AUTOR: VLADIMIR VULETA

Jučer, ni po sata od podne, baba Zore Mrakota iz Gornjeg Vučjaka, nazvala je svoga sina Danka u grad. Danku se noge odsjekle – sigurno je baba umrla. Zadrhta mu prst nad zelenom tipkom pa je maši i nikako da se javi. Sav se zbuni, uznemiri, onespreti… Što od nagle najezde žalosti, što od treme jer mu je mati umrla pa ne zna kojom bi se riječju, kojim bi se glasom javio onom ko je babu mrtvu zatekao, što od stotinu misli koje se ustrčaše i sudaraše glavom: šta sad, kud sad, ko će tamo, ko će ‘vamo, koga zvati… Iako je babi osamdeset treća i za očekivati je da će umrijeti jednog dana, ipak, dok Danko napokon pogodi tipku, u kraju mu oka zaiskri suza, a on iz grla jedva progura nešto glasa:

– Škoje… Ko oje to?

– Ma… Pa, ja sam sine, mater, ko će bit? Kako se to javljaš ko da sam te od mrtvi nazvala – sprva se iznenadi Zore takvom javljanju, a kasnije malo stiže i zagalamiti što joj se on, njezin Dane, nekakvim posrćućim i pogladnim tonom javlja.

– Ama, baba, prepala si me… Već sam mislio da je nešto… – odahnu malo Danko, prestade sprovod organizirati i nastavi:

– Ma šta me zoveš u ova doba, sav sam premro, znaš kako si me uplašila…

A plašio se on za nju ovih dana pa nije ni išao do nje. Iz večeri u večer sve su strašnije vijesti stizale. Napalo čitav svijet, a najviše ove starije pa se i sam pribojavao da joj ovaj virus ne donese iz grada. Obično bi se čuli uvečer, pet minuta iza dnevnika i pet minuta prije babine krunice – do kraja koje bi baba najčešće zaspala.

Već se Danko gotovo primiri, i ubrzo zauze onaj uobičajeni stav koji i priliči mlađemu, pametnijem i školovanijem čovjeku ‘među svitom’, pa poče babi pomalo srdito davati upute:

– E, baš znaš prepast. Ne možeš samo tako… Odjednom ti nazoveš. Prepala si i mene, i mogu samo zamisliti, Lea i Simonu i… Jadna djeca. Svi smo se skamenili: šta je sad, otkuda sad, da nije… Živa je, jašta je nego živa! – Danko se s objašnjavanja babi kako i kad treba zvati premjesti na ukidanje neizvjesnosti kod nevjeste koja je ukipljena, u jednu stranu u ispruženoj ruci daljinskim kočila seriju, a na drugu stranu, prema Danku, ispruženim očima, vratom i ušima, pokušavala razaznati šta se događa. Kad Danko reče da je živa, ona se iz tih nekoliko trenutaka grča, polupridignuta i čudno zakrenuta kao ni u jednoj fitness vježbi, naglo vrati u raniji položaj kao da je s kata pala i jedva se povrati u spokoj izolacije.

– Pa što zoveš, trebaš li nešto, je li nešto bilo? – vrati se Danko razgovoru s majkom.

– Moj Dane, morala sam te nazvat. Gledam ja kroz prozor… – napokon uhvati baba priliku za pažnju.

Uglavnom tako su zadnjih godina započinjale njezine priče, baš kako su započinjali i njezini dani. Budna, bogzna otkada, privodila je kraju sinoćnju krunicu i čekala zoru da pokuca na prozor. Onda bi, podupirući se lijevom i pridržavajući desnom rukom za okvir prozora, uspravila se u sjedeći položaj i puna radoznalosti i brige da se danu nije šta dogodilo, dugo gledala kroz prozor prema obzoru i pustoj seoskoj stazi koja prema njemu izmiče.

– Pa šta si to vidjela što nije moglo čekati do večeras – zahtijevao je Danko što brži odgovor za ovo izvanredno uzrujavanje.

– Gledam ja kroz prozor, kad će ti, otamo od gaja, stazom, pa kraj naših kuća, đak. Đak pješak. – sva ushićena, poče baba ponovo proživljavati viđeno.

– Bog s tobom, baba, kakav đak pješak, jesi li ti dobro. – Danka prođe raniji strah da je baba mrtva, al obuze ga novi da je pamet izgubila.

– Đak pješak, šta se čudiš? Ide dite svojim nogama, na leđima torbak, skakuće, šišarku šuta, zvižđuka i ode u školu…

– Ama mama, ne postoji to, da ti se nije pričinilo. Ne postoji više ni škola. Evo Simona i Leo preko kompjutera pohađaju školu. Mama, prekrsti se…

– Dane moj, bar sam se ja nakrižala… Malo je i mene iznenadilo, dugo ov’da nije prošlo dite u školu. Zato te i nisam odmah jutros zvala. Čekala sam da se vrati iz škole. Pa te sad zovem.

