Charlie je puno više od kafića, to mi je drugi dom, pa čak i ured. Tu dolazim popiti prvu jutarnju kavu, tu dogovaram sastanke i družim se s prijateljima. I tako, evo, već 50 godina koliko kafić danas slavi od svog otvorenja, a što ga, sasvim sigurno, čini jedinstvenim u Zagrebu.
Poznavao sam, dakako, Mirka Brauna, nekadašnjeg nogometaša Dinama. On je unatoč negodovanju supruge Zdenka, iz nogometa ušao u ugostiteljstvo. Prvih godina u kafić su mahom dolazili nogometaši, Braunovi prijatelji, a on je bio jako dobar s Bernardom Vukasom. Iako su bili iz suparničkih klubova, nije bilo boljih prijatelja od njih dvojice.
Brzo je Charlie, međutim, postao okupljalište i drugih uglednih građana.
Prerastao je u kultni zagrebački kafić u koji dolaze pjevači, glumci, političari, predsjednici, premijeri… a najžešće rasprave su se uvijek vodile upravo o politici i nogometu.
Nikad se nitko nije posvađao, da se razumijemo, kamoli potukao. To je otmjeno mjesto, ne dolaze svadljivci ovamo, ali rasprave su ipak znale biti žešće, posebice tijekom važnih nogometnih utakmica ili uoči izbora. Ja sam uvijek sve to stišavao jer iako možda nisam najstariji gost, čini mi se da sam najmudriji. Poslušali bi me kad sam rekao da trebamo stišati strasti…
Iako su s godinama mnogi moji prijatelji otvorili svoje vlastite kafiće u centru Zagreba, ja sam ostao vjeran Charlieju. Tek ponekad svratim kod Zvonimira Solde u Bulldog gdje se podružim s njim i Prosinečkim, a kod drugih gotovo da nikada nisam ni otišao.
Vjeran sam gost Charlieja!
Zapravo, već odavno ni nisam gost nego nešto kao inventar kafića, a isto namjeravam biti i tijekom narednih 50 godina ovog povijesnog mjesta za grad Zagreb, Hrvatsku, ali i mene osobno.
