustavni ugovor, s kojim će sva tri naroda biti zadovoljna.

Stara je izreka da je „povijest učiteljica života“ – ali ne za one koji je znaju prepričati, nego za one koji je razumiju. Zbog toga je važno razumjeti povijesne prilike, odluke i događaje koji su oblikovali današnju Bosnu i Hercegovinu. Zato je razumijevanje tog povijesnoga iskustva koje je sadašnja zbilja, preduvjet za razgovore i dogovore o budućnosti Bosne i Hercegovine, odnosno njezinih naroda.

AUTOR: A.S. / Centralna.ba