– I vrati li se? – sad Danko upita i zabrinuto, i posprdno i od nove brige klonuto… – Vrati li se on, mama?

– Fala Bogu, vrati. Živ i zdrav. Ot’šlo dite u školu, došlo dite iz škole. Nikad nikom iz sela nije ništa bilo pa šta bi i njemu bilo? – priča Zore sasvim normalno o normalnim stvarima.

– Znači, vratilo. Došlo ono iz škole? –Dane progovori tek toliko da ne šuti, a vidi se da ne zna kud bi s pričom dalje. Licem mu prevlada nova zabrinutost i strah, a glas ponovo promuklo zatitra.

Nevjesta ponovo napravi onu vježbu na kauču, samo što sada odloži daljinski na stolić.

– Šta je to baba vidjela? – htjede nevjesta raspetljati Dankove riječi od serije.

– Đaka pješaka. U selu. Našem. Jutros otišlo, evo sad se u podne vratilo iz škole. – ko začaran prepriča Danko.

– Je li baba onu rakiju samo za masažu koristi? – započe nevjesta istragu.

– Mama, stvarno jesi li dobro? Jesi li uzimala neke lijekove, da nisi onu rakiju, možda, da te ne boli, mislim… – otkoči malo Danko potpomognut supruginim isljedništvom.

– Sine moj, da ti Bog pamet da, nisam se ja ni napila ni pobudalila. Svaki dan kroz ovi isti prozor gledam. Znam kad nema ništa, znam kako i našto strikanov Garov laje, znam kad ptica proleti, znam kad sleti… Al, neću te zbog tog zvati. Znam da vavik imate posla, pa da ne smetam. Al ovi put, nije ptica nego dite. Meni bi drago da vidim opet dite u selu, a znam da ste kod kuće, pa, eto, da vam javim, da to s kime podilim. – raščisti baba o svojoj pameti, brizi za tuđom i pojasni kako zove samo kad su svi uvjeti ispunjeni.

– Kaže nije. – beznadno se okrenu Danko supruzi kao da javlja da onaj nestali ključ nije ni kod babe osto. Zakrenu glavu, skoro je složi sebi na rame i tupo zagleda kroz suprugu.

– Dane moj, koji je danas dan, jel ‘no ponediljak? – uprati baba Zore da ima mjesta za još priče.

– Čekaj… Ovaj… Mislim…? – Danko zbunjen od babine priče jedva nekako iz zbrkanih dana izolacije izvuče ponedjeljak.

– Jest, a zašto pitaš? – bojazno upita.

– Ako je danas ponediljak, onda je sutra utorak, pa će opet đaci u školu. – osmisli baba sebi program za sutra.

– Mama, molim te, prestani. Nema nikakvih đaka, nema nikakve škole, nema ništa. Čitav je svijet stao, jedino se kod tebe uzhodao. U selu ni jedno dijete nema, a zadnji je đak pješice u školu otišao prije trideset godina. Mama, ako se ne osjećaš dobro, da zovemo doktora? – Danko smognu snage da svjetsku situaciju projicira na selo, iz čega babi neće preostati drugo nego da prizna šta joj se to uzhodalo u glavi pa sad zabrinjava okolo.

– Sine Dane, tebi šta iz te kutije vele ti viruješ, a od mene ‘oćeš da ja svojim očima ne virujem. Udit konac mi je teško, al Bogu fala napolje još vidim. Ja sam ti Zore, od pokojnog Stipana, tvoga ćaće žena. Ti si Dane… Prije trigodine sam osamdeset napunila. Danas je ponediljak, sutra će utorak, pa srida… Ko i vazda. Ja ti pobudalila nisam, a ti se ne brini. Ako i sutra đak prođe, mogu ti javiti, a i ne moram kad te ne zanima. – baba sigurno i pomalo otresito, kao da joj je tek pola godina od ovih koje ima, dade jasno do znanja da joj je u glavi sve bistro i da joj nikakve lijekove ne treba propisivati.

Danka donekle razuvjeri ova babina odrješitost, i vrati mu se majčin lik nepogrešiv i britak u svakoj prilici. Samo, đak pješak se i dalje nije uklapao.

– Dobro mama, ako te nešto zaboli ili ako još išta osjetiš ili vidiš neobično, odmah zovi. – ostavi joj Danko na volju ovo njezino stanje ne bili se samo od sebe razišlo, a on će valjda u međuvremenu smisliti šta je činiti ako se ovo dalje nastavi.

