Pitam se, šta smo to mi, dragovoljci HVO i MUP-a i sudionici obrane i stvaranja BiH ostavili u naslijeđe budućim generacijama 3 desetljeća nakon Domovinskog rata?
Mi sudionici, možemo ostaviti, svjedočanstva o ulozi hrvata u obrani BiH i fotografije iz ratnog vremena. Ali kome? Tko se s tim uopće zamara? Koje su to institucije? Kojim knjigama, filmovima ili medijima demantiramo teze političkog Sarajeva o nama kao agresorima? Kako svijet upoznati sa činjenicama tko se branio 316 dana a tko napadao?
Ako se uzme u obzir da godišnji proračun Uprave za branitelje iznosi preko 6 milijuna KM (B+H), i svejedno nema kapitalnih projekata kojima bismo opisivali kako se obranila Središnja Bosna. Nema fotomonografija postrojbi koje su obranile Središnju Bosnu, niti okruglih stolova na teme Domovinskog rata.
Ne postoje.
Koji su to onda projekti na koje se potroši toliki novac?
Nenamjenske uplate Udrugama koje imaju svoju članarinu i koje okupljaju članove sa visokim primanjima?
Organiziranje domjenaka, izgradnja i održavanje ograda na grobljima, renoviranje već napravljenih spomenika?
I pored svega navedenog i dalje se uspije potrošiti svih 6 milijuna KM. Od ove godine preko 8 milijuna.
I tako svake godine??!!!
Kako se uopće odlučuje o tolikom novcu?
Kojim metodama, po kojim prioritetima, u koje svrhe?
Treba li znanja i iskustva u ekonomiji, štednji, znaju li prepoznati bitno od nebitnog.
Zašto povremeno ne uključe širi krug ljudi iz Udruga, ratnih zapovjednika, stručnih ljudi, ažuriraju sve ideje, projekte pa idu u realizaciju?
Zašto onda dio tog novca, kad ga već ima, a vidimo da ima, nismo iskoristili za zapošljavanje branitelja, nabavu poljoprivredne ili druge mehanizacije, strojeva za proizvodnju, pokrenuli male obiteljske firme i uključili ih na lokalno tržište? Koliko je to traktora, cnc strojeva, … svake godine?
“Ono što nije zapisano, i ne postoji;
bilo pa umrlo”. Meša Selimović
AUTOR Ilko Milić
