Ma koliko priča o Kataru kao domaćinu mundijala bila čudna i neobična, i ma koliko nam smetala njena pozadina i sve ono što je prati, i ma koliko toga nam je ‘zimski’ turnir oteo, jedna tradicija je ostala. Ona da o domaćinu pred prvu utakmicu prvenstva, koja sama po sebi mora izazvati posebnu pozornost, ustvari ne znamo puno. Ili ne znamo ništa.
Od dosadnog frankfurtskog dvoboja Brazila i Jugoslavije koji je otvorio Svjetsko prvenstvo 1974. do senzacionalnog poraza Francuza od Senegala u Seoulu, FIFA je običavala da turnir otvara svjetski prvak. Kad je odlučeno da osvajač automatski ne dobiva zagarantirano mjesto na Mundijalu, FIFA je skrenula povijest tako što je priliku za prvu utakmicu dala domaćinima.
Njemačka, Južna Afrika, Brazil i Rusija, svi su oni na otvaranju ostali neporaženi, ali su u njega ušli i kao jedna od najvećih nepoznanica prvenstva, svaka na svoj način, s obzirom na to da u dvije godine nisu igrali kvalifikacijske utakmice i da je teško bilo donijeti objektivni sud o njihovoj realnoj kvaliteti. Naravno, slično važi i za Katar, ali ta priča dobiva dodatnu dimenziju zbog činjenice da je Katar prvi domaćin kojemu će ova utakmica biti i debi na Svjetskim prvenstvima.
Što nas dovodi do pitanja: koliko je zapravo Katar dobar u tom nogometu?
Povijest kaže da se taj sport u ovoj zemlji počeo širiti otprilike kad i nafta, s obzirom na to da su radnici na bušotinama međusobno igrali nogomet. Katar je tek 1971. proglasio neovisnost, ali je nogometni savez osnovan 11 godina ranije i u FIFA primljen još 1963. Na prvu službenu utakmicu ipak je čekao još sedam godina, a onda se sve do kraja 1990-ih razvijao mnogo sporije nego najveći rivali iz Zaljeva — Gulf Cup je osvojio triput, ali samo jednom prije 2004., dok je iz grupne faze Azijskog kupa izašao tek 2000. Plasman na Svjetsko prvenstvo je, naravno, za selekciju — za koju treba reći da ju je u dva navrata vodio Mostarac Džemal Hadžiabdić, a s njom Gulf Cup i Azijske igre osvojio Sarajlija Džemaludin Mušović — ostao nedosanjani san.
