Connect with us

Kolumne

ARHIVA; Kampanje Suzane i sedam patuljaka Bošnjački profil Drage Pilsela i Ive Komšića

Published

on

Prošli tjedan mediji su objavili kako je Ured za reviziju našao za neopravdane troškove iz ureda člana predsjedništva BiH Željka Komšića kojim je plaćao Dragu Pilsela po osnovu ugovora o djelu za poslove “regionalnog analitičara“, a kako bi isti “peglao“ Komšićev image u Hrvatskoj.

Naravno, u ugovor o djelu kao pravnoj osnovi za financijsko olakšanje proračuna BiH institucija može se proizvoljno napisati “što ti je volja“, a realno raditi nešto sasvim drugo te provoditi aktivnosti po naredbi šefa, a čak i ne raditi ništa. Međutim, Drago Pilsel je ipak nešto radio, mediji su u krivu, on nije peglao image u RH svom šefu, vjerojatno su shvatili da je on nepopravljiv i da predstavlja Sizifov posao ali jeste iz kabineta Željka Komšića plaćen da zajedno s njegovim prezimenjakom Ivom, “Hrvatom i uglednim profesorom“, kako prenosi hrvatski tjednik “Sedmodnevno“ uredi i stilski dotjera te pripremi njegovu novu knjigu naslova “Tuđmanov haški profil“

Istine radi, nisu Pilsel i Komšić jedina dvojica Hrvata koji s drugim Komšićem kao Hrvatom,  posljednjih mjeseci i godina vrlo snažno stoje na liniji obrane i zalaganja za ideje političkog Sarajeva, one ideje krajnje nesklone narodu kojemu i sami pripadaju. Politički program obojice Komšića, kao i njihovih novinarsko-analitičkih istomišljenika u potpunosti se podudara s idejama najveće stranke u Bošnjaka, Stranke demokratske akcije. Urediti državu po mjeri bošnjačkog naroda. Zanimljivo je kako uvijek na tu temu uspiju naći i sugovornike u Zagrebu. Sve ono što čine i što je zamišljeno podređeno je samo jednom cilju; političku borbu Hrvata u BiH, ocrniti, diskvalificirati, dezavuirati i u konačnici destruirati. Vrlo domišljata akcija, plaćena novcima političkog Sarajeva, kako bi “nazovi Hrvati“ pisali, osporavali, promovirali i obračunavali se s političkim ciljevima i nastojanjima Hrvata u BiH kako bi se njihova legitimna borba za jednakopravnošću s druga dva naroda u BiH osujetila i u konačnici zaustavila.

Po starom UDBA-škom receptu kada “Hrvat iscjeljuje svog Hrvata“ onda se tome nema što puno ni prigovoriti, reći će promatrači; “vidite hrvatski intelektualci, profesori, novinari i javni radnici kritiziraju i osporavaju ideje za koje se dominantna politika hrvatskog naroda u BiH predvođena HNS-om zalaže.“

Suzana i sedam patuljaka

Ovakvom pristupu i filozofiji, diskreditacije političke borbe Hrvata u BiH već odavno pripada bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je već proskribiran kao velikobošnjački plaćenik jer kao omiljeni gost bošnjačkih medija ono što govori u javnom prostoru definitivno ocrtava temeljne ideje bošnjačke države na štetu naroda kojemu pripada, s tim što je njegov zadatak omalovažavati nasljeđe pokojnog predsjednika Franju Tuđmana kao i političku ideju HR-HB, danas sinonim za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Na desetine gostovanja i medijskih istupa u posljednjih pola godine u bošnjačkim medijima ili toj politici sklonim medijima. Kako ga nazva Šime Đodan, “avarskom žgepćetu“ svašta stane u obraz.

U posljednje vrijeme njegovim idejama sve je bliže i bivša premijerka i predsjednica HDZ RH Jadranka Kosor koju je upravo Mesić u neka prošla vremena političkih rivalstava “prekrstio“ u Suzanu naglašavajući njen plačljivi karakter umišljene žrtve političkih odnosa koji do izražaja dođe svaki put kada je izgledno da će izgubiti izbore, a to je bilo svaki put kada god je ona bila ta od koje su ovisili izborni rezultati bivše stranke kojoj je bila predsjednica. Njen zadatak u ovoj bošnjačkoj strategiji konačnog obračuna s politikama Hrvata u BiH jeste na poseban način naglašavati “neprirodan, nemoralan i neprihvatljiv“ partnerski odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika kako bi svojim tobožnjim “autoritetom i imageom bivše predsjednice HDZ-a i Vlade“ stvarala utisak prema široj javnosti, osobito onoj međunarodnoj, o tome kako postoje i oni “uljuđeni i civilizirani“ Hrvati koji su djelatni u političkom životu, a ne slažu se s proklamiranim ciljevima i politikama, do jučer sestrinske stranke u BiH. Iako je Kosor drugačije govorila i javno istupala kada se obraćala biračima iz 11. izborne jedinice u susret parlamentarnim izborima kada je ona bila predsjednica HDZ RH. S puno razumijevanja je govorila o odnosu koje Dragan Čović ima s Miloradom Dodikom smatrajući ga tada političkom nuždom u borbi protiv centrističke politike “političkog Sarajeva“. Kopernikanski obrat na razini Drage Pilsela, “od ustaše do liberala“. Čovjek progledao. Očito su joj honorari “N1 televizije“ na kojoj je angažirana kao politička analitičarka, “omekšali srce“ te joj pomogli da obnovi prijateljstvo i zakopa “ratne sjekire“ sa svojim protukandidatom Stjepanom Mesićem. Ljudi se “našli u temi“. Oboje su rado viđeni gosti na spomenutoj TV kući.

Dragan Markovina koji se voli predstavljati najvećim Jugoslavenom na ovim prostorima, također je u posljednje vrijeme veliki miljenik sarajevskih medija, a opći stavovi koje zastupa jeste da su zapravo Hrvati sami sebi krivi za svoju nacionalnu poziciju u kojoj se nalaze. Uvijek se nalazi u nekom pokušaju, prigodom svojih gostovanja, naći nekakvo opravdanje za Komšićevo ponašanje i postojanje u političkom životu BiH. Istina on primijeti i određene devijacije u bošnjačkoj i srpskoj nacionalnoj politici ali njegovi ključni argumenti su ocjena o promašajima  vodstva Hrvata u BiH i RH, a ne činjenica da se nad Hrvatima provodi ustavno i pravno-političko nasilje. Ponavljajući fraze o greškama hrvatske politike iz prošlosti koje su nanijele štetu Hrvatima u BiH pokazao je grubo nerazumijevanje političkog konteksta i odnosa među narodima u BiH. Primjerice radi, praviti analogiju između posjete predsjednika Milanovića BiH za vrijeme obljetnice u Srebrenici s pitanjem kako bi državni vrh Hrvatske reagirao da Vučić posjeti mjesta pobune u Hrvatskoj za vrijeme obljetnice u Vukovaru je u najmanju ruku glupa i bezobrazna poredba.

Slavo Kukić kao sveučilišni profesor i politički analitičar je jedan od prvaka na javnoj sceni koji  više od dva desetljeća provodi antihrvatsku i antihadezeovsku histeriju u BiH, Njegovo javno djelovanje je poznato, a u posljednje vrijeme najaktivniji je zagovornik teze o ruskom utjecaju u BiH i regiji koje se upravo ostvaruje preko hrvatskih političara u BiH. Prikazujući Hrvate kao “ruske igrače“ u BiH nastoji otvoriti potpuno novi oblik političke difamacije hrvatskog vodstva u BiH pritom zazivajući intervencije novog visokog predstavnika, ističući kako su jedino to prave reforme koje su BiH potrebne.

Istina koju nameće “Autograf“ – prikazati da je na sceni hercegbosanski holokaust – dok realnost govori kako su Hrvati obespravljeni s otetim političkim pravima

Sve se to radi s jednim vrlo jasnim ciljem, hrvatsku politiku u BiH kao i predvodnike te politike prikazati kao nepouzdane partnere zapadnim silama kako bi se zapadni svijet, koristeći instituciju visokog predstavnika u BiH kao instrumenta preko kojega mogu ostvarivati svoj izravan utjecaj na političke tijekove u BiH, u konačnici obračunao s tom politikom i ciljevima hrvatskih nastojanja u BiH. Zbog toga je važno stvoriti ozračje i antihrvatsku klimu putem medija sklonih probošnjačkoj političkoj agendi.

Da se vrlo jasno radi o medijskom i političkom agitpropu u režiji sarajevske kominterne pokazuju i najnoviji naslovi kolumni koje za Pilselov Autograf.hr piše dio autora, prije svega Ivan Markešić, Ivo Komšić i Drago Pilsel. To su tekstovi koji su predstavljeni kao “glas razuma“, smjeli otklon od pogrešnih politika naroda kojem pripadaju, “mohikansko“ suočenje s istinom s kojom se njihov narod nema hrabrosti suočiti.  “Pilselski obrat“ je rijetko moguć čak i u induciranim uvjetima, sarajevskih blagodati. Tekstovi koje Markešić potpisuje, inače prezimenjak prononsiranog prijatelja političkog Sarajeva i bivšeg predsjednika HNV-a, u pravilu su usmjereni na prikaz onih političkih ideja kojima su sve druge  političke ideje i zalaganja o tome na koji način bi trebalo urediti BiH kao državu i društvo prihvatljivija od ideja koje su pretočene u političku platformu koja je odraz većinskog raspoloženja hrvatskog naroda u BiH. Ivan Markešić, prezimenjak notornog Luke Markešića u svojim političkim stajalištima jasno demonstrira kako su zapravo obojica jednoobrazni u shvaćanju o tome kakva je nacionalna pozicija Hrvata u BiH, a njegovi poznavatelji čak i kolege s Instituta kažu kako se radi o čovjeku koji nije sposoban znanstveno objektivizirati stvari te kojemu smeta svatko tko imalo prohrvatski razmišlja. Ideje HNV-a su legitimne, o njima se može razgovarati, jednako dugo su postojane u javnom prostoru kao i ideje nekih drugih organizacija civilnog društva ili pak političkih stranaka. Svaka ideja je dobro došla i može se tumačiti kao inicijativa o potrebi pronalaska rješenja kako bi se izašlo iz ustavno-pravne i političke “pat pozicije“ u BiH.

Međutim, potpuno je nejasno kako ti vrsni intelektualci ne shvaćaju da su samo “alat u rukama“ za ostvarenje bošnjačkih političkih interesa u BiH koji imaju dva cilja; prije svega delegitimirati političke ideje koje su odraz većinske političke volje Hrvata u BiH (a to nije nužno revitalizacija HR-HB), te stvoriti uvjerenje u domaćoj i međunarodnoj javnosti kako stavovi koje zastupa HNS kao odraz 95% volje hrvatskog biračkog tijela u BiH, nisu monolitni i jedinstveni, te pojačani sarajevskim medijima predstavljaju alternativnu intelektualnu scenu kod Hrvata u BiH koja nije mala.  Markešiću nije jasno da objava njegovih kolumni na Slobodnoj Bosni ili drugim bošnjačkim portalima jeste bošnjačko-muslimansko vještačko bildanje alternativne društvene scene kod Hrvata u BiH, koji samo pridonose stvaranju općeg uvjerenja kako su stajališta političkog Sarajeva o budućnosti BiH jedino pravovjerna. Naivno je, gospodine Markešiću delegitimizirati i snažno kritizirati ideju Herceg Bosne (za koju uvijek usput kažete da je presuđena u Hagu) kao nešto što vi smatrate da je zvanična politika Hrvata u BiH, a pritom ne vidjeti kakvi su snažni otpori političkog Sarajeva na potrebu da se izvrši reforma izbornog zakona u BiH. Ipak, od izbornog zakona do Herceg Bosne, dalek je put, analize su vam površne i vrlo suspektne. Teško je pomisliti da takve stvari vama nisu jasne i da ih ne razumijete ili je ipak kod vas u pitanju svjesno, dobro plaćeno, mentalno porobljavanje iz Sarajeva. Sramotni su naslovi kojima diskreditirate ideje i političko vodstvo Hrvata u BiH, koje čak mogu u određenoj mjeri i razumjeti ali je neshvatljivo da kritizirate i političko vodstvo u RH ili da ne postavite sebi pitanje iz kojih razloga je npr. Zoran Milanović, predsjednik RH promijenio svoja početna uvjerenja o tome što se to u BiH zapravo događa.

