Poznato je kako poznata književnica Đurđica Čilić vrlo često na svom Facebook profilu piše o svome Vitezu. I ovaj put je napisala prekrasan tekst u kojem je spomenula i velikog Marka Martinovića. Tekst prenosimo u cijelosti.
Dok sam živjela u Vitezu, u njemu je živio i Marko Martinović, pisac i pjesnik, autor pjesme o Vitezu, u kojoj su stihovi: gle horizontale su stišanije / vertikale blještavije…
Nisam tad mislila da Vitez zaslužuje svoju pjesmu, i bilo mi je neobično što je ima. Ali nisam mislila da je neobično što gradić ima ružičnjake ispred četverokatnih stambenih zgrada, gradski bazen na kojem su za ljetnih večeri organizirane gitarijade, kino u kojem su vikendom bile matineje, a navečer projekcije domaćih i američkih filmova, nogometni klub u međurepubličkoj ligi, besplatne tečajeve za esperanto i radio-amatere, akcije pošumljavanja okolnih brda, gradske novine Viteški vjesnik, skijalište na Zabrđu, izletište u Kruščici, restoran s vidikovcem na Gradini, veliku tvornicu u kojem radi nekoliko hiljada ljudi.
Sad pak mislim kako bi i tome i još o koječemu drugom trebalo pisati. I o tome kako je, usprkos tome što je autobusna stanica u Vitezu postavljena naopako, leđima okrenuta prema cestama koje sa zapada i istoka dolaze u grad, kao da nikog novog ne želi, u grad doselila divna teta Persa, o kojoj dugo nisam znala da je siroče s Kozare koje je odraslo u domu, albanska porodica iz Makedonije, koja je otvorila prvu slastičarnu na viteškom korzu, mlade odgajateljice i nastavnice Milijana iz Niša, Arifa iz Gackog, Milanka s Korčule, Zdravka iz Laktaša, Ankica iz Livna, Anka iz Širokog Brijega. Kako su u Vitezu živjeli, a sad na groblju leže, Regina i Mihajlo Panasiuk, Delveta i Đulaga Pilić, doktor Robert Rolinger, pjesnikinja Anka Topić, slikar Vlado Marjanović.
Na viteškom groblju oni stihovi o stišanim horizontalama i blještavim vertikalama sad dobivaju novi smisao, i iznova čitam tu pjesmu koja završava stihovima
Ja imam nade,
Ja imam dušu
Misao imam za ovaj grad.
I tek sad razumijem da književnost ne postoji zato da bi opisala grad kakav je bio, nego da nam ostane umjesto njega.