Ako bismo na politički prostor u Bosni i Hercegovini gledali kao na tržište, a na političke stranke, koalicije i grupacija kao na gospodarska društva koja su organizirana po načelu dioničkih društava (d.d.), vrlo jednostavno je zaključiti prema kretanjima na političkim burzama, na listingu utrživih političkih kapitala da se vrijednost dionica jednog takvog „društva“ višestruko umnožila, više nego ijedna druga vrijednost bilo koje značajne političke grupacije u BiH u posljednja tri mjeseca. Radio se o stranci HDZ 1990, članici Europske pučke stranke, jednoj od onih koje su, iako manje stranke, imale sudbinsku ulogu u recentnoj povijesti Bosne i Hercegovine (dovoljno je prisjetiti se „travanjskog paketa“).
Nije nikakva tajna da je vrijednost političkih „dionica“ SDA najviše pala (iako su zadržali isti broj zastupnika u državnom domu u odnosu na prošle izbore) jer ih malo tko želi, da su političke „dionice“ SNSD najstabilnije, a da su najviše napuhane „dionice“ HDZ BiH, za koje mnogi u javnom prostoru navode da je „nezaobilazan faktor“ u sastavljanju vlasti, ali činjenice govore drugačije – ova stranka danas ima manje zastupnika u Zastupničkom domu državnog parlamenta nego ih je imala prije izbora, ali ima i manje izaslanika u državnom Domu naroda, nego ih je imala prije izbora. I to je otprilike to kad je u pitanju sfera procjene utemeljena na egzaktnim podacima i dosada vidljivim aktivnostima. U onoj drugoj, zanimljivijoj – špekulativnoj sferi, sve ostalo stoji poprilično nejasno i nesigurno. Ako bismo nastavili ovu malu igricu, pa bismo razine vlasti promatrali kao „političke burze“, onda su transakcije na političkoj burzi BiH, odnosno državnoj razini, pokazale određene „investicijske“ pravce za budućnost. Ulagalo se u novi politički prostor (bez SDA i DF koji su dijelili glavne poluge vlasti u posljednjih 10-ak godina) a zanemarene su i alternative iz Republike Srpske. Ali, doista, kakvo je zaista stanje u državnom parlamentu?
U Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u 2023. godini od ukupno 42 zastupnika njih samo 4 (ili 9,5%) pripada hrvatskom nacionalnom političkom korpusu (strankama koje se naslanjaju na tradicionalno najzastupljenije političke ideje među Hrvatima Bosne i Hercegovine) i svih četvero su iz HDZ BiH, iako formalno pripadaju koaliciji koju čini osam stranaka članica (što samo pokazuje da su sve ostale stranke uključene pod firmom HNS-a pristale biti kolektivni politički smokvin list). Duplo više stranaka zastupljeno u koaliciji HNS-a nego što je izabrano zastupnika! U odnosu na prošle izbore 2018. godine, broj koalicijskih stranaka pratiteljica HDZ BiH povećao se za 2, a broj zastupnika je pao za 1, s nekadašnjih 5 na samo 4. I to je to – kod Hrvata već neko vrijeme nema političkog pluralizma i nema drugačijeg (slobodnog) mišljenja, barem u Zastupničkom domu. Nekoć ranije, još tamo 2006. godine, u državni Zastupnički dom birano je 6 zastupnika iz hrvatskog političkog korpusa (3 iz HDZ BiH, 2 iz HDZ 1990 i Jerko Ivanković-Lijanović koji je također bio značajno naslonjen na hrvatsku političku scenu). A u ciklusu prije toga, čak sedam zastupnika (pet HDZ BiH, 1 NHI i Mladen Potočnik iz koalicije HDU- Za boljitak). Dakle, za 20 godina, od sedam hrvatskih zastupnika u državnom parlamentu hrvatska politika u Zastupničkom domu BiH spala je na 4 zastupnika. Kad bi se izražavalo u postocima, to bi bio gubitak od oko 43% političke moći i snage. Je li to netko relevantan primijetio? A da je hrvatska oporba skupila glave i glasove, prešli bi prag i preko kompenzacijskog mandata mogli su Hrvati imati još jednu ruku u Zastupničkom domu. Međutim, nešto se ne čuju ni osvrti i analize povremeno glasnih instituta, tijela, povjerenstava, ureda i raznih intelektualaca notornog Hrvatskog narodnog sabora, pa ni ostalih kvazi-demokratskih pohadezeovljenih institucija, a i sama Crkva, koja je nekoć imala snažan politički glas, koji se daleko čuo i nešto je značio, već godinama politički mlitavo statira u otužnoj društveno-političkoj zbilji. Što bi rekao Tomislav Klauški, notorna ‘hrvatska šutnja’ stereotipični je izraz koji se koristi za Hrvate koji su neskloni kritizirati vlast ili joj se suprotstavljati, čak i kada je tuđinska, tiranska, korumpirana, nesposobna ili radi na njihovu štetu. A kamoli na svoju?!