Ivo Komšić je znao za zločine u Srednjoj Bosni i bojao se odgovornosti

Kako je govorio nekada prije i zašto je potpisao Zajedničku Deklaraciju iz 1993. godine

Ivo Komšić je političar koji se svojim javnim djelovanjem u potpunosti uklapa u opisane narative koje godinama baštini političko Sarajevo u BiH. Međutim, nekada je Ivo Komšić imao drugačija razmišljanja, a upravo takva razmišljanja koja su dijametralno suprotna u odnosu na ova koja pokušava etablirati svojom najnovijom knjigom, doista pokazuju kako je narav tog zajedničkog projekta Drage Pilsela i njega, uistinu smišljen u kancelarijama bošnjačkog političkog vodstva s namjerom da se propagandnim aktivnostima o navodnim zločinačkim namjerama predsjednika RH Franje Tuđmana  i vodstva HR-HB dogodi i konačni obračun s političkim idejama i nastojanjima Hrvata u BiH u njihovoj borbi za jednakopravnost i konstitutivnost. Knjiga “Tuđmanov haški profil“ treba poslužiti kao propagandni materijal kojim će se bombardirati domaća i međunarodna javnost o tome “kako još uvijek nisu poražene ideje i zločinačke namjere te genocidna politika Hrvata u BiH potpomognuta službenom politikom iz Zagreba“

Snaga argumenata koje iznose Drago Pilsel i Ivo Komšić u ovoj knjizi prije svega leži u činjenici kako je osnova za nastanak te knjige pravomoćna presuda haškog suda u slučaju Prlić i drugi. I to bi trebalo biti gotovo na dogmatskoj razini jedino ispravno, bez ikakvih mogućnosti preispitivanja ispravnosti takve odluke. Ovdje nije namjera preispitivati presudu Haškog tribunala, ona je takva kakva jeste, o tome će svoj sud i analizu dati pravni eksperti i drugi relevantni stručnjaci za međunarodno humanitarno pravo ali jeste cilj i namjera preispitati primijenjenu logiku haškog Tribunala u ovom slučaju, iako je i to po vama nedvojbeno ispravno. Međutim gospodo, postoje i oni po kojima je rad haškog Tribunala, dvojben u svojoj cjelovitosti, a nasljeđe koje je ostavio nakon zaključenja svoga rada, daleko je od onoga što mu je bila misija. Za to postoji mnoštvo argumenata koje vrijedi uzeti u obzir. Znam, reći će te ali to je presuda iza koje stoje eksperti, jeste, ali presude su donosili i komunistički sudovi gdje je istina često bila oskrnavljena, a i njih su potpisivali eksperti. Jako čudna logika haškog suda u ovom predmetu, koja ohrabruje i daje argumente mnogim kritičarima da se koriste kvalifikacijama kako je isti zapravo politički sud čiji zadatak nije bio utvrditi činjenice i uspostaviti istinu, već presudama oblikovati karakter rata na prostorima bivše Jugoslavije. Kako se Ivo Komšić u svom javnom gostovanju upuštao u konstrukcije, nikada i ničim dokazane, osobito za vrijeme akcije Oluja, navodne kalkulantske uloge predsjednika Tuđmana u pregovorima, pravac kretanja združenih snaga HV, HVO-a i ARBiH te kako je koja formacija djelovala na terenu pa čak i tvrdnje kako je Tuđman vojnoredarstvenu akciju “Oluja“ dogovorio s Miloševićem, osjećati ću se slobodan i ja konstruirati i reći kako presuda Haškoj šestorci i UZP-u, ne može opstati, te da će doći i vrijeme i okolnosti kada će se ista preispitati i promijeniti jer povijesne, sociološke, ratne i pravno-političke okolnosti i razlozi ne daju opravdanje za njeno postojanje i održanje. Zna to i Ivo Komšić ali glava razmišlja onako “kako tko plati“.

Međutim, kako je nekada govorio Ivo Komšić, ni najmanje se ne uklapa u poruke koje želi poslati ovom knjigom. U intervjuu za “AIM Tuzla“ 19.11.1994. na upit novinara odgovara:

Neki hrvatski političari uvjetuju Federaciju konfederacijom. Da li se ona može Srbima onemogućit i koliko je to principijelno? … to je složeno pitanje na koje se ne može odgovoriti jednoznačno. U pogledu prava, konfederacija Hrvatske i BiH nije isto sto i konfederacija tzv. republike srpske sa Srbijom jer su oni izvršili agresiju na BiH i Hrvatsku – i na Hrvate i na Bošnjake Muslimane. Nepoznato je u povijesti da je svjetska zajednica omogućila spajanje teritorija država koje su bile agresori u jednom ratu. Svijet nema ni moralne ni političke osnovice da to učini jer bi to bilo puno nagrađivanje agresora. Konfederacija BiH i Hrvatske je drugog tipa. Nju prave žrtve. One imaju pravo da prave saveze, čak i vojni. Nismo mi izvršili agresiju na Srbiju, već obratno, a u samoobrani imamo pravo na sve vrste saveza. Moramo voditi računa da konfederacija BiH i Hrvatske ne otvori put stvaranja velike Srbije.

Ipak, prisutna je aktivnost političkih lidera na terenu, primjerice Daria Kordića, koji obilazi BiH i traži daljnje podjele. Nije li kočenje na općinskoj razini rezultata i takve političke aktivnosti? – Teško se jednoznačno odrediti prema tome. Kad neki zajednički posao ne ide kako je zamisljeno, uobičajeno je da zainteresirani i odgovorni za taj posao prebacuju odgovornost na drugu stranu, nastojeći je optužiti da je ona kriva sto taj posao ne ide naprijed. Pravi razlozi se kriju u stupnju demokratiziranosti društvenih odnosa i državnih institucija, odnosa unutar svakog naroda. To će s vremenom postajati sve dominantnije pitanje i osim agresije koja je dominantan problem, u najvećoj mjeri određivati ukupne društvene odnose. Zato je, osim borbe protiv agresije, temeljna borba u BiH borba za njenu demokratizaciju. Jer bez demokracije Bosna ne može opstati.

Dakle, tih godina Ivo Komšić nije smatrao da je RH agresor, nije ništa sporno nalazio u konfederalnim vezama BiH i RH koje su bile zajednički dogovorene u Washingtonu, čak mu nije bilo sporno ni djelovanje Darija Kordića, nalazeći opravdanje kako je izgradnja federalnih institucija zajednički posao Hrvata i Bošnjaka.

Ivo Komšić je također znao i za zločine koje su snage ARBiH počinile nad Hrvatima u Srednjoj Bosni svjedoči dokument o magnetofonskom zapisu sa sjednice Predsjedništva BiH od 29.12.1993.

Na sjednici Predsjedništva BiH  29.12.1993.(godina UZP-a po bošnjačkom kalendaru) Ivo Komšić upitao je Izetbegovića o vojnim operacijama Armije BiH u Srednjoj Bosni odnosno o ulozi i odgovornosti Predsjedništva kao Vrhovne komande, tko je odlučio koja područja srednje BiH će se “odraditi“ jer je bio svjestan da sa Srednjom Bosnom “nije sve čisto“;

“ono što bi morali mi raščistiti ovdje između sebe…to je da li će se prostor središnje republike utvrditi na pregovorima i da li će se to poštivati ili ćemo ići i na neku vojnu opciju…Sjećam se predsjedniče vi ste jednom rekli, mi ćemo na pregovorima što mognemo, a ovdje gdje mognemo vojno, uraditi ćemo to vojno. Nemam ja ništa protiv toga ali da mi to utvrdimo točno, da markiramo koje prostore treba uraditi vojno. Da ne bismo sebi otežavali situaciju na pregovorima u Ženevi ili tamo gdje se vode. Bojim se da ova sad situacija u Srednjoj Bosni može otežati naš položaj, pregovarački položaj.

Na ove riječi reagirao je čak i Stjepan Kljuić koji se obratio Aliji Izetbegoviću:

“ako iz ove enklave otjeramo ovo malo Hrvata onda smo mi svi Hrvati koji smo za BiH poraženi jer nećemo imati naroda…mi hoćemo sada da ovo malo Hrvata sirotinje sačuvamo. Ako ih oni izvedu, armija i dalje napada, armija će dobiti tvornicu, otjerati će Hrvate, onda vjerujte u BiH neće biti ni 12 % Hrvata što si ih ti predvidio u onim podjelama. Ti tvornicu nećeš dobiti a ja ću izgubiti narod, ostalo mi je još 150 000 ljudi tamo.“

Ivo Komšić je također i supotpisnik ZAJEDNIČKE DEKLARACIJE iz Ženeve od 14.09.1993. godine (godina UZP-a) u kojoj se predviđa osnivanje radne skupine za pitanja teritorijalnog razgraničenja između dvije Republike u predviđenoj Uniji Republika BiH, na osnovu koje je imenovan u radnu skupinu za pitanja ljudskih prava u ime BiH, kao što je i potpisnik INICIJATIVE upućene predsjedniku Franji Tuđmanu kao jedan od predstavnika Koordinacije hrvatskih institucija od 27.11.1993. u kojoj se moli predsjednik Tuđman da on ne dopusti nestanak države BiH, a unutarnje uređenje BiH provesti onako kako je dogovoreno u tj. kao Savez triju Republika BiH i uvođenje dvodomnog parlamenta kao i prekid svih neprijateljstava, upravo je Ivo Komšić imao zadaću u osobnom susretu informirati predsjednika Tuđmana o navedenim molbama.

Ovo je vrlo važan detalj koji dijametralno suprotno govori o činjenicama  koje Ivo Komšić na svoj način nastoji etablirati u svojoj knjizi. Iz arhivskih dokumenata razvidno je kako je zapravo dogovor o uređenju BiH kao Unije 3 Republike, dogovor iz Ženeve koje je i sam Komšić potpisao, a ne Tuđmanova podjela BiH. Ako je bilo podijele BiH iz navedenog se onda može zaključiti da je Ivo Komšić s ostalim akterima zajedno dijelio BiH. Događajni okvir je posebno zanimljiv, jer stenogram sa sjednice Predsjedništva ukazuje da je Komšić znao za ratne zločine nad Hrvatima u Srednjoj Bosni jer Izetbegović nije želio da prostori Srednje Bosne pripadnu hrvatskoj republici unutar Saveza Republika zato je ABiH bila u punom ratnom djelovanju na prostoru Srednje Bosne.

FOTO: Zajednička deklaracija; potpisnici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović

FOTO: Povjerenstva imenovana od strane Alije Izetbegovića

 

 

FOTO: Inicijativa koordinacije hrvatskih institucija          

 

Knjiga Ive Komšića je Islamska deklaracija za 21. stoljeće

Knjiga Ive Komšića “Tuđmanov haški profil“ je propagandni materijal, a koja bi trebala poslužiti kao alat u rukama političkog Sarajeva potpomognut medijima sklonim njihovoj političkoj agendi, a sve što je zamišljeno podređeno je samo jednom cilju; političku borbu Hrvata u BiH, ocrniti, diskvalificirati, dezavuirati i u konačnici destruirati. Vrlo domišljata akcija, plaćena novcima političkog Sarajeva, kako bi “nazovi Hrvati“ pisali, osporavali, promovirali i obračunavali se s političkim ciljevima i nastojanjima Hrvata u BiH kako bi se njihova legitimna borba za jednakopravnošću s druga dva naroda u BiH osujetila i u konačnici zaustavila.

