Ne postoje riječi kojima bi se mogla izreći zahvala za sve što je urađeno i učinjeno s ljubavlju, za sav uloženi trud i neprospavane noći, bdijenja i tople riječi koje su nas tješile kada smo na bolesničkom krevetu, kada smo pred licem anđela spasitelja. Kada nas ništa više ne zanima osim da otvorimo kapke poslije buđenja u susretu s neizvjesnim.

Ono što je Doktor Kolak značio za ljude u Srednjoj Bosni i pacijente je više od samoga doktora i pukog odlaska u Bolnicu. Čovjek koji u operacijskoj dvorani ponekad provede i do 6 sati spašavajući živote dok se na drugoj strani čeka njegova pojava i riječi “biti će, sve će biti dobro, ,,dobro je prošlo,, kada je svo naše biće i svijet sveden na njegove riječi, uši slušaju svaku riječ, oči upiru i gledaju svaki njegovu reakciju, a srce tuče i hoće da iskoči.

Ono što posebno boli i ono što posebno pogađa jeste da ovakav doktor i ostali odlaze, otjerani su od svog zavičaja svog naroda, kojima se ne daje odgovarajuća plaća za rad i trud i što se dovodi do besmisla sva njihova odricanja i uloženi trud. Što ih sustav ne priznaje i ne nagrađuje na način na koji bi to trebali i morali. Što taj isti sustav zloupotrebljavaju i iskorištavaju oni koji na to nemaju pravo. Ono što nas još više pogađa i još više ljuti je to što se vladajući ne samo trude da otjeraju sve što čini srž jednog društva nego što ne žele da stanu. Oni kojima smo dali vlast 30 godina i visoke plaće, auta. Sada rade protiv nas samih .Gdje je granica, točka pucanja, gdje je to, dosta je. Tko je sljedeći za otići, svaki dan postaje normalno da nas netko napušta, samo onako. A raseljava nas politika uzurpatora, ljudi bez osjećaja za narod, običnog čovjeka. Sada i u posljednje vrijeme nije im stalo ni do doktora, profesora niti bilo koga. Lakonski daju odgovor, otišao je gdje misli da će mu biti bolje. A zašto ovdje ne može biti bolje? Samo pitam!

AUTOR: Ivan Vidović