FRA MIRKO MAJDANDŽIĆ: Ovdje nisi mogao ostati pravi Hrvat ili Bošnjak ako nisi zaratio s ovim drugim

Društvo

FRA MIRKO MAJDANDŽIĆ: Ovdje nisi mogao ostati pravi Hrvat ili Bošnjak ako nisi zaratio s ovim drugim

05/04/2022
23:00

“Bosna Srebrena”, rano proljeće 2022. godine: u gori prvi behari. Osunčan stol, kafa i jabukovača dobrodošlice. Drevna fratarska kuća, jedan od tri najznačajnija franjevačka samostana – pokraj kreševskog i sutješkog – u toj čudesno lijepoj, magično privlačnoj i žalosno poharanoj zemlji: dulje od 500 godina su tu, više od 50.000 knjiga čuvaju, od kojih 10.000 jako starih, i čak 13 inkunabula.

Muzej, poznati Grbovnik sa 126 grbova srednjovjekovnih plemićkih obitelji iz Hrvatske, BiH i Srbije, te Ahdnama koju je sultan Mehmed II. Osvajač (Carigrada) izdao fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine, pokorivši Bosnu i jamčeći fratrima slobodu vjere dok mu budu pokorni. Četiristo godina kasnije, slobodu su preživjela rijetka braća. Zvizdović je pred cara bio izašao na polju Milodraž, nedaleko od nas, između Fojnice i Kiseljaka.

SAMACA JE 300

Fojnički gvardijan fra Mirko Majdandžić:

– Prije rata župa je imala 5000 vjernika, danas 2200. Nešto je raselio rat, nešto poraće i težak život, pa ljudi odoše po Europi. Samo što su prije odlazili mladi muškarci ili muževi, a obitelj je ostajala. Sada idu svi. Ostaju samo stariji. Ili se ostarjeli i polomljeni vrate kući u mirovinu. Ne uživaju je dugo. I tako, rasteže se nekako život… Domaće penzije su nikakve, minimalna i najčešća je 384 marke, oko 1500 kuna, i da ne šalju štogod djeca iz inozemstva, ne znam kako bi se preživjelo. Umjetnost je kako ti stari ljudi vežu kraj s krajem.

Jesu li onda kućanstva većinom samačka?

– Da. Župa broji 950 obitelji, od toga 300 samaca. Sada, jesu li samci obitelj ili nisu, prosudite sami…

Kakav je danas odnos Hrvata i Bošnjaka?

– Rat kod nas nije završio. Ne zna se tko je pobijedio, a tko izgubio. Samo je potpisano primirje, da se ne ratuje više. Ovisno o tomu tko govori i komu se obraća – isti mogu biti i pobjednici i poraženi. Realno, izgubili su svi, ali se ne zna tko treba platiti odštetu.

NITKO NIJE KRIV!?

Ni Fojnica nije izbjegla krvav sukob Fojničana, je li tako?

– Po Fojnici su rušili kuće jedni drugima, odigravala se filmska priča i čudo je što su sve ljudi pokušavali nastojeći očuvati mir. Glavni imam, efendija hafiz Ramiz Pašić, i gvardijan fra Nikica Miličević – kasnije ubijen, zajedno s fra Leonom Migićem – te zapovjednici ARBiH i HVO-a potpisali su bili s francuskim generalom Morillonom 1993. godine da će Fojnica ostati mirna zona.

Međutim, nisi mogao ostati pravi Hrvat ili Bošnjak ako nisi zaratio s ovim drugim. Vjerojatno su Bošnjaci započeli sukob ovdje, ali izgleda da neće biti toliko hrabrosti da jednom sjednu za stol jedni i drugi sudionici i da kažu: “Hajdemo jednom raščistiti što je točno bilo tog i tog dana.” Pa sve jedan po jedan dan dalje, da nemaju dvije istine, nego jedna. Bez kvalificiranja krivnje, samo da se utvrde događaji.

Je li to realno očekivati?

– Bojim se da nije. I da se neće dogoditi nikada. Nažalost. A živi su zapovjednici i sudionici.

Zašto neće?

– Nema želje da itko istinu kaže. Ako ja s vama želim iskrene odnose, onda ćemo sjesti i pomiriti se. Reći ću: “Oprosti.” Ali ako meni nije stalo do našeg odnosa, onda me nije ni briga što ćete misliti o meni. Tako isto s druge ili treće strane.

SVIJET OPASNIH IGRICA

Pa rat je bio prije 30 godina?!

– Nema veze, stanje je takvo i dodatno se pumpa: sada je gore nego poslije Daytona. Danas se rat vodi drugim sredstvima. Srećom pa ljudi koji su tada ratovali znaju što znači biti u rovu, biti pogođen, što znači kada oko vas bubaju granate, pa oni više neće ratovati puškama.