Nakon završetka rukopisa i promocije knjige koja bi se trebala dogoditi na jesen ove godine u zajednički plan uključiti će se sve institucije i mediji kako bi se materijali i poruke razrađene u knjizi distribuirale po različitim centrima moći, institucijama, stranim veleposlanstvima i drugim relevantnim adresama s jednom vrlo jasnom porukom; Hrvati u BiH i njihovi politički predstavnici su sudionici u UZP-u, činili su zločine s namjerom uništenja bošnjačkog naroda, te politike s drugim akterima žive i danas, njihovi ciljevi su zločinački, a političke namjere genocidne, sve sa ciljem delegitimiranja i destruiranja političke borbe za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Zbog toga je važno etiketirati i službeni Zagreb, predsjednika Vlade i države kako bi ih se obeshrabrilo u tim nastojanjima.

Da je to dobro osmišljen institucionalni plan, koji vrijedi provesti do kraja, potvrđuje i činjenica kako je Grad Sarajevo direktnim sporazumom podržao projekt kupovinom 200 knjiga i to prije same promocije knjige. Jednako konspirativan plan kao i Paddyeva salveta, naslovnica knjige, na kojoj je navodno Tuđman izložio svoju viziju podjele BiH. Ako vi gospodine Komšiću na salveti uspijete nacrtati kućicu, onda možete biti i stručnjak za geopolitiku, međutim možda su ipak one britanske salvete kvalitetnije. Vrijeme će pokazati koje institucije i na koji način će sudjelovati u tom poduhvatu čiji je cilj dostaviti poruke i materijale do ciljane publike o tome svjedoče osvrti Ive Komšića i Drage Pilsela o ovoj knjizi;

IVO KOMŠIĆ; “…pravno je stvar završena. Međutim, šta nije završeno? Pa oni istrajavaju na zločinu i dan-danas. I dan-danas se vodi Tuđmanova politika. HDZ vodi Tuđmanovu politiku u BiH. Plenković i Čović vode Tuđmanovu politiku. Oni nisu odustali do dana današnjeg. Mi, umjesto da se oslobodimo zločina, oni istrajavaju, slave zločince i formiranje Herceg-Bosne koja je zločinačka tvorevina. To je presuda Haškog suda … zato jer dijeli BiH, komada našu državu. Drugi dio tog plana je isto monstruozan, a to je uništenje jednog naroda. Ono što je Karadžić rekao u parlamentu, jer ovdje se stalno zapravo operira sa time. “Muslimani moraju nestati” ili se “moraju opredijeliti, ili će biti Srbi il Hrvati … Mene kad su to pitali, ja sam pitao – a šta će biti s Muslimanima. Oni su rekli – ko se ne opredijeli, mi ćemo njih pobiti.“

DRAGO PILSEL; Prevažna knjiga Ive Komšića ”Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH” ukazuje i na to da se ad acta ne mogu staviti zločini preko koje je odlučio proći hrvatski predsjednik Zoran Milanović. I to zato jer su nastupila nova vremena. Vremena u kojima niti mi, kao niti američki predsjednik Joe Biden, niti mi ne smijemo imati razumijevanje za ”hrvatske zločine”. ”Hrvatske zločine” počinili su pojedinci, Haški sud je utvrdio da je na čelu udruženog zločinačkog poduhvata vezanog uz ”Herceg-Bosnu” i HVO bio Franjo Tuđman ali ti zločini su počinjeni u ime naroda, u ime njegovih ”povijesnih interesa” i u ime ”povijesnih interesa hrvatske države”…Zato je važno postići pravično suočenje sa zločinima koji su u ime tih ciljeva izvršeni. Bez toga se narod ne može osloboditi zločina, bez toga će stalno nositi krivicu koju su zaslužili pojedinci, bez toga neće nikada biti ravnopravan s onima nad kojima su zločini izvršeni. Bez toga narod nema budućnosti….Sud je nedvosmisleno dokazao, ”bez racionalne sumnje”, da zločine nisu počinili neovisni pojedinci, da zločini nisu slučajni, dio nepredvidivih okolnosti, nego su dio jedinstvenog projekta u koji su se udružili pojedinci radi provođenja zacrtanih zločinačkih ciljeva.

            U svojim opservacijama na knjigu Ive Komšića nemoguće je ne primijetiti nekoliko važnih detalja kojima autor knjige i Drago Pilsel slijedom poredanih činjenica kojima operiraju, a ovom knjigom nastoje stalno perpetuirati svoju istinu te žele izvući zaključke o tome kako je i današnja politička agenda Hrvata u BiH oživotvorenje ideje Herceg-Bosne, koja je zločinačka tvorevina, predvodnici te politike su Plenković i Čović, ona komada BiH i preko toga ne smije preći administracija Joa Bidena, Hrvati nikada neće biti ravnopravni s narodom koji je njihova žrtva.

“… što nije završeno…oni ustrajavaju na zločinu i dan danas…Plenković i Čović vode Tuđmanovu politiku…oni ustrajavaju u slavljenju Herceg-Bosne kao zločinačke tvorevine…dijeli i komada našu državu…uništavanje bošnjačkog naroda“.

“… prevažna knjiga… ad acta se ne mogu staviti zločini preko koje je odlučio proći hrvatski predsjednik Zoran Milanović… niti američki predsjednik Joe Biden, niti mi ne smijemo imati razumijevanje za ”hrvatske zločine”… ti zločini su počinjeni u ime naroda…narod se mora suočiti…bez toga će nositi krivicu…nikada neće biti ravnopravan…zločini nisu slučajni i dio su jedinstvenog projekta…

Vjerodostojnost i iskrene namjere spomenutog dvojca vrlo su upitne osobito u pogledu autentičnost njihove poruke da kao pripadnici hrvatskog naroda utiču na svijest i savjest Hrvata u BiH koji bi se trebali suočiti sa svojim zločinima. Razina njihove iskrenosti i vjerodostojnosti je tolika koliko su puta govorili i pisali o hrvatskim žrtvama i hrvatskom stradanju u BiH. A nisu nikada, nikada za shodno niti jedan od njih nisu našli za spomenuti niti osvrnuti se na zločine počinjene nad narodom kojemu i sami pripadaju, a bili su brojni, strašni, nerasvijetljeni, neprocesuirani.

FOTO: Otkup knjige Ive Komšića pod nazivom Tuđmanov haški profil – 200 komada

Točno gospodine Pilsel s tom izlizanom frazom se slažem, to ste dobro rekli, odnosi se mogu graditi samo na istini, međutim Hrvati u BiH ne vide tu istinu, ne vide jer nisu je doživjeli. Istina nije “voda duboka“, jer voda nekada nešto izbaci i na površinu. Hrvatska stradanja su još uvijek negdje duboko skrivena.

Ciljevi ovog projekta pisanja knjige su evidentni, on je usmjeren na i predstavlja pokušaj konačnog obračuna s idejama i potrebama političke i institucionalne ravnopravnosti Hrvata u BiH. Smisao knjige jeste pomoći političkom Sarajevu u tim nastojanjima, ona treba poslužiti kao poruka koja će doprijeti do relevantnih svjetskih adresa o zločinačkim i genocidnim namjerama Hrvata u BiH koje žive i danas, a prvenstveno do nove američke administracije i predsjednika Joa Bidena, koji bi trebao bošnjački status žrtve potvrditi konačnim obračunom s Hrvatima u BiH.

AUTOR: A.S. / Centralna.ba

Advertisement

BiH

KOLUMNA: Šta bi bilo moguće kada bismo iz dana u dan živjeli onu snagu zajedništva koju imamo u nevolji!?

Published

on

By

Povijest Bosne i Hercegovine, zemlje isprepletene kulturama, religijama i narodima, ima specifičan ritam koji budi ponos, ali i tugu. Hrvati, Srbi i Bošnjaci, tri konstitutivna naroda, nerijetko su u teškim vremenima pokazivali da su, uistinu, zajedno. Baš kao i ovih zadnji mjesec dana od poplava u Bosni i Hercegovini do današnjeg nesretnog slučaja u Novom Sadu. Pomažemo, zovemo, doniramo, otkazujemo javne nastupe, uskačemo jedni drugima…baš kako i treba. Kad sve stane i kad vanjske ili unutarnje prijetnje zavladaju, dolazi do jedinstva koje može nadahnuti.

Ali u miru, kao da nemamo mira. U miru često ratujemo, i to jedni protiv drugih!

 

Snaga u teškim vremenima

Sjetimo se samo nedavne prošlosti, poplava, zemljotresa, pandemije. Kad je voda preplavila domove i odnijela sve pred sobom, nije bilo bitno tko nosi ime Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Ljudi su se povezali, dijelili resurse, spašavali jedni druge bez pitanja. Isto se dogodilo i tokom pandemije – zdravstveni radnici iz svih naroda stajali su rame uz rame. Obični građani podržavali su jedni druge u borbi protiv nepoznate bolesti.

Slična solidarnost bila je prisutna i tokom ratova, iako su oni sami po sebi stvorili nezamislive rane među narodom. Uprkos strahotama, bilo je pojedinaca koji su rizikovali sve da bi pomogli komšijama/susjedima različite vjere. Sjećanja na to podsjećaju nas da je, u trenucima velikih nevolja, solidarnost jača od podjela.

 

Ali zašto u miru?

Pitanje koje se postavlja jeste zašto ta snaga zajedništva ne opstaje kad se stvari smire. Kada je vrijeme za izgradnju društva, za napredak, za razvoj, ponovo se vraćamo identitetskim pitanjima. Kao da je potrebna neka vanjska prijetnja da bismo prepoznali koliko smo zapravo povezani.

U miru se često vodi politička borba koja unosi podjele. Svaki od naroda kao da ima svog predstavnika i svog vođu, ali nijedan nije lider za sve. I dok se lideri bore za svoje „konstitutivne prava,“ obični ljudi gube povjerenje u institucije. U miru su naša djeca taoci politika prošlosti i budućnosti, i svaka generacija plaća cijenu te razdvojenosti.

 

Šta bi bilo moguće?

Šta bi bilo moguće kada bismo iz dana u dan živjeli onu snagu zajedništva koju imamo u nevolji? Kada bismo prestali gledati jedni druge kroz prizmu različitih simbola, kada bi naš identitet bio izvor bogatstva, a ne prepreka? Možda bismo tada mogli izgraditi društvo gdje se mladi ne iseljavaju, gdje su radna mjesta otvorena za sve, gdje su kulturne različitosti razlog za slavlje, a ne za sukob.

 

Put naprijed

Put naprijed nije jednostavan, ali nije ni nedostižan. Sve počinje s malim koracima – s priznanjem da smo svi povezani. Da smo svi Bosanci i Hercegovci, bez obzira na etničku pripadnost.

Možda je vrijeme da svaki dan gledamo jedni druge kao da smo u nevolji, kao da smo u zajedničkoj borbi.

Možda je vrijeme da u miru konačno prestanemo ratovati.