Toga dana, baba više nije zvala a uvečer Danko nazva nju. Baba se, kao i uvijek, iznova obradova pozivu i odmah isporuči Danku naramak svojih ustaljenih pitanja:

– Kako si mi moj Dane, jesi li se umorio, jesi večero, kako nevista, slušaju li dica, jesu li noge oprali, jeste li se Bogu priporučili…

I Danko, skoro identično kao prošle večeri, pokuša stići poodgovarati:

– Dobro sam, nisam, jesam, jašta je, dobro je, jesu, a-ha, ma jesmo…

Razgovor proteče bez trunčice sumnje da s babom nešto ne štima i Danku vrati sigurnost da je baba dobro i da su to bile samo privremene smetnje o čemu obavijesti i suprugu.

Sutradan, oko podne Danko primače sebi telefon. Zagledavao ga je, uzimao, spuštao, odgurivao, vraćao i na kraju nazvao majku.

– A, znala sam ja, moj Dane, da ćeš ti nazvat. – veselo se javi baba Zore. – Samo, mislila sam nećeš još.

Laknu Danku kada je ču ovako razgovijetnu i prisebnu. Sad je zasigurno dobro, al da još malo provjeri, upita:

– Nego, mama, ima li šta novoga u selu? – osta Danko osluškivati svoje pitanje kao što košarkaš ispraća loptu, siguran al opet, da je isprati do kraja.

– E, sine moj, gledam ja kroz prozor, a duši mi sve nešto milo. Ona velika šarenika izbearala ko nikad dosad, a pod šarenikom igraju se… – nije Dane stigao čuti ko se igra pod šarenikom jer mu ispade telefon. Zapetlja ruku oko svojih nogu i nogu fotelje dohvaćajući ga i kad ga na kraju naopko prisloni na uho, jedva upita:

– Mama, jesu li to opet đaci?

– Jašta su sine, danas ih je četvero. Onaj mali što je jučer prošo, sad se s još jednim vere na jabuku i povijaju granu. A ispod dvije curice, kidaju behar s te grane i kite jedna drugoj kose. Ma, mislim se, neću ih galamiti što bear trgaju, ima na šareniki grana, samo neka ih, nek se igraju, nek se dičinja vriska čuje. – čuje se iz Zorina glasa kako uživa u prizoru kao da se i sama s njima zaigrala.

Danku, suprotno od igre i veselja, počeše oči panično kružiti tepihom kao da u šarama traži opravdanje što ga sinoć san prevario, a nije isplanirao šta poduzeti ako se ovo s babom ponovi. One mu se šare uzmiješaše i iz njih mu se u misli propeše strašne priče kojim su ih kao djecu plašili. Još se više uplaši da i on sam ne popusti babinim prikazama.

Supruga je kao nikada do tad usjajila tepsiju koju je počela posušivati još na početku Dankova razgovora. Primaknula se Danku i nijemo stojeći nad njim, jednoličnim je kružnim pokretima još doglancavala tepsiju postavljenu iza telefona kao da njome bolji prijem uspostavlja. Ili je to nesvjesno zaklanjala Dankove promjene na licu da se djeca ne prestraše.

Baba Zore, majstor za pukotine u priči, samo nastavi:

– Da znaš, Dane moj, nisu samo đaci danas prošli puteljkom. Jutros su odma za dicom prošla dva čovika, žure se, ko da na poso kasne. A, nešto prije nego li će dica iz škole prošle su ov’da i dvije mladice, ma, meščini suvlje od naše neviste. Ma, ne znam bil se smijala il’ krstila, jedna ko da hoće potrčat, al nikako da krene, samo u mjestu poskakuje. Druga, mislila sam, janje svezala pa vodi. Al u janjeta nisu nako kratke noge, a kako se ono onjuši sa strikanovim Garovom, meščini da je i u nje šćene. – razveza Zore kao da se njoj jedinoj na svijetu nešto događa.

– Dobro baba, dobro, neka svita, nek nisi sama, nemoj se iznenaditi ako i nas vidiš… – sam se kraj priče nametnu Danku.

– Moramo do babe. – saopći on supruzi jedino moguće rješenje. ‘Blom-blom’ ugnu se pa vrati dno tepsije i proglasi uzbunu u kući. Mir u stanu pretvori se u vrisku od pitanja i negodovanja. Ali prilika je nalagala da se stanje sagleda racionalno. Tako uskoro sve polagano poče prerastati u poluugodnu pomirbu s nastalim stanjem, a na sredini stana počeše se miješati maske, rukavice, dezinficijensi, toplomjeri, tlakomjeri, kompletna kućna ljekarna s laptopima, I-Padovima, mobitelima, punjačima…. Higijenski pribor, šminka, vikleri… Odjeća sportska, odjeća radna i svečana… Nešto crnine za svaki slučaj. Alat, sportski rekviziti, dječje knjige, znanstvene knjige, knjige za razonodu… Svako poče u tom spremanju i svoje razloge odlaska babi na kamaru mećati.

