Kako piše portal centralna.ba, u povodu 76. obljetnice ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću, u Širokom Brijegu se od 4. do 7. veljače održava manifestacija Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca.
Organizatori je Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, a sve će uživo prenositi Radiopostaja Široki Brijeg, priopćeno je iz Vicepostulature Široki Brijeg.
Mise zadušnice za pobijene franjevce i puk počinju u četvrtak, 4. veljače, a kroz prva tri dana predvode ih zlatomisnici rodom iz župe Široki Brijeg. U 17.30 sati održat će se molitva krunice, a u 18 misa, kao i u sljedeća dva dana.
Kroz spomenuta tri dana podijelit će se i nagrade onima koji su sudjelovali na X. natječaju s temom pobijeni hercegovački franjevci, a nagrade prvog dana dobit će pučkoškolci, drugoga mladež, a trećega odrasli.
Vicepostulator će 5. veljače u 10 sati, zajedno s društvenim predstavnicima, položiti vijence i zapaliti svijeće na Trgu širokobrijeških žrtava.
Na sami dan obljetnice, 7. veljače, program počinje u 16 sati molitvom pred ratnim skloništem, mjestom ubojstva i spaljivanja 12 franjevaca iz širokobriješkog samostana. Nastavlja se molitvom pred grobom gdje su trenutno pokopana 24 ubijena hercegovačka franjevca, te misom zadušnicom koju će predvoditi i na njoj propovijedati provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko.
I ove će godine 7. veljače biti obilježen kao “Dan sjećanja na pobijene franjevce i puk”, što ga je proglasio Grad Široki Brijeg, te kao “Dan sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja”, što ga je proglasila Zapadnohercegovačka županija, a sve će se odvijati u sklopu važećih mjera nadležnih civilnih vlasti u ovoj pandemiji, kao i preporuka mjesnoga Ordinarija glede liturgijskog slavlja, ističe se u priopćenju.
A koliki su razmjeri stradanja Katoličke crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje nam je predočio vojni biskup mons. Tomo Vukšić. Prema tim podatcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952. godine, smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93 posto svojih svećenika, Mostarsko-Trebinjska 40 posto, hercegovački franjevci 36,77 posto, bosanski franjevci 24,47 posto, Sarajevska nadbiskupija 21,95 posto i trapisti 5 posto.
Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. godine nalazio u inozemstvu.
Kao posebnu bezočnost navodi ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., a taj datum je postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata obilježava početak ustanka protiv fašizma.
Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, proglašeno blaženim.
A činjenica je kako se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti, već se radilo o planiranoj likvidaciji, a kao dokaz nalazimo u činjenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe, iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija i to bez ikakva suđenja i na najbrutalniji način. Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina.
Dužni smo stoga ponavljati činjenicu kako je za vrijeme progona pod komunističkim režimima, prema različitim izvorima, tijekom dvadesetoga stoljeća ubijeno oko 100 milijuna ljudi.
AUTOR: S.G.