Ivica Džambas/Centralna.ba

 

Continue Reading

Društvo

REAKCIJE NA BRENIN KONCERT: Kako lažni patriotizam može postati prepreka slobodi umjetničkog izražavanja i kulturnom pluralizmu

Published

on

By

Koncert Lepe Brene u subotu navečer na planini Vlašić u sklopu manifestacije Šankanje izazvao je kontroverze među pojedinim grupama koje tvrde da brane nacionalne vrijednosti i tradiciju. Za takve, lažne patriote, održavanje koncerta jedne od najpoznatijih regionalnih zvijezda na ovoj prelijepoj planini smatralo se “napadom na nacionalni identitet Bošnjaka”.

– Ove reakcije pokazuju kako lažni patriotizam može postati prepreka slobodi umjetničkog izražavanja i kulturnom pluralizmu. Kultura je most koji spaja ljude i nacije, a umjetnost, poput muzike Lepe Brene, treba biti dobrodošla bez obzira na političke ili nacionalne granice. Ljudi koji narod predstavljaju u Općinskim vijećima, Skupštinama trebaju znati da je rat bio prije 30.godina, okrenite se budućnosti i napravite iskorak,.jer dok god bude ovakvih ispada pojedinaca, koji predstavljaju neke institucije nema nam napretka.

Događaji poput ovog koncerta imaju potencijal da unaprijede turističku ponudu Travnika i Srednje Bosne, doprinesu kulturnoj raznolikosti i ekonomiji regije.

Međutim, lažni patriotizam pojedinaca (pst.prepoznat će se autor koji piskara po Facebooku) stavlja svoje uske ideološke interese ispred općeg dobra zajednice. Njima je važnije održati neku seosku feštu, sa pevaljkom u štiklama i blatu, kako bi se u Mjesnim zajednicama pokazali da su kabadahije, a njihov domet nije dalje od Goleša i Vitovlja.

Umjesto da slavimo raznolikost i slobodu umjetnosti, lažni patrioti se bave ograničavanjem izbora i sputavanjem kreativnosti, što ne doprinosi napretku društva niti promiče istinske vrijednosti patriotizma.

Stoga je važno prepoznati razliku između pravog patriotizma, koji uključuje poštovanje svih ljudi i njihovih prava, i lažnog patriotskog stava koji služi isključivo uskom interesu grupa koje žele nametnuti svoje viđenje kulture i identiteta.

Kako bismo sačuvali slobodu izražavanja, kulturnu raznolikost i napredak društva, važno je osuditi lažni patriotizam koji nastoji ograničiti umjetnost i kulturnu razmjenu. Samo kroz otvorenost i prihvatanje različitosti možemo graditi bolje i tolerantnije društvo za sve nas.

Bravo za organizatore Šankanja, a neka ove kabadahije pitaju hoteljere i ugostitelje o prihodima, a samim tim novac ostaje u budžetu općine i Kantona.

Ivica Dzambas/centralna.ba

Continue Reading

Kolumne

BiH vodi tuđe ratove kako bi dodatno rasplamsala vlastite

Published

on

By

U aktualnom izraelsko-palestinskom sukobu Hrvati i Srbi podržali Izrael, a Bošnjaci palestinsku stranu na kojoj trenutačno dominira Hamas.

Piše: Jozo Pavković/Večernji list

Nešto ranije Srbi su se u ukrajinsko-ruskom ratu svrstali na rusku, a Hrvati i Bošnjaci na ukrajinsku stranu. Sličan je odnos i prema Kosovu

Ni tri desetljeća od ratnih događanja na ovom prostoru Bosna i Hercegovina nije postala subjekt međunarodne politike. Činjenica je da će uloga objekta, odnosno onoga tko je predmet, a ne akter međunarodnih procesa, još dugo pripadati BiH.

Potvrđuju to i događanja iz neposredne prošlosti, kao i trenutačna pozicija BiH u globalnim procesima. Aktualna eskalacija krize na Bliskom istoku, kao i ruska invazija na Ukrajinu, značajno je utjecala na geopolitičke promjene u svijetu, uključujući Europu. Sva ta politička previranja za posljedicu imaju ekonomske potrese, čije je razmjere teško predvidjeti.

U političkom smislu teško da jedna mala europska zemlja poput BiH, koja je i sama poluprotektorat, igra ikakvu značajniju ulogu. Unutarnje podjele su (još uvijek) takve da onemogućuju bilo kakav ozbiljniji pomak naprijed u izgradnji istinski suverene i stabilne države. Pa zašto onda bosanskohercegovački političari, analitičari, mediji, javnost u cjelini, imaju potrebu “upravljati” svjetskim krizama!? Valjda je svima jasno da oštre poruke iz BiH neće utjecati na stanje na Bliskom istoku, baš kao ni u Ukrajini, ali ipak se iz te zemlje utrkuju u reakcijama koje su, u pravilu, dijametralno suprotne, ovisno o tome iz kojeg nacionalnog tabora dolaze.

Tako su u aktualnom izraelsko-palestinskom sukobu Hrvati i Srbi podržali Izrael, a Bošnjaci palestinsku stranu na kojoj trenutačno dominira Hamas. Nešto ranije Srbi su se u ukrajinsko-ruskom ratu svrstali na rusku, a Hrvati i Bošnjaci na ukrajinsku stranu. Sličan je odnos i prema Kosovu. Neki od bh. lidera imali su potrebu izabrati stranu i oko Gorskog Karabaha, Irana, Sirije…

Naravno da svatko ima pravo iskazati svoje mišljenje, ali treba se zapitati kakvi su motivi i posljedice tih istupa, poglavito kada su praćeni folklorističkim isticanjem obilježja drugih država, stranih pokreta ili organizacija. Iskustvo govori da su reakcije iz BiH na “svjetske krize” nerijetko motivirane unutarnjim političkim interesima, a posljedice su poražavajuće jer uglavnom produbljuju nacionalne podjele u samoj državi. U zemlji koja je ionako podijeljena i izmorena vlastitim ratom, vođenje tuđih stanje samo dodatno pogoršava.

Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu vanjsku politiku upravo zbog različitih nacionalnih pozicija i interesa triju konstitutivnih naroda. Zbog tih razlika, koje su, očito, nepremostive, ne bi trebalo dopustiti da vanjska politika dodatno pogoršava unutarnju. Pružiti konkretnu pomoć ili iskazati solidarnost sa žrtvama bilo gdje u svijetu može se i bez politizacije, provokacija i podizanja tenzija unutar BiH. Pogotovo kad ste i sami objekt međunarodne politike, što BiH (nažalost) jest.

Jedino logično, ali i najmanje štetno za unutarnje odnose i situaciju u BiH, bilo bi okupljanje oko onoga što nije prijeporno. Barem formalno, a to je europski put BiH. Integracija zemlje u EU nešto je što, valjda, iskreno, prihvaćaju većinski sva tri naroda u BiH. Oko svega ostalog postoji spor. Hrvati i Bošnjaci su za članstvo u NATO savezu, Srbi ne. Isto tako, Hrvati i Srbi bi bliže odnose sa susjedima, matičnim zemljama. Bošnjaci nisu za to. S druge strane, Hrvatima nije tako blisko povezivanje s Istokom, bila to Rusija ili islamski svijet. Srbi i Bošnjaci na to gledaju sa simpatijama. U svemu tomu diplomatski treba naći mjeru prihvatljivu za sve.

Ta bi mjera mogla biti praćenje vanjske politike EU-a čak i kad ona nije u skladu s emocijama nekih u BiH. Umnogome će to ovisiti o Bruxellesu koji se mora barem zapitati zašto u BiH ima više svih stranih zastava nego one Europske unije. •

Continue Reading

Kolumne

JOGURT PROSVJEDI PO MILOŠEVIĆEVOM RECEPTU ISPRED OHR-A

Published

on

By

Jogurt revolucija je manifestacija antibirokratska revolucija u Vojvodini kada su prilikom opsade Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine 5. listopada 1988. demonstranti bacali kamenja i čašice s jogurtom na partijske službenike koji su htjeli smiriti situaciju. Demonstrante je organizirao Miloševićev režim, i mnogi su bili uvezeni iz raznih krajeva Srbije i Kosova. Jogurt revolucija je bila početak rušenja federalnog ustrojstva SFRJ.

Nešto slično s istim rukopisom organizirano je 35 godina kasnije, točnije u petak 31. ožujka 2023. ispred zgrade OHR-a u Sarajevu. I vrapcima na grani je jasno kako iza prosvjeda stoji vladajuća SDA koja bi nakon 33 godine kako na razini države tako i na razini Federacije BiH trebala konačno otići u oporbu, zajedno sa svojim radikalnim krilom Demokratskom frontom( DF) opskurnom strankom koji je na čelu (anti) hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić.  

Formalno je u organizaciji ništa manje opskurne i radikalne Udruge građana koja sebe naziva ‘Asocijacijom nezavisnih intelektualaca – Krug 99’ i neformalne skupine građana „ReSTART BiH“ ispred OHR-a u Sarajevu započeli su prosvjedi građana koji žele poslati poruku da se zaustavi, kako oni to vide, ‘razgradnja države’.

Prosvjednici koje podržavaju dvije bošnjačke stranke, SDA i DF kao i njima bliski ‘intelektualci’ i mediji’, nezadovoljni su ranijim odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta, ali i najavom donošenja nove odluke kojom navodno želi izmjestiti formiranje Vlade FBiH iz ruku predsjednika i potpredsjednika, te taj proces preko klubova Doma naroda smjestiti u skupštine tri kantona

– Mi, građani Bosne i Hercegovine ne damo suverenitet, ne damo teritorijalni integritet BiH, ne prihvatimo i ne dozvoljavamo da OHR prenosi suverenitet BiH na susjedne zemlje, ne dozvoljavamo suspenziju demokracije u BiH, ne dozvoljavamo suspenziju i negiranje ljudskih prava koje vrši OHR i pojedine strane ambasade – neki su od ključnih stavova i zahtjeva današnjih mirnih protesta građana.

Također, kako se dodaje, građani BiH odbijaju bilo kakav vid diskriminacije bilo kojeg građanina Bosne i Hercegovine po bilo kojem osnovu, te ne dozvoljavaju propagiranje, zaštitu i ugrađivanje pobornika, kako ih ova skupina zove, udruženih zločinačkih pothvata u politički sustav države.

– Ne dozvoljavamo stvaranje aparthejda u BiH, zahtijevamo implementaciju svih presuda Europskog suda za ljudska prava, zahtijevamo da OHR prestane kočiti procese EU integracija svojim nedemokratskim odlukama, tražimo ostavku Christiana Schmidta koji se pokazao kao nedostojan funkcije visokog predstavnika, te tražimo punu demokraciju, potpunu zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iako to značilo kompletnu promjenu Daytonskog sporazuma – priopćili su iz Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”. Na ovim prosvjedima vidljive su svakakve šovinističke parole, a i mnoštvo zastava ‘Republike BiH’ stoga je jasno kakvu to viziju BiH ova skupina građana ima.

Miroslav Landeka

Schmidt: Mirni protesti su temeljno pravo u demokraciji

Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH oglasio se uoči prosvjeda  ispred OHR. Schmidt je na Twitter nalogu OHR naveo:

“Mirne demonstracije su temeljno pravo u demokraciji i od ključnog su značaja za pluralističko društvo. Ja to poštujem. Otvoren sam za objektivnu razmjenu mišljenja na teme od zajedničkog interesa”, navedeno je on na Twitteru.

AUTOR: M.L.