Ali ima naraštaj koji je rođen u samom ratu ili poslije. Danas im je 25 ili 30 godina, to su ekstra kvalitetne mase za podjelu oružja. Možeš ih zapaliti u sekundi. Oni su opasni. Ne po sebi, ta djeca su odlična: dobri, pametni i sposobni, ali malo žive u virtualnom svijetu, svijetu igrica, pa će im onda netko reći da je i taj rat igrica. Onda će uzeti pravu pušku. Netko će iskoristiti njihovu mladost.

Aha, u tom smislu su opasni…

– Da. Nije teško manipulirati mladima. Oni čuju priču kako bismo fino živjeli ovdje da nema Hrvata ili Bošnjaka. Srba. Svakomu je onaj drugi kriv, a pojma nemaju. Još se uključe takozvani građani. Kao da svaki Hrvat, Bošnjak, Srbin ili netko treći nije građanin.

BOSANAC I HRVAT

Hoćete li malo pojasniti to s građanima i “građanima”?

Oni koji su konstitutivni, koji su oduvijek živjeli ovdje, koji se izjašnjavaju kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, njih “građani” proglase problemom i preprekom životu u BiH. I sad sam ja problem što sam Hrvat. Jer da nema Hrvata, da smo svi Bosanci i Hercegovci, da nema Srba ili Bošnjaka, onda bi, kao, bilo dobro. Ja jesam Bosanac, možda i više od njih, ali sam i Hrvat. Netko je smislio priču da je nespojivo biti građanin i Hrvat, Bošnjak ili Srbin.

Što vi mislite?

– Mislim da je jedino to moguće: ako ja, kao Hrvat, ugradim u svoju državu Bosnu i Hercegovinu sve ono svoje najbolje i ako sam ja ponosan Bosanac, ali Hrvat Bosanac, onda će moja domovina napredovati. Kako ću ja izbrisati sve ove knjige u samostanskom muzeju i knjižnici, stare stotinama godina?! Ako svatko od nas, Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, izbrišu sve svoje, a ostave samo građansko – neće im ostati ništa.

Zar bi građansko izbrisalo sve nacionalno?

– Teško je uvući se u tuđu glavu i znati što netko misli. Nisam ja protiv građanske države – kad bi to bilo izvodivo – da svaki čovjek ima svoj glas i da svi imaju jednaka prava, da si najprije čovjek, pa onda sve ostalo. To bi tako trebalo biti, ali kod nas rat još nije stvarno završio pa treba zaštititi i ta kolektivna prava, narodna ili nacionalna.

STRANAČKI KLJUČ

Kako se to reflektira u dnevnom životu ljudi, u čaršiji, u odnosu između Fojničana?

Međuljudski odnosi su dobri, uskaču ljudi jedni drugima kad treba, pomažu, surađuju, nije nikakav problem, ali čim se spustiš stepenicu niže, vidiš i druge pojave. Ne mislim da političke stranke s nacionalnim predznakom treba ukidati, ali problem bude poslije izbora, kada se popunjavaju radna mjesta po javnim poduzećima. To se obavlja po stranačkom ključu: svatko zapošljava svoje. Možeš ti biti i Hrvat, ali ako nisi u HDZ-u, posao nećeš dobiti. Jednako tako i Bošnjak koji nije u SDA-u.

I što se onda događa?

– Ništa: ovi stariji čekaju penziju, a mlađi odoše. Ne samo Hrvati. Idu i Bošnjaci. On kaže: “Bolan, ako se ja nisam upiso u stranku il nešto za njih uradio, nema hljeba ni za me ni za djecu mi, nek su fakultete završili!” Onaj sustav imao je dobrih strana, zdravstvo ili školstvo, na primjer, ali proizvodio je ljude koji nisu trebali imati svoje mišljenje. Proizvodio je poslušnike. Nije ni danas drugačije, samo što više nije partija, već više njih, ali i to su partije koje vole poslušnike. I ako mislite išta raditi u javnoj službi ili povezano s njom – ne možete bez stranke.

Hoće li biti bolje?

– Teško… Odnosi među ljudima dobro funkcioniraju, ali problemi polaze s vrha. Ovi na vlasti mogu ovako odsad, nadalje i ubuduće. Koriste situaciju. Tako da više nije problem ni to radno mjesto, već nedostatak perspektive, nepovjerenje, neriješeno stanje.

MANJKA ISKRENOSTI

Što to zamjera Bošnjak Hrvatu ili Hrvat Bošnjaku, što se treba promijeniti da bi stvari bile bolje i možemo li to očekivati za 10 godina?

