Poraz od Istre na Maksimiru. Osam bodova zaostatka za Hajdukom. Tribine prazne, momčad bez duše, a uprava bez kompasa. Dinamo je, ne samo rezultatski, nego i duhovno, dotaknuo dno. Nekoć simbol hrvatske klupske dominacije, danas klub u kojem vlada zbrka, bezidejnost i – što je najgore – ravnodušnost.

Dinamo dotakao dno: Gdje je nestao šampionski duh?

U jeku poraza protiv momčadi kojoj su, do jučer, redovno trpali četiri-pet komada, Dinamo izgleda kao skup izgubljenih pojedinaca. Trener bez autoriteta, igrači bez motivacije, navijači bez nade. Nitko više ne zna tko vuče konce, a oni koji ih vuku – očito nemaju ni snage ni znanja da klub izvuču iz ponora.

Nedostaje čvrsta ruka i “poštenje”

I sad dolazimo do najkontroverznijeg dijela: Zdravko Mamić. Mnogi ga proklinju, ali mnogi i potiho priznaju – u njegovo vrijeme znalo se tko što radi, tko zašto igra i za koga. Bilo je čvrste ruke, bilo je reda. I bilo je – trofeja. Nije sve bilo “po zakonu”, ali je bilo – pošteno u svojoj nepoštenosti. Dinamo je tada imao vođu, viziju i rezultat.

Danas imamo demokraciju, a nemamo klub. Imamo Upravu koju nitko ne priznaje, imamo Skupštinu koja ne zna ni tko je član, a imamo i rezultat koji se srami sam sebe. Osam bodova zaostatka za Hajdukom? Za klub koji desetljećima nije znao što znači naslov, sad postaje realna slika naše nemoći.

Možemo mi zazivati promjene, tražiti odgovorne, ali istina je bolna: Dinamo je danas ogoljen do kostiju. Bez identiteta, bez karaktera, bez vođe. A navijači? Umorni. Iscrpljeni od  manipulacija, lažnih obećanja i – na koncu – lošeg nogometa.

Vrijeme je da Dinamo pogleda istini u oči. Nije problem samo u jednoj lošoj sezoni. Problem je sustavan, dugogodišnji, duboko ukorijenjen. A rješenje? Možda nije povratak Mamiću, ali jest povratak redu, disciplini, čvrstoj ruci i viziji. Jer bez toga – Dinamo će tonuti još dublje.

I više neće biti dna koje se može dotaknuti. Jer dno ćemo već odavno prokopati.

Centralna.ba / I.Džambas