 

Continue Reading

Kolumne

Je li samo žrtve u Ahmićima imaju pravo na bol i žal!? Urgentna reakcija bošnjačkih udruga na izgradnju spomen obilježja u Buhinim Kućama i šutnja u osudi zločina

Published

on

By

Koordinacija udruga ARBiH i Udruga “16 April” iz Viteza izdale su priopćenja kao reakcije na navodnu nelegalnu izgradnju spomen obilježja u naselju Buhine Kuće. U svojim priopćenjima ponovili su općepoznata stajališta o muslimansko-hrvatskom sukobu u Vitezu. Iznoseći različite kvalifikacije ponovno su apostrofirali značaj i stupanj katastrofičnosti bošnjačkog stradanja u Vitezu, obezvrjeđujući stradanja Hrvata u Vitezu, pritom podsjećajući na potrebu njegovanja dobrih “komšijskih” odnosa. U tom pogledu ovdje želimo iznijeti određena opažanja.

O potrebi izgradnje spomen obilježja koji bi trebali biti prilog u podsjećanju na sve ono što se dogodilo u našoj recentnoj povijesti iz vremena Domovinskog rata, moglo bi se vjerojatno zauzeti više različitih pogleda na tu pojavnost. Njegovanje kulture sjećanja je važno, osobito onda kada govorimo o onim stratištima iz Domovinskog rata koji nikada nije dobio konačan sudski pravorijek i kada znamo da su na tom mjestu stradali i djeca i žene i starci. Buhine Kuće i zločin koji je tamo počinjen je drugo po veličini stratište hrvatskog naroda u Vitezu poslije onoga u Križančevu Selu, nekoliko stotina metara zračne udaljenosti jednog mjesta od drugog.

Potreba za izgradnjom spomen obilježja kao prilog jačanju kulture sjećanja svakako da postoji i započet je na poticaj obitelji stradalih na tom mjestu. Ovakav uvod kao osvrt na reakciju bošnjačkih udruženja svakako nije pokušaj relativizacije nužnosti izgradnje takvog objekta u skladu s propisima o građenju ali jeste pokušaj razobličavanja suštine onoga što je svrha ovih priopćenja nastalih od politički instrumentaliziranih udruženja i portala koji s vremena na vrijeme producira ovakav sadržaj. Jasno je da oko mnogih pitanja koji potječu iz ratnog vremena devedesetih godina, nećemo, niti možemo imati jedinstveno stajalište ali ono što svakako možemo usuglasiti ili pokušati se usuglasiti jeste da poštujemo žrtvu, uvažavamo osjećaje, prvenstveno obitelji stradalih i dopustimo izgradnju kulture sjećanja jednog naroda bez prijetvornog moraliziranja i držanja povijesnih lekcija o tome da je sve ono što drugi misli i osjeća krivotvorina i lažno predstavljanje. Suština reakcije bošnjačkih udruženja nije tobožnja izgradnja spomen obilježja mimo propisa nego recikliranje tih povijesnih tema na jednostran način, upozoravajući ove druge da se suzdrže jednostranosti. Prilično je patetično čitati o dobronamjernosti upozorenja na problem ilegalnosti izgradnje ovog objekta pored općeg stanja s brojem različitih ilegalno izgrađenih objekata u Vitezu u periodu poslije rata.

U dobronamjernost ovih reakcija, a osobito onih koji prenose iste ne vjerujemo jer upravo oni prednjače u jednostranim akcijama oživljavanja tema iz rata često se služeći ratnohuškačkom propagandom i vrijeđajući osjećaje onih drugih koji su također stradali. Sjećamo se napisanih tekstova i o Križančevom Selu, nazivajući masakr ljudi i povratak posmrtnih ostataka u vrećama čistom vojničkom pobjedom, sjećamo se tekstova i o “Osmici“ i “Buhinim Kućama“ itd. Po čemu izgradnja spomen obilježja u Buhinim Kućama, drugom najvećem stratištu Hrvata u Vitezu “dodatno komplicira komšijske odnose“. Zar i Hrvati nemaju pravo na njegovanje kulture sjećanja na svoje žrtve i stradanja u Vitezu ili je to ekskluzivno pravo samo nekih skupina. Ukoliko je problem navodno neposjedovanje potrebne dokumentacije, zar ne bi primjerena reakcija trebala biti onako prava “komšijska“ – “ riješiti ćemo taj problem, zajednički, ljudi naši sugrađani su tamo stradali imaju pravo na to, pomoći ćemo im da taj problem otklone.

Po čemu pitanje izgradnje spomenika u Buhinim Kućama tumače kao pokušaj izjednačavanja sa zločinom u Ahmićima? Je li zbog toga jer Ahmići imaju svoje spomen obilježje, a stradali u Buhinim Kućama nemaju ili stradanje žena, djece i staraca u Buhinim Kućama ne vidite kao zločin protiv tih ljudi? Zbog čega uopće usporedbe, možda zbog toga što smatrate da vi imate pravo na sjećanje, a ovi drugi nemaju? U isto vrijeme pozivate na poštivanje zakona i propisa ove države kao obvezu prema poštivanju žrtava, a onda spremno najavljujete izgradnju spomen obilježja u Ahmićima uz magistralnu cestu ukoliko se ova gradnja nastavi, pod pretpostavkom da je izgradnja spomenika ilegalna.

Zaboravljate da Bošnjaci u Ahmićima imaju izgrađeno spomen obilježje, a Hrvati u Buhinim Kućama nemaju. Stradali u Buhinim Kućama nemaju spomen obilježje, a početak izgradnje spomenika smatrate objektom koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani, kao da ubijeni čiji se spomenik izgrađuje nemaju pravo na bol i žal. Navodite kako je u tom dijelu općine “u borbenim dejstvima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima“.

Apodiktičko isticanje žrtava svoga naroda kao jedinih stvarnih žrtava, a relativiziranje počinjenog zločina svoga naroda nad pripadnicima drugog naroda jest sudjelovanje u perpetuiranju zločina i ponižavanju žrtve. Relaksacija međunacionalnih odnosa i zbližavanje naroda koji žive na ovim prostorima je moguća samo na istini i na poštivanju žrtve. Nikakav sud niti sudska odluka nije potrebna da bi se moglo reći tamo su stradali nevini ljudi, žene, djeca i starci, to je opće čovječanski i humani pogled. Zbog toga i dalje sumnjamo u dobronamjernost poruka iz priopćenja jer je trebalo samo jedan dan da urgentno reagiraju na izgradnju spomen obilježja u Buhinim Kućama, a šutnja u osudi zločina i poslije 30 godina i dalje je svojstvena. U maniru ratnohuškačke propagande navode kako su Buhine Kuće prigradsko naselje koje je ime dobilo “poslije rata“ i kako se tamo gradi spomenik hrvatskim žrtvama iz “takozvanog“ Domovinskog rata, a u isto vrijeme pozivaju na dobrosusjedske odnose i poštivanje žrtava. Problem počiva na tome što je način promišljanja onih koji tako govore zarobljen u mentalitetu rata i uvjerenju kako je samo njihov pogled na pitanja iz naše zajedničke i teške povijesti zapravo jedina apsolutna istina, dok ovi drugi krivotvore povijest i spadaju u skupinu “takozvanih“. Žrtve, osobito nedužne žrtve ne mogu biti takozvane. S obzirom na navedeno slobodni smo konstatirati kako problem ne leži u eventualno nepropisnoj izgradnji spomenika u Buhinim Kućama već teškim mirenjem s “duhovima prošlosti“, uvjeravanje u istine koje smatrate apsolutnim, dok kulturu sjećanja kod drugih smatraju krivotvorenjem povijesti, a vlastitu žrtvu stavljaju na pijedestal dok žrtvu drugoga ne smatraju žrtvom nego kolateralnom ratnom štetom.

U svojim priopćenjima navedena udruženja između ostalog navode:
– kako očekuju da će nadležne službe poduzeti zakonom definirane i propisne mjere, kako bi se zaustavilo samovlašće pojedinaca ili grupa, a kojim bi se dodatno zakomplicirali komšijski odnosi
– kao obitelji ubijenih Ahmićana sa pravom se pitamo, je li se pozicioniranjem ovolikim brojem obilježja želi u naselju Ahmići na magistralnoj cesti, nastoji izjednačiti masakr učinjen u Ahmićima koji je presuđen u Haagu kao udruženi zločinački poduhvat sa žrtvama koje su nastajale u toku ratnih dejstava između vojnih formacija na prvim linijama borbe.
– uvažavajući svaku nevinu ubijenu žrtvu dužni smo poštovati zakone ove države, ispoštovati zakonom propisane procedure za izgradnju, a pogotovo objekata koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani,
– navode kako će Udruženje građana žrtava rata 92-95 “16. april” Ahmići ukoliko se nastavi ova nelegalna gradnja izgraditi spomen obilježje uz magistralnu cestu, na području Mjesne Zajednice Ahmići.
– u prigradskom naselju Viteza, nazvanom poslije rata “Buhine Kuće”, gradi se spomen obilježje žrtvama Hrvatske nacionalnosti stradalim u tzv. “Domovinskom ratu”.
– zahtjevamo od nadležnih općinskih, županijskih i federalnih inspekcijskih organa da se hitno reagira i radovi zabrane do rješavanja zakonom propisane dokumentacije. U tom dijelu općine je nažalost, u borbenim djelovanjima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima.
– ne možemo se pomiriti sa činjenicom da uvijek jedni te isti rade šta i kako žele na našoj općini, bez obaziranja na to koga i kako povređuju i koliko bola nanose porodicama žrtava sela Ahmići, koje se nalazi u neposrednoj blizini mjesta izgradnje.

AUTOR:  S.A. / viteski.ba

Continue Reading

Kolumne

KOLUMNA: Lidija Bradara ili smije li Hrvatica biti i Bosanka

Published

on

By

Dugogodišnji agresivni medijski, politički, pa i društveni diskurs određenog dijela bošnjačke javnosti koji su preuzeli i ništa manje radikalni borci za građansku BiH, a koji sebi i danas tepaju da su lijevo-liberalnih opredijeljena, bh.

PIŠE: GLORIA LIJANOVIĆ/ bljesak.info

Hrvatima odavno je ‘ogadioo’ Bosnu. Zašto je to tako i kada je zapravo počelo to ‘gađenje’ pisali su mnogo umniji ljudi od mene poput Ivana Lovrenovića, Željka Ivankovića, Josipa Mlakića, Miljenka Jergovića, a počelo je, s ratom devedesetih i onim danom kad smo kao narod pristali biti Tuđmanovo topovsko meso.

  Principi samo do tunela Ivan

BiH, a još više sama „Bosna“ odavno je među hercegovačkim Hrvatima – crvena krpa u svakom smislu riječi, osim u jednom, kada prelaze tunel Ivan i odlaze u dijelove Bosne po plaće.

Nisu jednom i nije jedan od njih ‘otišao’ preko tunela Ivan i zaboravio principe u koje se stranka, HDZ, sabor – Hrvatski narod, pa i sam narod ‘kleo’ – legitimno predstavljanje. Popis onih koji su, u političkom smislu, ‘prodali’ ( a i danas to rade) bh. Hrvate, nažalost počinje u Zapadnohercegovačkoj i završava u Hercegovačka-neretvanskoj županiji. Izuzev Krešimira Zubaka.

Hercegovci – uvijek Hrvati, a Bosanci uvijek i jedino – Bošnjaci, Muslimani

O tome, naravno, nikad nismo čitali i teško da ćemo – bh. Hrvati odavno su u medijskom smislu svedeni na krpicu teritorija u Hercegovini. I danas u BiH postoje Hrvate, međutim, dijele se u nekoliko razreda. Oni koji su definitivno jesu Hrvati, i to prvorazredni su Hercegovci – i kada kažete Hercegovci automatizmom mislite na Hrvate, bez obzira na činjenicu, da je Hercegovina i kroz povijest i danas zemlja i Bošnjaka i Srba.

