Zanimljiv komentar i osvrt na sudbinu namjenske industrije u Vitezu poznatije kao “Vitezit” dao je Ivan Vidović(HDZ1990). Prenosimo ga u cijelosti:
U “Vitezitu” su djed i stric kosti ostavili, a otac zdravlje, a mi djeca s njima, nadu i nedosanjane snove.
O “Vitezitu” mogu i trebam govoriti, ne samo da trebam nego i moram. Iako je na tu temu već sve ispričano i ne bi se više imalo što ni reći osim amen ili kraj, moja motivacija da o tome nešto kažem ne leži samo u moralnoj obvezi jer ovdje nisu samo potrošene riječi nego i ljudski životi pa i sudbine, čak sudbine generacija.
U prvoj havariji “Vitezitu” odnosno eksploziji koja se dogodila u “Vitezitu” na pogonu proizvodnje eksploziva poginuo je moj djed s još nekoliko svojih radnih kolega, a u onoj drugoj koja se dogodila nekoliko godina poslije poginuo je stric, tatin najstariji brat.
Tako su tragedije koje su se dogodile u “Vitezitu” neizbrisivo ostavile traga na moju obitelj. Moja sreća je bila što je taj period života moje obitelji obilježilo vrijeme kada sam bio dijete koje takve traume nije moglo najbolje niti razumjeti.
Za katastrofalnu sudbinu poslovnog sustava “Vitezit” nitko drugi nije odgovoran osim hrvatske politike koja je desetljećima kadrovirala u upravama.
Međutim, ono što sam svakako osjetio, ne samo ja, nego čitave generacije onih čije je roditelje zahvatila nesretna sudbina ili klinčeva sreća jeste to da mi je otac bio uposlenik “Vitezita” nakon ratnih događanja u Vitezu. Čitavo djetinjstvo provedeno u vječitim pričama o stalnim štrajkovima, neisplaćenim plaćama, neuplaćenom stažu, radničkim čekanjima, privatizacijama, dokapitalizacijama, pomoći Vlade FBiH i drugim peripetijama…Ništa lijepo.
Sustavno uništavanje, rušenje i pljačkanje, bogaćenje pojedinaca, sindikalna neučinkovitost te zavođenje i manipuliranje radnicima i narodom poduzeća koje je zapošljavalo preko četiri tisuće ljudi i othranilo obrazovalo, podiglo i izgradilo Vitez, sada je na koljenima kao i njezini radnici. Trideset godina gledamo šutimo, pričamo po kavama i ulicama. Neiscrpna priča o nepravdi nad ljudima i cijelim Vitezom. Ovo govorim iz razloga što je namjenska industrija sačuvana i spašena na nekim drugim prostorima naše države, nije pošteno da im stavljam nacionalni predznak ako znamo da je u upravama “Vitezita” cijelo vrijeme nakon rata sjedila ona upravljačka postava koju je odredila hrvatska politika.
Stečaj kao sakrament posljednje utjehe
Je li se moglo nešto učiniti. Primjeri iz okruženja pokazuju da jeste, ali nije. Zašto nije, to bi trebalo istražiti. Je li se nije moglo ili nije htjelo više nije ni važno ili se samo kralo to je posao za istražne organe, radnicima je svejedno jer kakvi god odgovori bili oni opet nemaju ništa od toga.
Priča o otvaranju stečaja lakomislenim je probudila nadu o mogućoj obnosi posrnulog giganta, a navodni investitor se čak hvalio s možebitnim plaćama na europskom nivou. Kako vrijeme odmiče već i pticama postaje jasno kako je stečaj završna epizoda u njegovom nestanku. Radnicima i onim najzainteresiranijim priča o stečaju je poslužila kao sakrament posljednje utjehe. Ali ostaše neutješni.
Černobilski prizori!
Važno je istini pogledati u oči. Za sudbinu “Vitezita” i njegovih radnika je odgovorna hrvatska politika. Ono što je ostalo iza prijeratnog giganta jesu prizori iz Černobila od kojih jeza hvata. Pustoš i podivljalost. Možda nema radioaktivnih materija kao u Černobilu koje neposredno ostavljaju trag na zdravlje čovjeka ali “Vitezitova radioaktivnost” ozračila je stotine pa i tisuće života i sudbina ljudi kojima je ostalo samo sjećanje na bivša vremena.
Moglo je se učiniti nešto ali nije ništa!
Moglo je biti drugačije ali na žalost nije!
Da bi bilo drugačije to moraju raditi drugi ljudi!
Birajte one koji se neće stidjeti svoga naroda, koji nemaju kuće, vile i stanove po rezervnim adresama već one koji su s narodom i koji znaju kako narod živi te koji će zajedno s narodom biti i ostati, stoji u objavi Ivana Vidovića(HDZ1990)
Centralna.ba