– Mora biti malo iskrenosti. To što ne volimo jedni druge, možda nužno i ne moramo, pa ne volimo se svi ni između sebe, ali morali bismo iskreno poštovati jedni druge.

Na primjer?

– Evo, Željko Komšić: on jest moj drug, igrali smo lopte zajedno i bili u Sarajevu za vrijeme rata – zbog njega mi “pravi” Hrvati rado spominju mater i obitelj – ali ja moram reći da nije pravedno da je on predstavnik Hrvata.

Jeste li mu to rekli?

– Naravno, bio je on ovdje kod nas u Fojnici!

I što on na to?

– Kaže da je po zakonu. Jer zakon kaže da se bira Hrvat, ali ne i da ga moraju birati Hrvati. Može ga zaokružiti bilo tko. Ali duh zakona je sasvim nešto drugo! Evo, što bi bilo da Srbi i Hrvati objedine glasove i izaberu Bošnjacima Fikreta Abdića? Nema šanse! Što bi bilo da je Hrvatima u Daytonu netko rekao: “Možda će vam se dogoditi neki Hrvat, ali drugi će vam ga birati?” Isto nema šanse, ratovali bi do danas.

LOPOVLUK S KOMŠIĆEM

Kako to objašnjavate?

– Uključen je pojam građanskog uređenja: Europa i svijet vole čuti za građanski princip, jedan čovjek – jedan glas. Pa kažu: “Evo, imamo Hrvata, izabran je i glasovima Bošnjaka, pa je l’ to lijepo? Jeste!” Ali realnost je ovakva: ovdje svaki narod želi birati svog predstavnika. On ne mora ni biti Hrvat ili katolik, ne mora ići u crkvu, ali Hrvati hoće da ga sebi sami izaberu. Bojim se da su tu Bošnjaci izigrali ljubav prema Bosni.

Kako to mislite, čiju ljubav?

– Svoju! Oni jesu najodgovorniji za Bosnu jer su najbrojniji. Kazat će vam i da jedino oni nemaju rezervnu domovinu. Iako je nemam ni ja: ja sam Hrvat, a Bosna je moja domovina. Ima još Hrvata koji tako misle. E, sad, ljubav prema domovini ne pokazuje se u pričama. Kao, mi volimo BiH i neka ona ima taj građanski princip jednog čovjeka s jednim glasom. Odmah se pojavi strah kod Hrvata i Srba da će biti preglasani. Zato mora postojati način da se zaštite prava jednih, drugih i trećih tamo gdje treba.

A gdje treba?

– Tako gdje su u manjini. Ovo s Komšićem je lopovluk. Po zakonu, ali mimo duha zakona. Da nije bilo slučaja Komšić, možda bi to građansko puno lakše prošlo. Jer bismo možda povjerovali da nam je svima stalo do BiH i ravnopravnosti svih u njoj. Mi smo jedna kuća, jedna obitelj, i ako želimo živjeti skladno, svi moraju moći izraziti svoje mišljenje, želje i stavove. Moraju biti uvaženi. Pa ni djeci u kući ne dopušta se sve, a ni muž ili žena ne mogu uvijek sve svoje provesti. Ali mora se sjesti i razgovarati, dogovarati.

Podijeljeni prosvjetari podijelili i učenike

Najbolji provoditelji nacionalnih politika u BiH su prosvjetni radnici, budući da su na budžetu pa moraju slušati. Evo primjera: dolaze Dani kruha u Bugojnu u školi. Davno je to bilo. Dvije škole pod jednim krovom – za Hrvate i Bošnjake, svatko na svom katu. I uprava škole kaže da to ne može. Ja kažem, dobro, mi ćemo to napraviti, tri vjeroučiteljice i ja.

Malo tamburaši, razglas, sendviči i sokovi, malo dulji odmor u obje smjene. I znate što se dogodilo: sedamsto djece bilo je u školi i sva su došla, jedna i druga. A od prosvjetnih radnika iz bošnjačke škole samo pedagogica.

Prvo Hrvati nisu uopće htjeli tako nešto organizirati, a onda bošnjački nastavnici nisu htjeli doći. Jedino ta pedagogica. Ja sam tada zamišljao da ćemo napraviti i zajedničku školsku nogometnu ekipu, da igraju zajedno Bošnjaci i Hrvati. Ni dandanas.

Zašto?

– Vazda je isti izgovor. Na primjer: “Mi ne možemo dati vama u Bugojnu zato što Hrvati ne daju nama u Stocu.” Onda sam rekao, hajdemo ovako: o problemima neka se dogovaraju Hrvati iz Bugojna i Bošnjaci iz Stoca. Jer smo u svojim sredinama ugrožena manjina.

