Ovih dana  svjetlo dana ugledala je vrlo zanimljiva knjiga – „Porušeno sve hrvatsko za i nakon sukoba Armije BiH i Hvo-a u bugojanskim župama i dijelu župe Pećine”, autora Bugojanca Josipa Kalaice.

Sam naslov jasno govori o tematici knjige neprocjenjive  dokumentarne vrijednosti, kakve nedvojbeno nema u Bosni i Hercegovini kada je riječ o mjestima gdje su velike žrtve u proteklom ratu bili Hrvati. A među takvim je, u samome vrhu, Bugojno, gdje je prema knjizi Josipa Kalaice  porušeno, zapaljeno ili teško oštećeno1810 hrvatskih kuća, 1092 štale, 117 garaža, 440 gospodarskih objekata, 168 pušnica, 129 zatrpanih bunara… A sve to, uz desetine teško oštećenih katoličkih crkava, grobaljskih kapelica i stotine porušenih i teško oštećenih  nadgrobnih spomenika u katoličkim grobljima u bugojanskim župama: „Svetog Ante Padovanskog“, „Presvetog Srca Isusova“ (Glavice), „Srca Marijina“ (Skopaljska Gračanica), „Svetog Ilije Proroka“ (Kandija), „Presvetog Srca Isusova“, sela u župi Pećine koja pripadaju općini Bugojno, fotografijama, i imenima i prezimenima vlasnika, dokumentira u svojoj knjizi, na više od 600 stranica i čak blizu 4 tisuće fotografija vrijedni i nevjerojatno samoprijegorni Josip Kalaica.

Josip u svojoj knjizi piše i o povijesti župa i naselja na području općine Bugojno te, što je vrlo bitno i važno, donosi statističke preglede broja stanovništva (hrvatskog po župama)  iz popisa stanovništva iz 1991. godine, te prezentira podatke dvadeset godina kasnije. Treba li uopće reći da su ti podaci za Hrvate Bugojna poražavajući, rekli bismo zastrašujući.

Kroz svoje djelo u koje je, nedvojbeno, uložio veliki trud, Josip u više navrata postavlja naivno, ili pak provokativno, pitanje ZAŠTO?. Recimo: Zašto se do danas, kraj 2020. godine u mnogim bugojanskim selima nije obnovljena nijedna hrvatska kuća…, niti se nitko od Hrvata nije vratio na svoje porušeno i opustošeno ognjište…, pa poimenično navodi 20 bugojanski sela sada  doslovno bez Hrvata.

Autor konstatira  kako su se u jedan broj  kuća prognanih Hrvata tijekom rata i u poraću  uselili Muslimani. Rješenja su dobili od tadašnjih službenih vlasti, a prilikom napuštanja hrvatskih kuća sve je  opljačkano i uništeno. Bilo je, naime, nepisano pravilo, ističe autor,  da se iz kuća otuđi sav  inventar (bijela tehnika, namještaj…), da se skine sva stolarija, krov raskrije, skinu crijep kako bi sve kisnulo, pa vremenom i urušilo.

„Do današnjeg dana nisam uspio odgonetnuti i shvatiti  razloge  devastiranja, onečišćenja  i zatrpavanja bunara iako znamo da je voda izvor života i potreba svakom živom biću. ZAŠTO? ZAŠTO? ZAŠTO?, kroz knjigu pita autor Josip Kalaica.

Predgovor ovoj knjizi napisala je profesorica Josipa Ćorić – Kalaica, autorova kćerka. U vrlo zanimljivom tekstu – ljudskom, kršćanskom…- bez iskazivanja mržnje i žudnje za osvetom, na kraju teksta Josipa kaže: „Ova je knjiga ujedeno i molitva i moralni čin. Potrebna onima koji su doživjeli ono vrijeme i prošli svoju Golgotu, ali isto tako, ako ne i više, i onima koji koji ga nisu doživjeli, onima koji su činili nedjela i nanosili patnju hrvatskom puku Bugojna. Jednom riječju: potrebna je našoj savjesti. Neka nam pomogne odgajati  savjest kako bi postajali gospodari svoje volje i sluge svoje savjesti“.

Recenzije ove knjige napisali su ugledni profesor Sveučilišta u Mostaru, Bugojanac dr. sc, Zdenko Klepić i istaknuti povjesničar, autor više publikacija i knjiga, zanimljivih kolumni i tekstova objavljivanih u hrvatskim i bosanskohercegovačkim medijima , vrlo često s tematikama vezanim za ratna stradanja Hrvata srednje Bosne u proteklom ratu., s posebnim podsjećanjem  na posljednje njegovo djelo povijesnog i dokumentarnog karaktera _ „Od vila Ilirskih do Bijeloga puta“, s podnaslovom „Stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti“