A kad kažete Bosanci, i sami znate, na koga točno mislite. Mi, Hrvati iz Bosne, mi bosanski Hrvati, mi smo – trećerazredni i Hrvati i Bosanci.  Kada sam upisala prvu godinu studija na fakultetu u Mostaru, te rekla da se zovem „Gloria“, kolega iz Čitluka me pitao „jesam li Muslimanka“. Nikad, dakle, nije u  crkvenoj liturgiji čuo moje ime. Osim toga, na zgradi amfiteatra u kojoj smo imali prvo predavanje, bio je grafit ‘Bosanke na kurac’. Kasnije je grafit izbrisan, i to koliko mi je poznato, intervencijom studentice koja je obnašala neku funkciju u Studentskom zboru, a bila je iz Bosne. To su, valjda, našarali navijači najvećeg hrvatskog nogometnog kluba u BiH u čijem se šarolikom glazbenom repertoaru redovito nađe i ona „Jebem te Bosno, jebem te ja, Hrvatska moja domovina“.

 Između građanskog bosanstva i rigidnog hrvatstva

Dakle, ovo je naš kontekst: s jedne strane – bosanstvo koje se preko noći pretvorilo u muslimanstvo, kako kaže Željko Ivanković, a s druge strane – hrvatstvo koje ne ide dalje od tunela Ivan i Salakovac u kojem je Bosna – baš ta odvratna, ljigava i – muslimanska zemlja. Žrtva poimanja stvarnosti ovih drugih ovih je dana Lidija Bradara, nova predsjednica Federacije BiH, dugogodišnja HDZ-ova dužnosnica iz Kiseljaka, i to zato što je, u otvorenom programu BHRT-a za pomoć narodima Turske i Sirije, rekla da su se „Bosanci i Hercegovci odazvali“, te da su „bosanskohercegovački narodi empatični“. Trebala je, valjda, reći, u takvom formatu emisije, gdje su dovedeni i glumci i sportaši i političari i pjevači, odnosno, emisiji u kojoj je bio i Draško Stanivuković i Jasna Diklić i Halid Bešlić i Mario Kordić, da su na telefon za pomoć zvali i „Hrvati i Bošnjaci i Srbi i ostali građani“. Osim što su je grubo napali određeni hrvatski mediji sa sjedištima u Mostaru, Širokom Brijegu, Posušju, optužili su je i da se ‘asimilirala’.

Kako se Bosanka asimilirala u Bosnu

Optužba da se ‘animirala’ u ono što se među hrvatskom javnosti naziva – političko Sarajevo toliko je bizarna budući da je Bradara rođena Kiseljačanka, dakle, rođena u jednom bosanskom gradiću u kojem su oduvijek živjeli i Hrvati i Bošnjaci, a do rata i nemali broj Srba. Da se htjela i željela ‘asimilirati’, mogla je to odavno učiniti.

Nije trebala čekati da postane predsjednica Federacije 2023. godine i da se asimilira u 51. godini života. I dalje je bizarana logika kojom se borci protiv asimalcije vode – da se netko tko je rođen u Bosni, tko je i Bosanac, asimilira u Bosnu?

Nevjerojatno je, dakle, do koje mjere ta hrvatska ili da kažem hrvatsko-hercegovačka rigidnost ide – u valjda jedinoj emisiji u povijesti bh. televizijskog novinarstva mogli smo u živom prijenosu gledati tolike ‘neprijatelje’ kako jedni do drugih sjede i javljaju se na telefon Bosancima i Hercegovcima koji zovu kako bi pomogli onima kojima je potres odnio sve što su imali.

Džamiju i pravoslavnu bogomolju vidjeli samo na TV-u 

I umjesto da se takva jedna akcija, ne samo javno pohvali, nego bude nekakva praksa u najrazličitijim segmentima života, kod dijela hercegovačkih Hrvata svela se na jeftine optužbe, dnevnopolitičke napade i dokaz da, zapravo, oni koji svoje hrvatstvo konzumiraju u jednonacionalnim sredinama i koji su džamiju ili pravoslavnu bogomolju vidjeli samo i isključivo na TV-u, nemaju nikakvo poštovanje, a ni empatiju prema žrtvama tog potresa u Turskoj i Siriji, ali ni minimum znanja, informiranosti i razumijevanja prema njihovim sunarodnjacima koji žive u Bosni.

“Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat” 

Lidija Bradara je Hrvatica, ali nije samo Hrvatica. Ona je i Bosanka. I jedini joj je krimen u ovoj „aferi“ to što se svoje Bosne nije odrekla, što joj nije ime prestala izgovarati. Ili kako je to Ivan Lovrenović sjajno napisao „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat“.

Dakle, dovoljno je samo jednom kada ste Hrvat izgovoriti  – Bosna – na glas da bi vas se optužilo za asimilaciju i da biste zaradili etiketu otpadnika i izdajnika. Budalasto i bedasto. Internet bi trebao svima biti besplatan i neograničen. Za tipkovnicu bi ipak trebalo ponešto znanja i pismenosti. I to one elementarne.

 

Continue Reading

Kolumne

Je li započela bitka za Crno more?

Published

on

By

CRNO more ponovno je u fokusu svjetske javnosti nakon incidenta u kojem su sudjelovali američki dron i ruski borbeni avion.

Američka vojska je u utorak, 14. ožujka, objavila da je ruski borbeni zrakoplov udario u propeler špijunskog drona koji se potom srušio u Crno more. Rusija je tvrdila da to nije točno i da je letjelica pala zbog “oštrog manevriranja”.

Pentagon objavio snimku sudara iznad Crnog mora

Rusija je navodno u međuvremenu stigla na mjesto srušenog američkog drona, javlja CNN o svojevrsnoj utrci ruskih i američkih snaga u tome tko će prije doći do bespilotne letjelice.

Jedan od američkih vojnih šefova Mike Milley kaže kako će dron biti teško vratiti. “Vjerojatno je potonuo u veliku dubinu tako da bi svaka operacija izvlačenja s tehničkog stajališta bila vrlo teška”, rekao je Milley.

Tek se treba pokazati je li to samoutjeha ili istina, no nema sumnje da je situacija na Crnom moru odjednom postala prilično napeta. Svi se javno trude izbjeći otvaranje novog fronta, što nas ujedno podsjeća da je baš Crno more područje na kojem je vrlo lako moguća eskalacija napetosti do oružanog sukoba. Potencijalna Ukrajina u nastajanju, samo s još više direktno uključenih igrača, među kojima su i neke članice NATO-a.

Crno more je opet u fokusu svjetske javnosti

Njemački tjednik Der Spiegel objavio je reportažu o stanju u zemljama koje imaju izlaz na Crno more. Posjetili su i rumunjski bojni brod Regele Ferdinand, fregatu od gotovo 5000 tona koja nosi posadu od 240 muškaraca i žena.

“Morate zaraditi poštovanje, posebno u NATO-u”, kaže Georg-Victor Durea, ćelavi zapovjednik Regele Ferdinanda. Od povlačenja Stalne pomorske skupine NATO-a iz kriznog područja, rumunjska mornarica bila je najaktivnija flota u Crnom moru. “Mi ovdje držimo tvrđavu.”

Crno more desetljećima nije bilo na radaru političkih stratega kada je riječ o geopolitičkim sukobima. Ovdje je bilo nekoliko incidenata tijekom Hladnog rata, kada je stajao između zemalja Varšavskog pakta Sovjetskog Saveza, Rumunjske i Bugarske s jedne strane, i Turske, članice NATO-a s druge strane.

“Sada se, međutim, more između Europe i Azije našlo okupano u središtu pozornosti svijeta. Ne može se odbaciti čak ni mogućnost da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao detonirati taktičko nuklearno oružje u regiji – u kojoj živi 300 milijuna ljudi”, ističe Der Spiegel.

Rumunjska je prva linija obrane od ruske ratne mornarice

Rumunjska kontrolira 30.000 četvornih kilometara Crnog mora. Ipak, ruski ratni brodovi stalno se pojavljuju u isključivoj gospodarskoj zoni zemlje. No, iako Rusi očito imaju bolju mornaricu, nisu se mogli zadržati na Zmijskom otoku. Goli komad stijene u kojem se nalazi samo nekoliko zgrada strateški je važan bastion, na kojem se bore Rusija i Ukrajina – i nadomak rumunjske obale.

 

 

Rumunjski teritorij nalazi se u dometu ruskih balističkih projektila, a samo 225 kilometara dijeli Krimski poluotok koji je okupirala Rusija i deltu Dunava, čija većina leži u Rumunjskoj.

Vlada u Bukureštu objavila je svoju namjeru da ove godine poveća vojnu potrošnju na 2.5 posto bruto domaćeg proizvoda – što je ogroman teret za ovu zemlju koja je dugo mučena siromaštvom. Rumunjska planira kupiti dvije podmornice francuske proizvodnje zajedno s 32 rabljena borbena zrakoplova F-16 i nove helikoptere.

Baza NATO-a kod Constanta raste

Smješteno sjeverozapadno od lučkog grada Constanța, ovo mjesto u bivšem carstvu komunističkog despota Nicolaea Ceaușescua jedna je od šest baza kojima NATO ima pristup. Transatlantski obrambeni savez namjerava pokazati svoje mišiće ovdje na istočnom krilu u većoj mjeri nego ikad prije.

Do 10.000 američkih vojnika bit će stacionirano na tom mjestu u nadolazećim godinama, a mnogi ga opisuju kao rumunjskog pandana ogromnoj američkoj bazi u Ramsteinu u Njemačkoj.

Tisuće Amerikanaca već su tamo, zajedno s vojnicima iz Francuske, Nizozemske, Italije, Njemačke i Belgije. S planiranim ulaganjima od 2.8 milijardi eura, Rumunjska transformira bazu zračnih snaga u središte NATO strategije u suočavanju s rastućom ruskom prijetnjom.

Odesa – najvažnija ukrajinska luka

Najvažnija ukrajinska luka, često prozivani biser Crnog mora, je Odesa, dugo omiljena ruskim vladarima sa svojim južnjačkim štihom i multikulturalnom poviješću. Grad je osnovala Katarina Velika 1794. godine, iako je spomenik posvećen njoj u međuvremenu srušen.

Dva ili tri sata kroz obalna zaleđa istočno od Odese dovode nas blizu fronta, navodi Der Spiegel. “Ovo područje, na sjevernoj obali Crnog mora, bilo je oteto iz stiska Kozaka, krimskih Tatara i Osmanlija, područje poznato kao Novorosija u doba carizma. Putin je ponovno oživio termin 2014., što je bio prvi pokazatelj da aneksija Krimskog poluotoka nije zadovoljila njegov apetit.”

Abhazija je bila dom krvavih borbi tijekom rata za neovisnost od 1992. do 1993., sukoba u kojem su se etnički Abhazi koje podržava Rusija suočili s trupama iz postsovjetske Gruzije. Smatra se da je svaka strana pretrpjela oko 4000 mrtvih, dok je oko 200.000 ljudi raseljeno. Od tada je pitanje Abhazije jedno od brojnih bureta baruta koje Putin može detonirati prema potrebi.

Rusija je priznala neovisnost Abhazije 2008. nakon petodnevnog rata protiv Gruzije. Ali i danas se u Abhaziji ništa ne može učiniti bez dopuštenja ruske tajne službe. Moskva posebno čvrsto drži pogranično područje s Gruzijom.

Što će biti s Gruzijom?

Kako je Gruzijcima s druge strane granice imati trupe Kremlja na svom roštilju, pita se Der Spiegel.

“Sjeverno od Anaklije na obali Crnog mora, ruski vojnici i specijalne snage NATO-partnera Gruzije sučeljavaju se preko granične ograde, razdvojeni samo 500 metara. “Mogu vidjeti ruske ratne brodove golim okom”, kaže tip s bejzbolskom kapom koji upravlja posljednjim kioskom na plaži na gruzijskoj strani granice”, navodi se u njemačkom tjedniku.

