Unatoč velikom neslaganju stranaka okupljenih oko HNS-a Izborno povjerenstvo BiH raspisalo je Opće izbore. Zbog izostanka reforme izbornog zakonodavstva u što su stranke Hrvatskog narodnog sabora polagale nadu da bi mogao biti put osiguranju institucionalne ravnopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda, ona se nije dogodila. Za vodeće hrvatske stranke u BiH odnosno za stranke okupljene oko hrvatskog narodnog sabora u BiH činilo se besmisleno izaći na izbore bez novog izbornog zakonodavstva jer bi time bio osiguran prostor za opetovanu majorizaciju brojnijeg naroda nad Hrvatima u BiH te izbor onih kandidata koji ne bi imali izborni legitimitet zastupati hrvatske nacionalne interese u BiH. Odnosno “slučaj Komšić“ kao personifikacija i simbol nacionale obespravljenosti Hrvata u BiH ponovno ima priliku da i po četvrti put predstavlja Hrvate u Predsjedništvu BiH iako ga oni sasvim sigurno nisu, niti hoće birati.    

Postizanjem dogovora u Mostaru o provedbi izbora nakon 13 godina te usklađivanju Statuta s Ustavom, odnosno potpisivanjem Mostarskog sporazuma predsjednik najveće bošnjačke nacionalne stranke SDA, Bakir Izetbegović je preuzeo obvezu da će se nastaviti pregovori te u roku od godine dana postići dogovor oko reforme izbornog zakonodavstva u BiH kako bi se zadovoljio princip legitimnog zastupanja te da Hrvatima drugi neće birati njihove predstavnike. 

Rekao pa porekao, tipično ponašanje bošnjačkog političkog vodstva, reforma se nije dogodila, a izbori su pokucali na vrata, Hrvati s pravom smatraju da ne postoje uvjeti za održavanje izbora te su najavili bojkot ali zbog pritiska međunarodne zajednice i izjava Visokog predstavnika koji je tvrdio da se izbori trebaju dogoditi bez obzira da li će doći do reforme izbornog zakonodavstva, Izborno povjerenstvo je ipak raspisalo izbore. Stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora su procijenile da bi učešćem u izbornom procesu, a ne njegovim bojkotom, ipak smanjili, odnosno kontrolirali štetu jer će se isti održati po starim pravilima gdje je nacionalna pozicija hrvatskog naroda kao konstitutivnog i dalje ostala ranjiva i ne zaštićena, odnosno ponovno prijeti mogućnost izbora nelegitimnih predstavnika pa čak i izbacivanje iz vlasti bez obzira što predstavljaju 95% izborne volje hrvatskog naroda. 

Stranke su započele svoje aktivnosti oko priprema za izborni proces pa su i stranke okupljene oko HNS-a izašli sa zaključkom kako će izaći s jednim prijedlogom za kandidata za Člana Predsjedništva BiH i s jedinstvenim listama tamo gdje je nacionalna pozicija hrvatskog naroda ranjiva i ugrožena, odnosno gdje bi rascjepkanost ugrozila izborni rezultat. Male su šanse da će kandidat HNS-a u srazu sa Željkom Komšićem uspjeti izboriti pobjedu ali jedinstveni u tom naumu ipak takav scenarij čine realnijim osobito iz razloga što je gužva na bošnjačkoj političkoj sceni takva da ovoga puta borba za svaki glas bošnjačkih kandidata neće dati previše prostora za projicirani izborni inženjering kao ranijih izbornih ciklusa. To se čini još realnijim nakon što su stranke bošnjačke opozicije stale iza Denisa Bečirovića kojemu se i u prošlom izbornom ciklusu pobjeda izmakla za dvadesetak tisuća glasova kao kandidatu SDP-a, a danas ga uz SDP podržava i šest drugih stranaka. Međutim retorika koju koristi Željko Komšić kao i njegovi stranački jurišnici u svojim javnim istupima i dalje ga čini kandidatom koji ima realne izglede zadobiti ogromno povjerenje bošnjačkog biračkog tijela i plasirati ga kao njihov prvi izbor. Radikalna retorika je otišla u tu vrstu krajnosti da okupljanje stranaka oko Denisa Bečirovića ocjenjuju kao snažan pokušaj smanjivanja izgleda da Komšić uz Bakira u toj utakmici i pobjedi. Krađa izborne volje hrvatskog naroda i mogućnost da ovoga puta Komšić izgubi zbog izostanka izbornog inženjeringa SDA je eufemizam za pokušaj prevare bošnjačkih birača.   