U dijelu svoje recenzije prof. dr. sc Zdenko Klepić kaže: „Autor je naglasio i svojim prikazom pokazao da se uništavanje imovine Hrvata i sakralnih objekata, nije događalo kao sporadični eksces niti su to bili ispadi pojedinaca već je to predstavljalo službenu, sračunatu politiku koja se provodila sustavno s ciljem sprečavanja povratka protjeranog i izbjeglog hrvatskog  puka Bugojna. Na ovaj način, uništavanjem cjelokupne imovine, uglavnom nakon ratnih djelovanja, pa čak i u mjestima gdje uopće nije bilo sukoba i rata, nakon što je izvršeno etničko čišćenja, tj. Protjerivanjem stanovništva, smaknućima, mučenjima i psihološkim i fizičkim pritiscima izvršena nasilna promjena etničkog sastava stanovništva, željelo se takvo stanje „zamrznuti“ i onemogućiti povratak Hrvata, što se u konačnici i ostvarilo“.

Recenzent prof. dr. sc. Ivo Lučić, sadržaj knjige Josipa Kalaice koja dokumentira zločine bošnjačke strane nad Hrvatima Bugojna, rekli bismo i dodatno potkrjepljuje svojim povijesnim i dokumentarnim gledanjem i promatranjem proteklog Muslimansko Hrvatskog rata u BiH sa konkretnim osvrtom na Bugojno pa, uz ostalo, ukazuje na dijelove zapisa Dževada Mlaće (kažu, gospodara života i smrti u vrijeme rata u Bugojnu) predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna. Uz ostalo, Lučić citira jedan od zapisa od 22 srpnja 1993. godine sa 198 stranice Mlačinog ratnog dnevnika „Sa HVO-om nema pregovora osim razmjene poginulih i teških ranjenika. Inače, HVO treba uništiti, što je stav sa više instance“.

Istog dana u svom dnevniku Mlaćo je zapisao: „Zvanično: ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno: ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidiraju“, uz još mnogo što zanimljivog u recenziji povjesničara dr. Ive Lučića. Treba također naglasiti da spomenuti dnevnik Dževada Mlaće već odavno na stolu ima Državno tužiteljstvo za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

Kada je ova knjiga, neprocjenjive dokumentarne vrijednosti, u pitanju, treba reći da bi se, nakon što je pregledaju, pročitaju… trebali u ogledalo pogledati Dževad Mlaćo i general Armije BiH Selmo Cikotić, ratni zapovjednik Operativne zone Zapad (Bugojno, Gornji Vakuf-Uskoplje, dio općine Novi Travnik), ranije ministar obrane, sada ministar sigurnosti u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (tugo naša bosanskohercegovačka op. Z.Č.). Hoće li je pregledati, pročitati? Hoće li se tada pogledati u ogledalo? Što će (što bi) vidjeti u ogledalu? Stvarno lice ili lice s maskom s kojim žive već 27 godina. Trebao bi knjigu vidjeti, pregledati i pročitati i bošnjački lider Bakir Izetbegović da bi, konačno, prestao lagati i javnosti nuditi bajke kako A BiH nije činila zločine. Dobro bi bilo, da knjigu malo prostudira i „zlatni ljiljan“, Željko Komšić, alias Sejdo Bajramović, „naš“, hrvatski član Predsjedništva BiH i njegov „pajdo“,, neki kažu pobočnik, bugojanski Hrvat, federalni parlamentarac, Zlatko Glavaš (tugo naša, jadu naš…).

O ovoj knjizi, još uvijek, ni glasa nije ćuti, ili nešto bilo gdje u bošnjačkim medijima pročitati. Ne čudi, jer nemaju što ni reći. Knjiga svojim sadržajem njih „ubija u pojam“ jer baš ničim ništa ne mogu pobijati, nijekati… A objektivno je prokomentirati? To ne treba očekivati jer to nikada nije bio njihov manir..

No, na ovu knjigu morali bi se jasno i glasno, gromoglasno,  oglasiti hrvatski politički vrh – Hrvatski narodni sabor – u Bosni i Hercegovini. Knjiga bi trebala i morala izazvati interes bh pravosuđe. Hoće li ? Iskreno, teško je to očekivati iako su nepobitni dokazi o zločinima u Bugojnu  „na stolu“.

Treba također reći da je desetine knjiga, publikacija, monografija i stotine tekstova ugledalo svjetlo dana o zločinima Armije BiH u Bugojnu i u srednjoj Bosni. Jasno je, i na drugim područjima BiH, no ovaj put je riječ o Bugojnu i srednjoj Bosni. I mnogo što od tog napisanog, jasni i konkretno, često i poimenično , ukazuje na zločine Armije BiH i bošnjačkog političkog vrha, ili je bolje reći, od vrha SDA. A kada bi se sve to podastrlo  na pravosudni stol, na stol bosanskohercegovčke i međunarodne javnosti , moglo bi se vrlo efikasno razgovarati tko je, kada i kako imao planirani i organizirani zločinački poduhvat s kojim, iz dana u dan bošnjačka strana u svim segmentima života i rada blate hrvatski narod u BiH i u Hrvatskoj.

AUTOR: ZVONIMIR ČILIĆ