Sa svojim lukama na istočnim obalama Crnog mora, Gruzija bi mogla igrati ključnu ulogu u raznim poslijeratnim scenarijima – kao usputna stanica između Europe, središnje Azije i Kaspijskog jezera, kao trgovačko središte za robu i energiju daleko od tradicionalnijih ruskih ruta i kao istureno područje razmještaja NATO-a. Međutim, preduvjet za svaki od ovih scenarija bilo bi sigurno mjesto za Gruziju unutar zapadnih saveza.

Putin je već jednom poslao rusku vojsku u Gruziju

Gruzija, koja je dom za manje od 4 milijuna ljudi, krhka je konstrukcija. Jednu petinu njenog teritorija okupirale su ruske trupe. Južni Oseti su također proglasili neovisnost od Tbilisija i odanost Kremlju.

Povrh toga je nedavni masovni priljev Rusa koji bježe od vojnog roka kući, s procjenama da nekoliko stotina tisuća Rusa sada živi u Gruziji. Pouzdane statistike nema, ali u zemlji “donbaskog modela” raste strah da bi Putin, pod izlikom da mora zaštititi vlastite građane u inozemstvu, ponovno mogao poslati vojsku u Gruziju kao što je to učinio 2008. godine, smatra njemački tjednik.

Turska je, uz Rusiju, najveća sila na Crnom moru

Turska se smatra bastionom saveza. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan od početka rata djeluje kao posrednik između Rusije i Ukrajine, a kontrolira i ulaz u Crno more. Bez dopuštenja Ankare nijedan ratni brod ne može proći Bospor, niti jedan teretnjak natovaren ukrajinskim žitom ne može stići do Afrike, piše Der Spiegel.

 

 

Bosporski tjesnac, širok samo 700 metara na najužem mjestu, iglena je ušica kroz koju moraju proći flote crnomorskih država. Neposredno prije izbijanja rata 16 brodova ruske mornarice prošlo je kroz tjesnac na sjeveru. Bospor također djeluje poput membrane. U ratu je to granica, ali u miru je propusna. Odluka je na Turcima.

Erdogan ostao u kontaktu s Putinom, Turska profitira od zapadnih sankcija

Erdoğan, koji je dominirao političkom pozornicom svoje zemlje posljednja dva desetljeća, pozicionirao se kao posrednik u suočavanju s agresijom Rusije na Ukrajinu. S jedne strane, dopušta da se u Ukrajinu isporuče borbene bespilotne letjelice koje je izradio njegov vlastiti zet i traži povratak svih područja koja su okupirali Rusi.

S druge strane, on nastavlja biti u stalnom kontaktu s Putinom i osigurava da Rusija ima pristup prijeko potrebnim zalihama u zamjenu za jeftine isporuke prirodnog plina Turskoj. Erdoğan ne podržava sankcije koje su uvedene protiv Rusije, zbog čega se miri s time da ga se naziva “Putinovim dilerom”. Kapital koji istječe iz Rusije Turska sa zahvalnošću apsorbira, piše Der Spiegel.

Crnomorska regija je bure baruta

Zauzvrat, turske i – turskom stranputicom – europske tvrtke nalaze se u vakuumu izazvanom sankcijama. Iz anatolijskih luka isporučuju robu trajektima preko Crnog mora – njih 8200 mjesečno prošlog proljeća, jedan svakih pet minuta. Zalihe također stižu u Rusiju kopnom preko Kavkaza.

Ne treba zaboraviti da u crnomorskoj odnosno kavkaskoj regiji napetosti izazivaju i odnosi Armenije i Azerbajdžana. Previše incidenata bi lako moglo dovesti do toga da cijela regija postane bure baruta.

Na Crnom moru susreću se interesi Rusije i Ukrajine, NATO-a i Turske, što je potencijalno eksplozivna situacija. Stoga se treba nadati da više neće biti sudara dronova i aviona. Ova regija ne može podnijeti još mnogo takvih incidenata. Zato i ne čude relativno pomirljive izjave dužnosnika, u kojima se naglašava kako nema potrebe za eskalacijom.

Continue Reading

Kolumne

Čini se da je Rusima mobilizacija neophodna. “Trebat će im i do milijun novih ljudi”

Published

on

By

RUSIJA bi mogla regrutirati novih 400.000 vojnika u svoju vojsku. Kako je pisala Radio Svoboda, nova kampanja novačenja trebala bi početi 1. travnja.

Kremlj negira mogućnost mobilizacije

Radio Svoboda je, pozivajući se na nekoliko regionalnih medija, izvijestila da je rusko ministarstvo obrane već poslalo naredbe oblasti, u kojima je naveden broj ljudi s kojima bi trebali biti potpisani vojni ugovori.

Ove glasine nisu ništa novo. Šire se one medijima od kraja prošle godine. Obavještajne službe nekoliko zapadnih zemalja i ukrajinske vlasti, između ostalih, upozorili su na takve događaje. Kremlj negira te planove.

“Kremlj ne planira proglasiti drugi val mobilizacije”, rekao je u utorak za TASS tajnik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov.

Krajem listopada prošle godine Putin i ruski ministar obrane Sergej Šojgu izjavili su da je mobilizacija završena, ali je dekret o “djelomičnoj mobilizaciji” ostao na snazi.

Tu djelomičnu vojnu mobilizaciju proglasio je Vladimir Putin u rujnu. Tada je ruski ministar obrane Sergej Šojgu u vlastitom obraćanju dao do znanja da će biti mobilizirano 300 tisuća rezervista, napominjući da je to “samo 1 posto potencijala” budući da su ruske vojne rezerve “ogromne i iznose 25 milijuna ljudi”.

Djelomična mobilizacija ustvari je izazvala paniku među Rusima. Poznate su snimke iz aerodroma prepunih ljudi koji pokušavaju izaći iz zemlje, isto kao i ogromne kolone na graničnim prijelazima sa susjednim zemljama, prosvjedi, kao i zapaljeni centri za regrutaciju.

Časnica regrutima objašnjava što će im sve od opreme biti potrebno na bojištu

Mediji su tada bili preplavljeni i snimkama novaka s prastarim, zahrđalim puškama i bez elementarne vojne opreme.

To vjerojatno najzornije ilustrira snimka koja se proširila po društvenim mrežama, na kojoj časnica u vojarni u Altajskoj regiji na jugu Sibira navodno objašnjava novim regrutima kako praktički svu opremu za bojište moraju nabaviti sami, sve osim odora i oklopa – uključujući prvu pomoć, lijekove, vreće za spavanje i prostirke.

U ovim navodima može se otkriti i razlog zbog kojeg Peskov govori da se o mobilizaciji ne razmišlja. Prema izvješćima ukrajinskog Glavnog stožera i Instituta za proučavanje rata, Kremlj je tajno nastavio mobilizaciju. Šef estonske obavještajne službe Margo Grosberg rekao je da mobilizacija u Rusiji zapravo nikada nije prestala.

Ukrajina: Rusi intenziviraju mobilizacijske napore

Verstka, nezavisna ruska novinska kuća, jučer je objavila da ruski vojni uredi pokušavaju nadoknaditi gubitke Rusije, pri čemu je osobito značajan nedostatak vozača oklopnih vozila i topnika.

Ukrajinski Nacionalni centar otpora također je izvijestio da ruske okupacijske snage intenziviraju svoje mobilizacijske napore diljem Krima. Glasine o početku drugog vala mobilizacije u Rusiji zbog nedostatka ljudstva povremeno se pojavljuju u medijima od kraja prošle godine.

Primjerice, britansko ministarstvo obrane objavilo je krajem siječnja dnevno izvješće o razvoju situacije u Ukrajini, u kojem je navedeno da ruske vlasti još razmatraju mogućnost dodatnog kruga djelomične mobilizacije.

Mediji su 22. siječnja izvijestili da je ruska granična kontrola spriječila migrante iz Kirgistana s dvojnom putovnicom da napuste Rusiju navodeći da su njihova imena na popisu za mobilizaciju. Dan kasnije je glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov rekao da je dekret o djelomičnoj mobilizaciji i dalje na snazi tvrdeći da je neophodan za potporu oružanih snaga.

Mobilizacija više Rusima ne ulijeva strah u kosti?

Međutim, čini se da sama mobilizacija Rusima više ne izaziva toliki strah. Kako je pisao Politico, nakon prve djelomične mobilizacije, ubrzo se nastavio normalan život. I to do te mjere da su se neki Rusi koji su isprva pobjegli u inozemstvo vratili, često potaknuti obiteljskim i financijskim obvezama.

Kako ruska granična služba ne objavljuje podatke o broju ruskih državljana koji su ušli u zemlju, ne može se reći koliko ih je.

“To je kao s karantenom tijekom pandemije: kad prvi put ponovo izađete van, osjećate strah. Ali uskoro ćete skidati masku i ponovno posjećivati ​​mjesta s puno ljudi”, rekao je za Politico 32-godišnji Fjodor.

Politico je iznio mišljenje kako će možda morati ponovno ubrzati tempo mobilizacije u svjetlu gubitaka pretrpljenih u krvavim bitkama oko borbenih žarišta kao što je Bahmut.

“Rusima je zbog Bahmuta potreban drugi val mobilizacije”

“Čak i samo da nadoknadite te gubitke, da tako kažem, vratite ravnotežu, potreban vam je drugi val mobilizacije”, rekao je za Politico vojni analitičar Ruslan Leviev iz istraživačkog projekta Conflict Intelligence Team.

Dodao je da je nova godina sa sobom donijela promjenu u ruskoj vojnoj strategiji, od fokusiranja uglavnom na topništvo s ciljem održavanja prve crte bojišnice, do pokušaja da ga progura naprijed kopnenom ofenzivom, imajući kao svoju glavnu snagu veliku brojnost trupa.

 

 

“Počevši od siječnja, vidimo da se dio onih koji su mobilizirani, ali su još uvijek u kampovima za obuku i još nisu uključeni u borbe, postupno preusmjerava na bojišnicu”, rekao je Leviev.

Procijenio je da će, ovisno o razmjerima ambicija, ruske oružane snage trebati dodatnih nekoliko stotina tisuća do milijun ljudi više.

Kako bi se izbjeglo usko grlo i maksimizirao učinak, te dodatne trupe trebale bi biti regrutirane i obučene prije početka ruskog godišnjeg proljetnog novačenja u travnju; a i prije isporuke zapadnih tenkova i raketnih sustava Ukrajini, koja bi se mogla dogoditi već u ožujku.

Zašto Putin odugovlači s mobilizacijom?

Jedno široko rasprostranjeno objašnjenje među stručnjacima, navodi Politico, je da Putin odugovlači s donošenjem odluke u nadi da će iznenadno postići uspjeh na bojištu. Ili, da je oprezan po pitanju političkog rizika i da bi umjesto toga mogao izabrati manje kontroverznu “stealth mobilizaciju”.

To bi moglo uključivati ​​neposrednu mobilizaciju ročnika prošlog proljeća po završetku njihove godine službe, ili ovogodišnjih novih novaka u ime ratnih napora. Ili čak oboje.

“Ali takve mjere bi osigurale samo oko 150.000 dodatnog osoblja”, rekao je Leviev, dodajući da bi to bilo nedovoljno da se nadjačaju ukrajinske snage.

Francis Lee-Saunders, analitičar Dragonfly Intelligencea, objasnio je za Geopolitical monitor kako je glavni razlog zašto je još jedan krug mobilizacije vjerojatan taj što se čini da Rusija još uvijek ima ambiciozne strateške ciljeve u Ukrajini.