Na hrvatskoj političkoj sceni u BiH vlada jedinstven pristup. Čak sve političke stranke smatraju da bi na ove izbore trebali izaći s jednim prijedlogom za kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Toj ideji pridružuju se i one političke opcije koje formalno nisu u članstvu HNS-a kojeg su napustili s opaskom kako je najveća stranka sastavnica HNS-a privatizirala tu instituciju i podredila je svojim stranačkim ciljevima. Nacionalni značaj donošenja novog izbornog zakona kako bi se osigurao princip legitimnog predstavljanja je bio ključni razlog ostanka HDZ 1990 unutar HNS-a ali i sam ostanak HDZ 1990 bio je veoma značajan samome HNS-u, odnosno lideru HDZ BiH jer bi bez Cvitanovićeve uloge, HNS izgubio smisao svenacionalnog stranačkog sabora Hrvata u BiH. Ako znamo da je HDZ 1990 kao politička stranka nastala na kritici politike starijeg HDZ-a poistovjećenje ta dva odvojena politička subjekta jasno su artikulirana kroz snažnu podršku istoj nacionalnoj platformi, oličenoj kroz potrebu reforme izbornog zakonodavstva, koja bi imala, sasvim drugi karakter da je Ilija Cvitanović držao onaj pravac koji su od njega tražili neki stranački dužnosnici ili neke političke stranke kao što su Ragužev HRS, Skopljakovićev HS ili HSP BiH. Čović je kroz Cvitanovića dobio snažno pojačanje tog nacionalnog bloka koji bi imao posve drugačiju narav da je primjerice Čović sam pregovarao s međunarodnim  dužnosnicima o reformama izbornog zakona. Činjenica jeste da je Cvitanović unatoč snažnim otporima iz vlastitih redova, suočavajući se sa kritikom kako se njegova stranka utapa u HDZ BiH ipak zadržao i sačuvao kurs nacionalno odgovornog političkog pristupa, gdje je svojim učešćem jačao pregovaračku poziciju nacionalnog bloka kojemu je pripadao ne ostavljajući prostor da bilo što baci sjenu na jasnu potrebu reforme izbornog zakona, iako to kao lider opozicijske stranke nije morao, vrlo često i na štetu vlastite stranke. Dvije vodeće stranke hrvatskog naroda u BiH pred predstavnicima Međunarodne zajednice su zadržale istovjetan pristup i u tom pogledu među njima nema razlike, što su i u Međunarodnoj zajednici na poseban način razumjeli.  

Potpuno očekivano bi bilo, kao što najavljuju da će HDZ BiH predložiti kandidata za hrvatskog člana predsjedništva ali njezin da predsjednik i predsjednik HNS-a Dragan Čović ponovno preuzme odgovornost i bude kandidat za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Međutim kako izvori iz vrha te stranke tvrde Čović ne rado pristaje biti kandidat u jednoj potpuno izvjesnoj bitci gdje se rezultati mogu očekivati, a sasvim je jasno da ni on sam ne bi želio zabilježiti još jedan izborni poraz u srazu s Komšićem. U potrazi za kandidatom i ispitivanje pulsa javnosti prošli tjedan mediji su izašli s informacijom da bi kandidat mogao biti Mario Kordić, gradonačelnik Mostara iako je on takvu mogućnost demantirao. Izvori unutar stranke spominju i ime Borjane Krišto, zamjenice predsjednika HDZ BiH, koja je na izborima 2010. godine doživjela poraz u toj izbornoj utrci. Kako neslužbeno saznajemo drugi politički subjekti unutar HNS-a teško bi i prihvatili bezuvjetnu kandidaturu Borjane Krišto osobito zbog loših političkih odnosa između partnera u županiji HBŽ za što Krišto smatraju i odgovornom. Upravo je politička situacija u Livnu takva da je tamo najjača organizacija HDZ-a 1990, ali i nastanak Vukadinovog HNP-a, premjera HBŽ-a, kao direktna posljedica loših odnosa unutar HDZ BiH, koji je zbog takvog preslagivanja ostao bez učešća u vlasti u ovoj županiji. Spominju se i neka druga imena u ulozi kandidata za člana Predsjedništva kao što je rektor mostarskog Sveučilišta Zoran Tomić koji bi mogao biti rješenje kao predstavnik akademske zajednice i  izvanstranački kandidat iako je svima jasna njegova bliskost s HDZ BiH, Marina Pendeš kao bivša ministrica obrane zbog svoje uloge u reformi obrane i NATO putu BiH gdje je zbog svoje posvećenosti tom poslu, navodno stekla simpatije američkih ali i drugih stranih veleposlanstava koji nesumnjivo igraju veliku ulogu i na domaćoj političkoj sceni. Pojavljuju se tu i druga imena iz plejade kadrova HDZ BiH kao npr. Zdenko Čosić, Lidija Bradara, Nikola Lovrinović, Nevenko Herceg… ali svi oni odlučno odbacuju mogućnost kandidature za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. 

