Jedan sam od onih na kojima budućnost ostaje. Ali što će ostati, ako sagledamo sadašnjost?
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013.godine, BiH je brojila 3 531 159 stanovnika. Novi popis je trebao biti prošle godine, no iako nije proveden, prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, znamo da je od 2013. do danas domovinu napustilo oko 500 000 ljudi. Kada tom ogromnom broju dodamo pad nataliteta, više je nego očito da smo na pola koraka od katastrofe. Mladi napuštaju BiH ne samo zbog nezaposlenosti, koja je svakako vodeći uzrok, nego i zbog nepovjerenja u javne institucije, nedostatak kvalitetnih javnih usluga (zdravstvo, školstvo, administracija). Mlade svakako, osim egzistencijalnih problema, u inozemstvo tjera i činjenica da vladajuće elite godinama održavaju konfliktno političko stanje i potpiruju atmosferu nesigurnosti i straha.
Važno je dodati i da se BiH državljanstva odreklo više od 95 000 građana, a u tome ih nije spriječila ni činjenica da odricanje od državljanstva košta 800KM.
Svaka uspješna država vodi brigu o mladima, jer u tome i jeste ključ uspjeha. Država u kojoj ljudi vide svoju budućnost, koju vide kao mjesto gdje će zasnovati obitelj, podizati djecu, raditi, doprinositi i na kraju uživati mirovinu- to je san svih nas. Koliko god sve izgledalo beznadno, smatram da nas još uvijek ima dovoljno spremnih, jakih i sposobnih da pokrenemo sve ovo u pozitivnom smjeru. Ovo je naša zemlja, na nama je da pokažemo da smo i mi njeni i kvalitetnim programima i strategijama usporimo odlaske mladih u inozemstvo. Počevši od lokalnih strategija, do općinskih, županijskih, pa do onih na federalnoj razini, smatram da je moguće postići mnogo, ali moramo biti spremni na promjene.
Ako netko ne uspijeva desetljećima makar usporiti odlazak mladih, zar mu nije vrijeme da odstupi?
O sudbini mladih ljudi (i svih ostalih) 20 godina odlučuju isti ljudi, i opet uporno na funkcije dolaze baš oni. Hoćemo li čekati da svi mi postanemo “dopisni glasovi”, ili ćemo 2.10. reći : “Ovo je moja zemlja, ne idem nigdje!”?
AUTOR: IGOR LIVANČIĆ
