Jutarnja kava u Novom Travniku obično ima isti okus – malo gorčine zbog politike, malo domaće opuštenosti jer smo navikli na sve. Ali jutros mi uz kavu pogled bježi ravno van. Tik do zgrade Kantonalnog suda, preko noći ili u rano svitanje, osvanula je golema zastava s ljiljanima. Vijori se, nova, čista, i ruku na srce, ogromna.

​Prva pomisao? Klasika. Opet počinje. Kod nas se domoljublje ne mjeri plaćama, uređiranim parkovima ili time što nam mladi odlaze u Njemačku. Ne, ovdje se ljubav prema domovini mjeri kvadraturom platna obješenog na fasadu.

​Zamislite da je vole i paze koliko inače zastave na zgradu…

Da se s istim ovakvim žarom, i s jedne i s druge strane, popravljaju krovovi koji prokišnjavaju, fasade koje se ljušte, ili da se očiste naša dvorišta, Novi Travnik bi bio Švicarska. Ali lakše je kupiti par metara svile, podići napetosti i reći: “Evo, ovo je naše.”

​Kao Hrvatu koji ovdje živi, radi i planira ostati, ta zastava ne izaziva strah – prekaljeni smo mi ovdje na simbole svih boja i oblika. Izaziva mi neku vrstu umora jer znam točno što slijedi. Sada će naši krenuti s pričom kako je ovo “provokacija” i “označavanje teritorija” ispred pravosudnih institucija. Onda će se, kao odgovor, na nekoj drugoj zgradi ili brdu zavijoriti još veća šahovnica. Pa će onda oni treći mjeriti u centimetar čija je viša, čija je ljepša i tko ima više povijesnog prava na ovaj komad betona i trave.

​I neka se mjeri, ako im je to želja. I naša zastava, zastava hrvatskog naroda, vijorit će se visoko, još više, jer smo mi Hrvati u Bosni opstali kroz sva stoljeća i sve nedaće, i ostat ćemo u njoj bez obzira na to tko što postavljao i dokazivao. Naš korijen ovdje je predubok da bi ga ičije platno zaklonilo.

​Ali, s druge strane, boli me ona čista, životna istina. Smiješno je i žalosno što se stalno nadmudrujemo oko povijesti i simbola, a realnost je takva da često ni jedni ni drugi nemaju 20 maraka u džepu za poštenu košaricu u trgovini.

​Gledamo se preko tih barjaka, a zapravo dijelimo istu muku:

• ​Prazne stanove iz kojih su ljudi otišli trbuhom za kruhom.
• ​Niske mirovine od kojih starci preživljavaju i u “hrvatskim” i u “bošnjačkim” zgradama.
• ​Sivilo svakodnevice u kojoj se političari sjete naroda samo kada treba mahati platnima.

​Meni osobno ljiljani kao povijesni simbol kralja Tvrtka ne smetaju, ali smeta mi taj tajming i kontekst u kojemu se svako postavljanje simbola koristi kao prst u oko onom drugom. Sud je tu, odmah pored. Valjda bi u sudu trebala vladati pravda, a ne natjecanje u tome tko je veći domoljub na papiru (ili platnu).

​Pijem zadnji gutljaj kave, skrećem pogled sa zastave na sat i spremam se za posao. Treba zaraditi kruh. Jer na kraju dana, ni ljiljani ni šahovnica neće nam sami platiti račune ni popraviti ceste. Dok god to ne shvatimo, živjet ćemo u gradu velikih zastava i malih mogućnosti.