Dogovorit ćemo se za po’ sata, vi to samo provedite. Ako ti u Bugojnu ne daš nama ništa jer nas je manje, kako će u Stocu išta dobit tvoji sunarodnjaci?! Nastradaju manji i slabiji. Znači, Bakire, ili Dragane, smijeni te svoje koji se ne ponašaju kako treba. Ali nitko nikoga ne smjenjuje.

Kada će se to promijeniti: pa neće Bošnjak izgubiti ni grama bošnjaštva prihvati li Hrvata, kao što se Hrvat neće smanjiti uvaži li Bošnjaka?

– Jedino bi to bilo ispravno, ali se ne događa. Držiš mene u strahu od drugoga i tako se održavaš na vlasti. Mi još za sto godina nećemo razmišljati građanski. Ne bošnjačko-građanski ili hrvatsko-građanski, već istinski. Evo Srednje Bosne, tih 11 općina možda je predstavljalo ključ čitavog rata, baš zato što nije bilo izražene većine. Stanovništvo je bilo izmiješano.

Po tom ključu bi onaj tko uzme Srednju Bosnu napravio posao, budući da je sve ostalo riješeno. Kako će itko drugi preuzeti Zapadnu Hercegovinu?! Ili Istočnu. Ili Istočnu Bosnu, odnosno etnički homogene krajeve. Ja još nisam čuo da su većinski Hrvati doveli struju ili popravili vodu Bošnjacima povratnicima. Ili obrnuto: da su Bošnjaci pomogli manjinskim Hrvatima. Jedino sam čuo da se miniralo.

Ali to bi pomoglo više nego išta drugo, zar ne?

– Sigurno! Ma nađe se i lijepih primjera, ali se za njih malo čuje. U Varešu ima selo Stupni Do, grozan zločin nad Bošnjacima. Ja sam bio vareški župnik i zovnu mene ljudi gore na iftar, na ramazansku večeru. Prime me kao da sam glavni imam iz Vareša. Bili su i ovdje u Fojnici, u jednom selu gdje se slavi sveti Frano, Bošnjaci iz Stupnog Dola i njihovi susjedi Hrvati iz vareškog sela Mir. Zajedno na misi.

Dolazili i na božićni koncert ovamo. Male muslimanke iz Vareša pjevale su u Fojnici i u Varešu i božićne pjesme, a ja ću k njima na bajramski koncert u Vareš. Ima tu gore kod nas tekija, derviška kuća i moj drug Salem. Ja odem k njemu na iftar i poslije objavim prilog na Facebooku. Naberu se deseci tisuća pregleda.

Je li teško tako postupiti?

– Te korake teško je napraviti, ali bez njih nema budućnosti. Tko god ima nešto protiv toga da zajedno dođu katolici i muslimani, Hrvati i Bošnjaci, taj za mene nije vjernik. Političar može biti.

Jedan Bog, jedna mater

U BiH se 95 posto ljudi izjašnjava da su vjernici. Ako ima Boga, onda može biti samo jedan. Ne mogu dva! To što ga mi drugačije zovemo ili mu se molimo na različite načine, to je nešto drugo. Ja mislim da je najveće bogohuljenje reći da je jedino ispravan moj put prema Bogu. Kako ja mogu znati išta o nekomu tko je beskrajan?

Ako je svemoćan i ne smeta mu što postoje razni putovi do njega, nije ih izbrisao sve osim jednoga, zašto bi onda meni smetala raznolikost? Ako je on dao slobodu nama, moramo je i mi pružiti drugima. On je središte, a s koje god strane mi putovali k njemu, bliži smo sebi i jedni drugima. E, kad bismo shvatili da smo braća i da imamo tu jednu mater, Bosnu i Hercegovinu, da je trebamo samo voljeti – kad bismo tako sve poredali, sve bi bolje funkcioniralo.

Kako stvari zaista stoje?

– Kako… Jedan od braće kaže da on mater voli malo više od ostalih i da jedini zna kako je ispravno. Mislim da neki naši Bošnjaci malo griješe jer su proglasili da su jedino njihova ljubav i pogled na uređenje BiH ispravni. Budu li svi iskreni, dogovorit će se za pet dana. Samo, iskrenosti još nema, ljubavi je premalo, a rat još nismo završili.

A kada ćemo?

– Ne vjerujem da ljudi koji su vodili rat mogu stvarati mir. Neće ga donijeti ni stranci. Moramo mi koji živimo tu. Nitko Bosnu ne voli više od nas. Građana koji smo i Hrvati, i Bošnjaci, i Srbi, i svi ostali.