Ujutro se kamari prisloni još unutrašnjost frižidera i nakon nekoliko zapinjanja na stubištu kamara se preseli u auto. Auto veselo zatrese od radosti što će napokon izaći na cestu.

Cesta je bila uglavnom prazna, tako da je Danko mogao stići oko podne – taman kada ‘đaci pješaci iz škole naiđu’. I stigao bi da pri dnu sela u Malom Docu ne ugleda strikana, pa je bio red da se zaustavi.

Strikanu je trebalo malo vremena, ali kad razazna ko je, odbaci motiku ko da mu više nikada neće trebati, pa šireći ruke, s osmjehom ko u koka-kolinog djeda mraza, skoro potrča prema Danku. Danko pokuša da provede mjere socijalne distance, ali ga s leđa dočeka auto. A i sve da ga auto ne zaustavi, utrnulih nogu od vožnje, ne bi imao nikakve šanse uteći strikanu koji je sve više ubrzavao. Strikan probi kroz mjere zaštite, pa Danku, što od sudara što od snažna zagrljaja skoro izbi zrak iz pluća. Dankova maska popusti na jednom i osta visiti na drugom uhu.

– A naš Dane! Ko da sam znao! – ori se dolac od strikanove radosti. – Ho, ho, ho… Vičem ja strini neki dan mogo bi nam Dane i dica banut. A strina veli uj’me Is’sovo, nije ni za Uskrs dolazio, a di je tek Božić, kako će ti doć. Ma vidi ti, eto našeg Dane i… ma izlazite iz auta da vas strikan zagrli. – ne može strikan dočekat da ih vidi.

Dok strikan pređe na dobavljanje i gužvanje djece i nevjeste iz auta, Danko, unervoženo premještajući masku s uha u džep, uzalud pokuša ispopravljati odjeću na sebi, jer potrajaće još dugo da se otisci strikanovih ulegnutih prstiju raspeglaju na leđima jakne.

– Strikane, kako si, kako strina, jel mi mama dobro? – požuri Danko da se suoči s istinom.

– A vidi ti našeg Danka, vidi. Ma, vidi, nisu to više dica… Ti Danko imaš gotova momka i curu, bome. – nage malo brkom strikan da naglasi na njihovoj važnosti. A i nevista brate sve mlađa, samo Dane, nek ste na selo došli da nevista malo ojača, što joj braniš da jede? – sad strikan drugim brkom da na važnosti nevjesti i preču Dankova pitanja.

– Ma jedu, nije da ne jedu, nego kako ti, kako strina, mater? – kratio je Danko neizvjesnost.

– E Dane, Dane… Strikan što stariji sve više radi, eto kako sam. Nemam se vremena ni razboliti, ko će onda radit. Al danas ću skratiti, svakako sam mislio kraće, a sad kad ste došli nema smisla da se opet vidimo samo kada krenete nazad. Saću ja završiti pa eto i mene.

– A strina i mama, jesu li njih dvije dobro. – već je Danko umislio da strikan izbjegava odgovor.

– Njih dvije, šta pitaš, nema njima smrti. To će dudove nadživit. Ma, nek ste vi nama došli, svakako se večeras u selu sprema veliko prelo pa ćemo ovako svi, đuture.

Danko osjeti olakšanje kad ga strikan razuvjeri ovim optimizmom pa da sakrije zabrinutost, nastavi:

– Kažeš strikane, neko prelo u selu, a odkuda sad prelo?

– Nije valjda da ne znaš? Naše ti je selo sad popularno. Nema ko i otkuda sve nije banuo u selo. Ma vire mi, pola ih i ne znam. Pripala ih neka bolešćura po gradovima i tuđini pa se vratili u selo. Sad se okupljaju i staro i mlado, i muško i žensko doli kod Jurete u staroj otkupnoj stanici. Vele ima najbolji internet, sin mu to spojio prošle godine da se mogu gledat u Ameriku. Sad podrum razdilili, pola kafana, pola škola. Kafana ti nema konobara, već se pije ko šta donese. Škola nema učitelja, već dica s onim svojim kompjuterima pričaju. A gore na tavanu napravili ženama fiskulturu. I tako povazdan, a svaki dan neko novi dođe.

Uvečer se žene srede pa dođu izgoniti svoje ljude iz kafane i onda ostanu svi do ujutro. I ja sam dvaput š njima dokasna osto, oće me strina ostavit. Ajde sad leti materi, poželila vas, pa ćemo večeras do Jurete ‘vako zajedno, da vidim jel’ to strina ozbiljno misli.

Zapisa Vladimir Vuleta u vrijeme strašnog Covida XIX., na Markovdan, A.D. MMXX