Kako bilo, za sada je poznato da je jedino predsjednik HDZ 1990 Ilija Cvitanović izrazio spremnost prihvatiti kandidaturu za hrvatskog člana predsjedništva ali jedino i samo kao kandidat Hrvatskog narodnog sabora BiH jer kako je to iznio u intervjuu za Večernji list, samostalno u tu utakmicu ne želi ići jer ne želi biti onaj koji će umanjivati šansu izboru legitimnog člana Predsjedništva BiH. Kao kandidat HNS-a prihvatio bi se te uloge bez obzira na mogući ishod. 

Doista, politička scena kog Hrvata u BiH ne nudi previše izbora. Ukoliko Dragan Čović kao predsjednik HNS-a BiH i predsjednik HDZ BiH ne želi ići u tu utrku, postavlja se pitanje zbog čega bi HDZ 1990 bezuvjetno prihvatio kandidaturu bilo koga u ime HNS-a BiH, osobito ako se zna da su svi ti kadrovi HDZ BiH u drugom ili trećem planu ukoliko to njihov šef ne želi. Tu internu raspravu i dilemu otvori je i predsjednik RH Zoran Milanović svojom izjavom u kojoj je rekao “… Dragan Čović nije problem uostalom on je i rekao da se neće kandidirati…“ Činjenica jeste da višegodišnje nacionalno okupljanje oko HDZ BiH i potreba za nacionalnim zbijanjem zbog prijetnje od gubitka položaja i statusa hrvatskog naroda utjecalo je na to da su neki kadrovi stranke ostali na sceni više od 20 godina te da nije došlo do profiliranja novih ljudi i kadrova koji bi na nacionalnoj pozornici mogli biti prepoznati te koji bi mogli zadobiti očekivano povjerenje birača kojima se obraćaju. Što više, mnogi od njih su već toliko dugo na sceni da su izgubili onu vrstu povjerenja, a činjenica je da će u ovoj izbornoj utakmici svaki glas igrati vrlo važnu ulogu, te da to mora biti kandidat koji će biti prepoznat kao osoba za koju vrijedi glasovati. 

Razgovore o reformi izbornog zakona u BiH ali i medijsku pozornicu na kojoj je branio stavove HNS-a oko ovog važnog nacionalnog pitanja Hrvata u BiH, posljednjih godinu dana sjajno je zastupao upravo Cvitanović i kao lider druge po snazi stranke unutar hrvatskog naroda u BiH, uz sve razlike s HDZ BiH, čvrsto je ostao na tragu takvih uvjerenja. Iskoristio je priliku pokazati se kao hrvatski političar u BiH koji će jednako snažno zastupati hrvatske nacionalne interese iako ne dolazi iz vodeće stranke hrvatskog naroda u BiH. Doista, ukoliko se analiziraju medijski istupi u posljednjih godinu dana, može se reći kako su upravo Ilija Cvitanović i Marina Pendeš imali najviše medijskih istupa te da su bili najagilniji hrvatski dužnosnici koji su zastupali temeljne ideje proklamirane kroz rad HNS-a. U tom pogledu Cvitanović je postao medijski prepoznatljiviji političar koji zastupa osnovne ideje HNS-a od bilo kojeg političara iz reda vodeće stranke hrvatskog naroda u BiH, ukoliko se zanemari uloga Dragana Čovića kao predsjednika HNS-a BiH. Činjenica da HDZ BiH još uvijek nije ponudio ime kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a da je Cvitanović izrazio jasnu ambiciju u tom pogledu i političkim analitičarima otvorio se prostor za propitivanje takve mogućnosti. 