Da ustavnim odredbama nisu propisane kvote za klubove u Domu naroda državnog parlamenta, nema sumnje da bi aktualno vodstvo hrvatske mainstream politike u BiH i tu uspješno smanjilo broj izaslanika. Zapravo, prema javnim nastupima čelnika nekoć „stožerne stranke“ moglo bi se reći da hrvatskim klubom smatraju zapravo samo onaj dio koji dolazi iz HDZ BiH. No, i tu su se promijenile brojke – u odnosu na 4 izaslanika koja su imali u prošlom sazivu, nakon pokušaja političkog potkupljivanja (Ljubuški) i polu-otvorene suradnje s Komšićevim DF-om (Mostar), te nesmiljenih pokušaja zastrašivanja i „gaženja“ vodstva i članstva HDZ 1990, ipak konačni rezultat političke utakmice pokazuje da HDZ BiH ima ‘samo’ tri izaslanika u državnom Domu naroda, a po jednoga su dobili HDZ 1990 i nova politička pojava sa starim, snažnim sarajevskim ‘štihom’ – Za nove generacije (koja sama po sebi nije ni loša ni zla, ali zasigurno ne odražava mainstream politiku bh. Hrvata i njihove kolektivne interese). Drugim riječima, u ovom Domu, hrvatska kvota je zajamčena, i hrvatskih izaslanika je 5 od ukupno 15, dakle točno trećina. Od tih pet, tri su HDZ-ove ruke, „peta“ je ‘građanska’ ili u najboljem slučaju ‘građansko-hrvatska’ u ZNG, na što HDZ BiH niti nova parlamentarna većina očito nikako ne može računati, a sad nakon promijenjenih odnosa u Osmorki čak ni preko „partnera“. A „četvrta ruka“ pripada Iliji Cvitanoviću, predsjedniku HDZ 1990, jedine hrvatske političke stranke, osim HDZ BiH, koja je parlamentarna na svim razinama, državnoj, entitetskoj, županijskoj, te gradskoj i općinskoj. Dakle, predsjednik Cvitanović, zajedno sa svojim suradnicima, uspio je održati uspravnom i politički relevantnom još jednu hrvatsku stranku u Bosni i Hercegovini, s kojom će se morati računati ukoliko se želi postići stabilnost.
Naime, u trgovanju su (p)ostale jasne namjere svih koji imaju što za ponuditi ili tražiti u Zastupničkom Domu. Tamo ima šest političkih subjekata iz srpskog političkog korpusa, iz Republike Srpske. SNSD sa 6 i Ujedinjena Srpska s 1 zastupnikom su ušli u većinu, dakle daju ukupno sedam, a oporba u tom istom političkom spektru ima 6 zastupnika, dakle samo jednog manje (SDS i PDP po 2, te Za Pravdu i Red i Demos po 1). Reklo bi se, skoro na vagi. Što se tiče dijela političkog spektra u kojemu su zastupljene dominantno bošnjačke i građanske stranke, u Zastupničkom domu sudjeluje sedam političkih subjekata – u grupaciji koja podržava većinu SDP BiH ima 5 zastupnika, Narod i Pravda 3, Naša stranka 2, BHI – Kasumović 1 zastupnika (što je ukupno 11), a oporba ili ostatak u istoj komponenti stoji ovako: SDA ima 9, DF 3 i NES 2 (ukupno 14 zastupnika). I kad se podvuče, u Zastupničkom domu srpska politika ima 13 zastupnika, od kojih 7 sudjeluje u većini, u bošnjačko-građanskom ili bošnjačkom „i“ građanskom dijelu parlamenta ima 25 zastupnika, od kojih 11 podržava većinu. A kod Hrvata – 4 od 4. Svi su u većini. I drugačije ne može biti. I bez njih zapravo i nema većine. Kod Hrvata jedna stranka, jedan HNS, jedan lider … nekad se pjevalo – tko drukčije kaže, kleveće i laže! Ukupno rezultat – 22:20. Većina postoji, ali niti je stabilna niti je čvrsta.