“U najmanju ruku čini se da je ovo masovna okupacija teritorija Ukrajine. U najboljem slučaju, Kremlj vjerojatno još uvijek gaji težnje da prisili promjenu režima u Kijevu, iako su sredstva kojima bi to sada mogli učiniti nejasna.

Bez obzira koji su ciljevi, malo je vjerojatno da će Putin biti zadovoljan trenutnim vojnim i teritorijalnim statusom quo u Ukrajini. Rusija čak ne kontrolira sve teritorije za koje tvrdi da ih je anektirala i suočava se s ukrajinskom vladom koja pokazuje malo interesa za kompromis s Kremljom i za koju zapadna podrška pokazuje malo znakova opadanja.

“Stalno rusko preslagivanje generala vjerojatno je još jedan dokaz Putinova nezadovoljstva trenutnom situacijom i širih unutarnjih sukoba unutar viših ešalona Kremlja i vojske”, naveo je.

“Rusija se suočava s trostrukom dilemom”

Dodao je kako je Rusija u Bahmutu koristila taktiku “ljudskog vala”, frontalne napade na ukrajinske položaje s malo ili nimalo zaštite ili zračne potpore.

“Čini se da to ima veliku cijenu. Dužnosnici NATO-a, citirani u medijima u veljači, rekli su da Rusija gubi čak 2000 ljudi na svakih 100 osvojenih jardi u sklopu ovih napada.

U ovom sve više iscrpljujućem sukobu Rusija se suočava s trostrukom dilemom: tolerirati daljnje teške gubitke, smanjiti ambiciozne ratne ciljeve ili krenuti u novu rundu novačenja. Malo je znakova da će Rusija izabrati drugu opciju. Nastavak iscrpljivanja njezinih invazijskih snaga samo bi olakšao Ukrajini ponovno preuzimanje kopna. Ostaje mu treća opcija, a to je još jedan krug mobilizacije”, navodi.

“Mobilizacija također dovodi rat u rusko društvo na način koji je vlada prvih nekoliko mjeseci rata pokušavala izbjeći. Prosvjedi u većim gradovima bili bi vjerojatni u slučaju još jednog kruga mobilizacije, iako bi oni ponovno bili relativno mali i lako bi ih se ugušilo.

Ali režim to vjerojatno vidi kao najmanje lošu opciju. Kako i u kojoj mjeri još nekoliko stotina tisuća vojnika može nadoknaditi sve druge slabosti unutar ruske vojske, u konačnici je nejasno. Ipak, to bi Rusiji barem dalo potencijalnu brojčanu prednost nad Ukrajinom i ponudilo neki dodatni ofenzivni potencijal, ovisno o tome koliko dodatnih trupa Rusija može iskoristiti”, pojasnio je.

Galejev: Mobilizacija je revolucionarna situacija

Podsjetimo i na riječi ruskog neovisnog analitičara Kamila Galejeva, koje je on naveo uz prvu djelomičnu mobilizaciju u rujnu.

“Što se tiče mobilizacije, Putin je može proglasiti, dapače. Ali to će biti riskantna odluka. SSSR je zadržao golemu infrastrukturu za potpunu mobilizaciju koja je uglavnom demontirana u postsovjetskoj Rusiji. Vjerojatnije je da će mobilizacija izazvati politički kaos”, piše Galejev na Twitteru.

“Puno je teže provesti pravilnu mobilizaciju tijekom stranog rata. Prvo, većina sposobnih časnika koji su mogli obučavati i voditi nove regrute je u Ukrajini. Mnogi od njih su već mrtvi. Mnoge kadrovske postrojbe koje su mogle služiti ili kao ‘spužve’, upijajući novake, ili kao izvor časnika/dočasnika za nove postrojbe, već su uništene”, primjećuje ovaj Putinov kritičar.

 

 

Za kraj Galejev podsjeća na sličnu epizodu iz Prvog svjetskog rata, iz koje bi Putin, opsjednut ruskom poviješću, mogao izvući bitnu pouku.

“U slučaju mobilizacije:

1) imat će tone novih, nemotiviranih novaka

2) bit će svjesni da će biti poslani u Ukrajinu, gdje će vjerojatno umrijeti ili biti osakaćeni

3) bit će zaglavljeni u Moskvi, u blizini sjedišta vlasti.

“To je revolucionarna situacija. Usput, upravo je to scenarij revolucije u Rusiji 1917.”, tvrdi Galejev i dodaje kako nisu “radnici ili seljaci izveli Februarsku, a potom Oktobarsku revoluciju”, već “prije svega 460.000 vojnih obveznika garnizona Sankt-Peterburga koji su zbog logistike zapeli u glavnom gradu i našli se blizu sjedišta vlasti”.

“Rusija i mobilizira i ne mobilizira”

Zbog svega navedenog, očito, nejasno je hoće li doći do mobilizacije i kakva će ona biti. Kako to funkcionira u Rusiji objasnio je i Maksim Trudoljubov za Wilson Center. Jednostavno, u Rusiji, čini se, istina je uvijek negdje između.

“Rusija i mobilizira i ne mobilizira. Prošlogodišnji dekret o mobilizaciji nije ukinut. Prema Putinovim riječima, mobilizacija je završena, ali njegove riječi nisu pravno obvezujuće. Shvaćajući da je mobilizacija – pogotovo kad se tako zove – nepopularna, vlasti čine sve da je provedu prikriveno.

Puzajuća kampanja koja se širi zemljom se nastavlja. Redoviti ročnici koji ne bi trebali služiti na ratištima tjerani su ili prisiljeni potpisati ugovore s vojskom, čime se popunjavaju ruske snage raspoređene u Ukrajini”, napisao je on.

“Ratno stanje je na snazi ​​i nije na snazi”

Zanimljivo je pročitati što smatra i oko ratnog stanja u ovoj zemlji.

“Ratno stanje je na snazi ​​i nije na snazi ​​u Rusiji. U nedavnom dekretu, Putin je, pozivajući se na zakon o vojnom stanju, naredio da se one tvrtke koje ne ispune obrambene ugovore stave pod vanjsku upravu.

Prošlog listopada Putin je uveo ratno stanje u četiri regije Ukrajine koje je Rusija nezakonito pripojila. Ali nova uredba ni na koji način ne implicira da se odnosi samo na ove četiri “regije” Ruske Federacije. Pritom Putin nije najavio uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj zemlji barem zato što bi u ovom slučaju rat bilo potrebno nazvati ratom.

Primjeri ove vrste su beskrajni. To je posebna vrsta jezika, jezik izmicanja odgovornosti. U ruskom službenom diskursu, ono što Rusija radi u Ukrajini je i tragedija uzrokovana postupcima drugih i nužna akcija koju Rusija poduzima”, napisao je.

Centralna.ba

Continue Reading

Kolumne

MINISTROVA ŠUTNJA: Hoće li ministar Anto Matić prezentirati učinke informatizacije u zdravstvu i pojasniti kako će utrošiti 2.700.000 KM!?

Published

on

By

Informatizacija u zdravstvu Županije Središnja Bosna predstavljena je kao svekolika reforma bez koje zdravstvo neće moći funkcionirati. Kao što vidimo informatizacija kao fazni projekt prepoznat je u svim proračunima unazad 4 godine pa tako i ove godine s vrlo izdašnim sredstvima.

Međutim, pacijenti i korisnici zdravstvenih usluga na vlastitim iskustvima ne osjete te velike iskorake. I dalje su redovi gdje se čeka na uslugu prepuni, nedostatak doktora i dalje se osjeti, nedostatak lijekova također, medicinska oprema ne radi, a sve značajnije potrebe možeš dobiti samo ako odeš u privatnu kliniku.

Zato je informatizacija jedino pravo rješenje, tako nas vlast usmjerava da mi prihvatimo kako će se informatizacijom u zdravstvu sve riješiti. Međutim, projekti informatizacije i dalje ostaju velika nepoznanica, što je s dinamikom i što je to informatizirano, koje usluge su ubrzane i kakve efekte pacijenti kao krajnji korisnici mogu osjetiti.

Vlast nas uvjerava da bez “zdravstvenih markica” koje naplaćuju od pacijenata zdravstvo ne može funkcionirati. Iako je vrlo upitna zakonska osnova za naplatu istih, zdravstvo priskrbi oko 4 milijuna maraka po tom osnovu. Onda se sredstva u iznosu od 2.700.000 KM neophodna za funkcioniranje zdravstva usmjere na još uvijek “nerazjašnjenu”  informatizaciju čiji učinci su također vrlo upitni. Odnosno korisnici ih ne osjete. Korisnici se uporno nadaju kako će prvi efekti najavljivane informatizacije već jednom pokazati što to znači za krajnjeg korisnika jer značajna sredstva, su usmjerena za tu namjenu ali još uvijek bez rezultata.

Pripadamo digitalnom dobu, informatizacija je poželjna, očekujemo promjene u zdravstvu u tom segmentu ali još uvijek ne vidimo nikakve promjene osim potrošenih sredstava poreznih obveznika. Hoće li resorni ministar Anto Matić i Vlada SBŽ napokon prezentirati što je to učinjeno i napravljen na ovom polju u zadnjem mandatu i planira uraditi u budućnosti. Ne treba tražiti 15,16 prezentacija kao na primjeru famozne brze ceste, ali kako se radi o NAŠEM, JAVNOM NOVCU očekivati je da vidimo prve rezultate tih velikih reformi ili pak Matić smatra kako šutnjom navedena pitanja će pasti u zaborav kao što nije očekivao ni da če tamo netko javno propitkivati rošenje javnog novca.

AUTOR: J.K. / Centralna.ba

Continue Reading
Advertisement

Najnovije vijesti

Gospodarstvo30 sekundi ago

Od petka oko 50 proizvoda sa sniženim i zaključanim cijenama

Na sastanku federalnog ministra trgovine Amira Hasičevića s predstavnicima Udruženja poslodavaca iz sektora trgovine, domaćih proizvođača i predstavnika prerađivačke industrije,...

Društvo3 sata ago

Budi donor, spasi život!

Veliki broj ljudi diljem svijeta svake godine čeka na transplantaciju organa koja im može spasiti život. Broj dostupnih organa nažalost...

Crna kronika3 sata ago

Tužne vijesti: U nesreći na autocesti u Zagrebu poginuo mladi otac iz BiH

Na autocesti A1 kod Draganića u nedjelju, 9. veljače, u 16:40 sati dogodila se teška prometna nesreća u kojoj je...

Muzika3 sata ago

Preminuo je gitarist Opće opasnosti: “S velikom tugom i boli javljamo…”

Slaven Živanović – Žiža iz grupe Opća opasnost preminuo je u 53. godini života, objavio je bend na svojim stranicama....

BiH3 sata ago

Zračna luka Mostar će biti povezana izravnom linijom s Istanbulom

Nakon dužeg iščekivanja, napokon možemo podijeliti vijesti – Zračna luka Mostar će biti povezana izravnom linijom s Istanbulom tijekom ljetne...

Gospodarstvo4 sata ago

Porezna uprava FBiH objavila podatke o prometu u trgovinama u dane bojkota

Porezna uprava Federacije BiH  objavila je danas podatke poslije sprovedenog bojkota zbog visokih cijena, a koji je trajao dva dana,...

BiH5 sati ago

Radni sastanak predsjednika Čovića sa Županijskim odborom HDZ-a BiH HNŽ u Neumu

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine dr. Dragan Čović danas je s dopredsjednicom HDZ-a BiH Darijanom Filipović u Neumu...

Društvo9 sati ago

Za Šimuna Žilića iz Jajca pokrećemo apel za pomoć

Za Šimuna Žilića iz Jajca pokrećemo apel sa brojem 17022. Pozivom donirate 2 KM, a vas molimo da podijelite apel...

Advertisement
Advertisement