Na naš rekacijski mail dobili smo jedan zanimljiv tekst, jednu kolumnu naše čitateljice o stanju u BiH:
Piše: Nataša Gojković
Samo kod nas se traži da čistačica ima iskustvo. Samo kod nas dosta ljudi radi besplatno, i još mole da na takvom radnom mjestu ostanu, a oni koji dobivaju platu nerijetko je moraju prositi.
Samo kod nas se podrazumjeva da se ne uplaćuju doprinosi, ne plaća prijevoz, topli obrok…
Samo kod nas se na mobing gleda kao na sastavni dio posla.
Samo kod nas plata moze da kasni po 15, 20, 30 dana, ili još bolje i po nekoliko godina.
Samo kod nas se u kafanama iz druge smjene hladno i neprimjetno prelazi u noćnu, a računa se samo kao druga smjena.
Samo kod nas se zna kada radno vrijeme počinje, ali se ne zna kada završava.
Samo kod nas neki rade i po 10 poslova, a ni za jedan ne budu plaćeni.
Samo kod nas se slobodni dani i godišnji odmori dobiju tek onda kada damo otkaz. Samo kod nas poslodavci po cijele dane sjede u kafanama i gledaju u radnike, jer nemaju nikakve druge obaveze, nisu zauzeti, a kada tražite platu, onda su zauzeti, obaveze na sve strane, pa se nikako ne stignu javiti, a znaju slučajno i blokirati broj telefona od radnika.
Samo kod nas popriličan broj poslodavaca misli da ce zbog odjela izgledati veliko i važno, a obićno postižu suprotan efekat. Samo kod nas poslodavci tvrde da su uvijek u pravu, da sve znaju, i ne dozvoljavaju da je radnik taj koji zna više i bolje.
Na kraju sa svojim znanjem us*ru sve sto se dalo us*ati, ali to ne bi nizašto priznali. Samo kod nas većina radnika nije ni okusila unaprijedjenje, ali zato jeste unazadjenje.
Samo kod nas se poslodavci drže toliko visoko da su čak i pticama poćeli smetati prilikom letenja.
Samo kod nas se ne tako mali broj vlasnika kafančuga napiju prije mušterija, pa krenu častiti sve oko sebe, osim konobara. Njih nekim čudom zaborave.
Samo kod nas se ne sjete obezbjediti čistačicama barem jednu besplatnu kafu svaki dan, ali bitno da su veliki u oćima onih koji isto misle da su veliki.
Samo kod nas poslodavci na čistaćice gledaju kao na manje vrijedne, a da njih nema svi bi sjedili po gov*ima. Šta će? Ako ne bi druge pokušavali obezvrijediti nikada se ne bi mogli osjetiti velikima. To im je prilika da budu sami sebi važni. Samo kod nas dosta gradjevinara nemaju zaštitnu opremu, osim ako je ne nacrtaju na papiru i naljepe na sebe. Mogu tako i plate crtati, isto je.
Samo kod nas se obečavaju plate, dopirnosi, itd., i sve ostane na obečanjima… Isto kao i kada je predizborna kampanja.
Samo kod nas je čovjeka strah zaposliti se, jer zna da je dobio otkaz i prije nego se zaposlio. Samo kod nas se jedni te isti oglasi godinama vrte, a radnika na birou sve vise. Sigurno radnici ne valjaju. Puno poslodavaca su naivci koji nekome daju posao samo iz dobre namjere, a iz jos bolje namjere izrabe, ostanu dužni platu, i na kraju kažu kako radnici ne valjaju.
Samo kod nas poslodavci umišljaju da ako su vlasnici nekog prostora da su vlasnici i ljudi koji su u tom prostoru. Potreba za posjedovanjem ljudi je odlika malih ljudi. Samo kod nas poslodavci dolaze ujutro nadrndani i počnu istresati sav bjes nakupljen jos od pete godine njihovog života, pa sve do dana današnjeg.
Samo kod nas postoje poslodavci koji će tvrditi da si radio osam sati, a onih drugih osam ce prepisati senilnosti, a senilnost je kod naših poslodavaca postala tradicija. Samo kod nas poslodavci traže strahopoštovanje od strane radnika, jer strahopoštovanje znaći ponižavanje samoga sebe i pristanak da bez prigovora radite sve što vam se kaže. Kompleksi su ima jaća i izraženija strana.
Samo kod nas se znaju desiti protesti tek onda kada poslodavci ostanu i po nekoliko godina dužni plate. Zašto odmah protest kad može i za par godina? Prazan zeludac razumije kada mu kažete da nema, pa se odmah učuti i ne cvili vise.
Samo kod nas dosta poslodavaca poznaje mnogo više psovki, nego sto ih kočijas zna. To možemo slušati onda kada su nadrndani, a nadrndani su po cijele dane. Samo kod nas poslodavci kada dolaze u kafanu hoce da udju u kafanu i da se parkiraju direktno na sank. Neka se zna da vozi najnoviji audi.
Samo kod nas poslodavci obečavaju da će ako treba prodati jetru, žuć, slezanu, dzigericu, plombe iz zuba, bubreg samo da bi isplatili plate koje su vam dužni, a vi čekate i čekate, pa na kraju vi svoj bubreg ili nešto drugo što imate morate prodati samo da bi kupili hranu.
Samo kod nas radnik ima pravo da nema pravo. Samo kod nas radnici sve ovo i puno vise od ovoga znaju, ali i dalje se prave kao da ne znaju.
Ko je ovdje kriv? Vi, radnici. Svaka čast svim izuzecima. Ima i onih poslodavaca koji su korektni i super ljudi. Njima hvala, jer su rijetki.