Neki od njih smatraju kako bi bilo vrlo mudro u ime HNS-a kandidirati čovjeka koji nominalno ne pripada vodećoj stranci hrvatskog naroda u BiH iako po svemu onome što govori i radi ne odstupa od temeljnih načela proklamiranih kroz rad Hrvatskog narodnog sabora. Cvitanovićevom kandidaturom Dragan Čović bi “zatvorio usta“ sarajevskom političkom mainstreamu koji se gradio upravo na tezi kako reformom izbornog zakona Čović želi da se u Predsjedništvo može izabrati samo Dragan Čović, odnosno kandidat koji pripada HDZ BiH. Prigovor da reformom izbornog zakona Čović želi osigurati sebi mjestu Predsjedništvu ili najmanje kandidatu HDZ-a  su s posebnom pažnjom pratili i željeli razumjeti predstavnici pregovaračkog tima ispred europske, odnosno američke delegacije. Kandidatura Cvitanovića kao i želja, odnosno spremnost da se takav kandidat podrži u ime HNS-a takvu argumentaciju političkog Sarajeva u potpunosti ruši te stavlja do znanja da je problem izbornog zakona puno šire i važnije pitanje, tj. pitanje od nacionalnog interesa, a ne osobno ili uskostranačko. Također, isticanje da je HNS koji u ovom povijesno važnom trenutku ima nezamjenjivu ulogu te da zajedništvo unutar tog saveza ima neprocjenjiv značaj, kandidaturom Cvitanovića u potpunosti bi se demontirali navodi o HDZ-ovoj stranačkoj privatizaciji HNS-a jer bi kao savez stranaka okupljenih oko HNS-a podržali kandidata koji nominalno ne pripada HDZ BiH. Isto tako ne treba smetnuti s uma činjenicu da je Ilija Cvitanović čovjek koji je 20 godina mlađi od Dragana Čovića te da je u takvoj životnoj ali i političkoj kondiciji kada je pred izazovima u kojima se nalazi hrvatski narod potrebno biti visoko operativan i ali i stalno prisutan čime se baš i ne mogu pohvaliti kadrovi uz Dragana Čovića. Nije zanemariva niti činjenica kako Cvitanović ima vrlo dobre i prisne odnose s predstavnicima Katoličke crkve u BiH čiji je učenik nekada i sam bio. U posljednje vrijeme kolaju i informacije koje dolaze iz diplomatsko-konzularnih izvora Republike Hrvatske kako bi i političko vodstvo RH željelo Cvitanovićevu kandidaturu. Isto tako Cvitanović je političar za kojega se ne može vezati niti jedna ozbiljna korupcionaška afera niti veza s kriminalom što je danas vrlo često prva asocijacija kada se govori o kadrovima u politici. I na kraju sasvim sigurno se može potvrditi da Cvitanović ukoliko bi bio kandidat HNS-a ima kapaciteta osigurati podršku šire nacionalne fronte na ovim izborima pa čak i podršku stranaka koje su napustile članstvo u HNS-u kritizirajući politiku HDZ-a u tom Savezu. Vjerojatnim se čini kako bi Cvitanović koji nije “isprljao ruke“ u politici prije mogao dogovoriti i osigurati podršku HRS-a, HS-a, HSP-a i drugih nego bilo koji kandidat iz reda HDZ BiH. Mnogi predstavnici tih stranaka zastupaju stav da je za poziciju u kojoj se nalazi hrvatski narod u BiH podjednako odgovorna velikobošnjačka nacionalna politika stranaka iz Sarajeva ali i konformistička i nedovoljno produktivna politika kadrova iz HDZ BiH. Vjerovati je kako bi bili spremni podržati zajedničkog kandidata koji nužno nije kadar HDZ BiH, što Cvitanoviću u stanovitom smislu daje određenu vrstu prednosti.

Kako bilo, kandidaturom Ilije Cvitanovića ispred HNS BiH, Dragan Čović više dobiva nego što bi eventualno mogao izgubiti. U svakom slučaju izborna utakmica biti će puna izazova s nizom otežavajućih okolnosti i s vrlo izvjesnim rezultatima izbora. Ako Cvitanović pobijedi, tada pobjeđuju svi, Dragan Čović i cijeli HNS, a ako izgubi poraz će se pisati njemu.

AUTOR: B.B / Centralna.ba