Međutim, faktor stabilnosti i faktor rizika još se više mijenja u Domu naroda. U srpskom klubu samo su dvije stranke, SNSD s 4 izaslanika koji podupire većinu, i SDS s 1 u oporbi. U bošnjačkom klubu čak četiri stranke, NIP s 1 koji podupire većinu, te SDA sa 2, i Stranka za BiH i DF sa po 1, koji ostaju u oporbi. A u hrvatskom klubu, kako je gore i rečeno, tri su ruke HDZ BiH za potporu većini, te po 1 kod HDZ 1990 i ZNG koji nisu u većini. Dakle, ukupno 8 od 15 izaslanika za većinu. Ni ovdje nije dakle većina ni čvrsta niti stabilna. Međutim, snaga fenomena „četvrta ruka“ leži u sljedećem: ni u Zastupničkom domu, niti u Domu naroda, ne postoji nijedna druga ruka za koju se realno može očekivati da će pokazati razumijevanje i spremnost za eventualnu potporu novoj većini, osim tzv. „četvrte“ hrvatske ruke. Ni SDS, ni PDP, ni Vukanovićeva Za pravdu i red, ni DEMOS, ni SDA, ni DF, ni koalicija NES-ZNG u Zastupničkom domu, niti dodatno Stranka za BiH u Domu naroda, nisu pokazali spremnost za potporu većini na državnoj razini. Dapače, mnogi od njih su javno otklonili svaku šansu za takvu mogućnost. Dakle, jedini prostor za ozbiljnu političku akviziciju na državnom nivou nosi HDZ 1990, koji je uglavnom ostao po strani dosadašnjih političkih transakcija. Ali tek slijedi slaganje većine na federalnoj i na županijskim razinama. A nevolja leži u tome što su Dragan Čović i drugi lideri HNS-a planirali i poduzeli sve što su mogli da HDZ 1990 ne bude parlamentarna stranka na državnoj razini, nego da ponovno, kao i dosada, jedini hrvatski „igrači“ budu formalno lista „svehrvatskoga“ HNS, a suštinski samo dominantni pojedinci HDZ BiH, odnosno snažniji igrači u unutarstranačkim razračunavanjima, u gotovo svim županijama, koji se nametnu „šefu“. Ali ovaj put, HDZ 1990 nikoga nije izazivao, nije provocirao, nije uzvraćao na niske udarce i polu-kriminalne poteze otimanja glasova za izaslanike u Federalni Dom naroda. Ilija Cvitanović i njegovi suradnici nisu odustali od političke borbe za kolektivna i pojedinačna prava naroda i građana u Bosni i Hercegovini, a za razliku od HNS-ovog smokvinog lista oko HDZ BiH, oni su na skoro svim razinama samostalno izašli za izbore (treba biti pravičan pa reći da je samostalno išao i HRS) i ostvarili su zaista značajan rezultat.
