U Bosni ti čovjekovu veličinu najčešće izmjere tek kad umre. Dok je živ, gura ga se po hodnicima, čekaonicama i politikama, a kad ode, onda svi odjednom shvate da je s njim nestao komad normalnog svijeta.

Tako je nekako otišao i prim. dr. Drago Džambas, liječnik iz one stare, gotovo izumrle sorte ljudi koji nisu liječili samo bolest nego i čovjeka koji se boji bolesti. Danas to već zvuči kao romantika iz crno-bijelih filmova. Današnja medicina često više sliči aerodromu nego bolnici: broj, kartica, ekran, “sljedeći”. A Džambas je pripadao vremenu kad doktor još pogleda čovjeka u oči prije nego pogleda nalaz.

Njegova smrt , doista, nije samo vijest o smrti jednog liječnika. To je vijest o polaganom nestajanju jedne Bosne koja je znala držati glavu iznad vode i kad joj je voda bila do grla. Jer Nova Bila nije nastala iz zdravstvene strategije i europskih fondova, nego iz rata, krvi, improvizacije i tvrdoglave odluke da ljudi neće umirati samo zato što ih je netko odsjekao od bolnice. U tim godinama, dok su granate padale po Lašvanskoj dolini, medicina se selila po podrumima, hodnicima i crkvama, a liječnici postajali i kirurzi, i psiholozi, i logistika, i vozači, i ono posljednje lice koje čovjek vidi prije operacije. Među njima bio je i Drago Džambas. Bez velikih poza. Bez potrebe da od vlastite ratne biografije pravi svetu sličicu za kampanje i obljetnice.

Rođen u Bučićima kod Novog Travnika, završio medicinu u Rijeci, mogao je sasvim mirno ostati negdje gdje ljudi ne moraju operirati pod granatama i gdje se riječ “normalno” ne izgovara kao znanstvena fantastika. Ali vratio se. I ostao. Vodio Dom zdravlja Novi Travnik, organizirao zdravstvo u ratu, pomagao držati na životu bolnicu koja je tada više bila pitanje inata nego infrastrukture. Poslije rata, kad su mnogi rat pretvorili u karijeru, unosan CV i beskonačne televizijske monologe o vlastitom herojstvu, Džambas se vratio pacijentima i radiologiji. Kao da je sve ono bilo samo nešto što se moralo odraditi da bi ljudi preživjeli.

Možda zato toliko boli njegov odlazak. Jer ljudi poput njega nisu pravili buku oko sebe. Oni su jednostavno bili tu. Kao svjetlo u hodniku bolnice u tri ujutro. Kao doktor koji ne koluta očima kad mu peti put postaviš isto pitanje jer te strah. Kao čovjek koji zna da bolest nikad ne boli samo tijelo. Mlađi liječnici govorili su da je bio “doktor starog kova”. U prijevodu: čovjek koji nije mislio da je medicina biznis ni da je pacijent smetnja između dvije kave.

Lašvanska dolina ostala je malo praznija. Ne zato što nema doktora. Doktora će uvijek nekako biti. Nego zato što sve manje ima ljudi uz koje čovjek osjeti da nije sam ni kad je najgore. A to je, na kraju, jedina medicina koju nijedan aparat nikad neće znati zamijeniti.

Teško je poslati sućut obitelji čovjeka kojemu je obitelj bila cijela Lašvanska dolina.
Sućut ti, Lašvo.

Preuzeto s portala Poskok.info.