Sjećanje na ubijene Fojničke fratre…
13. studenog, ratne 1993. godine dok bjesni rat Fojnicom, srednjobosankom općinom koja ja ljeta iste godine proglašena zaštićenom sanitetskom zonom, fojnički franjevci spremaju se za malu ali skromnu proslavu kako bi na trenutak zaboravili mržnju koja je razarala sve oko njih. Fra Leon Migić, tadašnji vikar par dana ranije imao je imendan, a fra Nikica Miličević, gvardijan trebao ga je slaviti 14. studenog, na blagdan sv. Nikole Tavelića. Umjesto slavlja dvojicu franjevaca njihova subraća tog 13. studenog ispraćaju na vječni počinak nakon što ih je na pragu samostana hladnokrvno ubio pripadnik 302. Motorizirane brigade Armije R BiH iz Visokog, Miralem Čengić.
Tog kobnog 13. studenog, kako je sudski potvrđeno, Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, zajedno sa još tri pripadnika ove jedinice, Nedimom Zerdom, Saminom Mušinbegovićem i Vahidom Begićem, izvršio je zločin zbog kojeg treba tugovati svaki istinski bosanskohercegovački patriota, nadasve svaki čovjek.
Iako su Čengić i ostali osuđeni, nažalost, i poslije toliko godina, rodbina ubijenih i fojnički franjevci i dalje upozoravaju da naredbodavci ovog zločina, nikada nisu pronađeni i sankcionirani.
Vrhovni vojni sud u Sarajevu i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine za ovo su bestijalno kazneno djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon presude tadašnji je predsjednik BiH Alija Izetbegović ubojicu čak tri puta pomilovao. A nakon četvrtog pomilovanja ondašnjeg predsjednika Federacije BiH Ejupa Ganića, ubojica je bio na slobodi
Svake godine na godišnjicu zločina u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu nedužnih fratara. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog kulturnog programa, a “u sjećanju subraće i puka fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih svećenika”.
Ono što se tog kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski hroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:
“U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij’’ Zločinac je izvršio svoj naum”.