U odnosu na prošle izbore, HDZ BiH, u oba doma, imao je 9 članova državnog parlamenta, danas ih ima samo 7. A za razliku od 2018. godine, kad drugih stranaka nije bilo zastupljenih u državnom parlamentu, danas HDZ 1990 ima jednog člana u Domu naroda, onu „četvrtu ruku“, koja će, ako se bude vodila mudra politika, današnji rezultat uskoro i uvećati. U Federalnom parlamentu, u mudroj suradnji s Hrvatskim nacionalnim pomakom, imaju 4 zastupnika u Zastupničkom domu, jednako kao i 4 izaslanika u federalnom Domu naroda. U hercegbosanskoj županiji funkcionirat će, izgledno je, vlada i većina bez HDZ BiH. Tu vladu i većinu predvode HNP i HDZ 1990. U komunikaciji s drugim ozbiljnim strankama, pokazali su da zavrjeđuju povjerenje, a među hrvatskim političkim korpusom stanje je, ukratko, sljedeće: dakle, u državnom Domu naroda, HDZ 1990, ima 25% hrvatskih glasova i drugih hrvatskih stranaka osim HDZ BiH tamo nema; u Federalnom parlamentu (gdje se tek čeka sklapanje teško sklopive većine) HDZ 1990 u suradnji s HNP imaju 20% hrvatskih glasova, HRS (Republikanci) imaju 5% hrvatskih glasova, i ostalo je HDZ BiH – dakle 75% (odnosno, da budemo potpuno precizni 14 HDZ BiH i Mario Karamatić iz HSS). Ali pravi pluralizam se polako rađa i pomalo događa na županijskoj političkoj sceni. U tri županije u Federaciji BiH nisu izabrani zastupnici ni iz jedne stranke koja pripada hrvatskom političkom mainstream-u, a to su Unsko-sanski kanton, Tuzlanski kanton i Kanton Sarajevo. U Zeničko-dobojskom kantonu izabrana su tri zastupnika, ali tu su sve hrvatske stranke išle zajedno, i HDZ 1990 je pokazao da nije tašt, nije imao problem poduprijeti listu, iako je očigledno bilo da su samo kandidati HDZ BIH imali ekskluzivno mjesto za prolaz na izborima. Međutim, u ostalih šest županija ukupni rezultat nakon izbora bio je sljedeći: HDZ BIH ima ukupno izabranog 51 zastupnika, HDZ 1990 15 zastupnika, Hrvatska republikanska stranka 6, Hrvatski nacionalni pomak 5 i ostale stranke još 5 (tri pravaške stranke u zapadnohercegovačkoj županiji po 1 zastupnika i Hrvatska nezavisna lista u Hercegbosanskoj županiji još 2 zastupnika). Kad se gleda, dakle, ukupan broj izabranih zastupnika u ovih šest županijskih skupština, to daje omjer od otprilike 62% ukupnog broja zastupnika HDZ BiH naprema 38% zastupnika ostalih hrvatskih stranaka, od kojih skoro polovicu (15) izabranih ima HDZ 1990, a jednog više (16) sve ostale hrvatske oporbene stranke zajedno. Nažalost, nakon pokazivanja političke volje i nevolje, u pojedinim županijama, neki zastupnici su političku moć, zbog tko zna kojih motiva, prepustili interesima i volji lidera HDZ BiH, pogotovo kad je trebalo izabrati izaslanike iz tih istih županijskih skupština u federalni Dom naroda, pa je omjer u hrvatskom klubu u federalnom Domu naroda danas sljedeći: HDZ BiH 14 izaslanika, HDZ 1990 i HNP 4. Osim njih, stranke bošnjačko-građanske provenijencije izabrale su još 5 izaslanika.
Dakle, zaključak je jasan – onaj tko misli investirati u političku budućnost Bosne i Hercegovine, i ne samo unutar hrvatskog političkog korpusa nego i puno šire, neće zaobići investiciju u „političke dionice“ HDZ 1990, a njihova cijena iz dana u dan samo raste. Nisu se bojali (po)kazati da je HDZ BiH zloupotrijebio Hrvatski narodni sabor, da je taj HNS doista izgubio i smisao i funkciju, da nije polučio nikakav rezultat i da ne daje nikakav učinak, ali isto tako nisu ni na koji način ugrozili zajednički politički interes Hrvata tamo gdje trenutno nije moguće na drugačiji način postići kakvu-takvu zastupljenost i polučiti rezultat. Takozvana „svehrvatska“ politika u Bosni i Hercegovini očito će se morati postavljati na neke nove temelje, a HDZ 1990 ima šansu osigurati stabilnost političkog pluralizma u Hrvata više nego ijedna druga stranka s hrvatskim predznakom.
AUTOR: M.B.