Izjavu Nikole Lovrinovića kako Hrvati Središnje Bosne ne bi trebali izići na izbore ne možemo protumačiti drugačije nego nešto što neodoljivo podsjeća na sve ono što se Hrvatima događalo u ratu.
Dovoljno je prisjetiti se kako su nam tada raznorazni emisari nudili odlazak u Grahovo, Drvar, Čapljinu, Knin i tko zna gdje i kako i obećavali “med i mlijeko”, bez namjere da omalovažimo ove gradove, ali nitko nije našao sreću ostavivši tada svoj dom. I tada je bilo naivnih koji su povjerovali u ove iznenadne darove, ali činjenica je kako smo tu opstali i ostali zahvaljujući našoj borbi i istrajnosti koju smo “skupo” platili životima najmilijih te kako Hrvati na ovom prostoru postoje stoljećima i postojati će bez obzira na neke skrivene želje pojedinih emisara.
Još jučer je za portal dnevnik.ba predsjednik HSS-a BiH, Mario Karamatić napisao sjajnu stvar i konstatirao kako je priča o bojkotu “naivna”, pa da je ponovimo:
“Vjerojatno nam Bošnjaci mogu nametnuti trećinu u Domu naroda Parlamenta FBiH, županije su ‘država u državi’ i imaju ovlasti preko kojih u slučaju potrebe legitimni predstavnici Hrvata mogu blokirati gotovo sve u Federaciji. Zbog čega u prvom redu HDZ BiH ne spominje tu opciju treba njih pitati”, izjavio je Karamatić.
Treba li najaviti kako bi u takvom scenariju tzv “građanski blok” profitirao sa svojim tzv Hrvatima na listama i tada bi put ka unitarističkoj državi bio širom otvoren. Što o tome misle bošnjački političari najbolje govore izjave Izetbegovića i Nikšića koji samo što nisu “nazdravili” takvom scenariju.
U praksi za Hrvate Središnje Bosne to bi značilo da “oružje mogu položiti”, odnosno kako bez ikakvih problema mogu predati i hrvatski nastavni plan i program, i sve hrvatske institucije poput bolnice u Novoj Biloj, kako mogu odustati od svoje kulture i od svojih gospodarskih projekata. U nekoj bliskoj budućnosti to bi značilo apsolutni nestanak Hrvata s ovih prostora, a vjerojatno bi vrlo brzo i naša djeca učila o “bosanskim katolicima”
Da se ipak može boriti i u ovim okolnostima Lovrinović ne treba tražiti nigdje drugo primjer nego u svome Novom Travniku. Dovoljno je da pogleda Novi Travnik i način na koji je Stjepan Dujo unatoč svemu vratio poziciju načelnika, te kako ga razvija i gradi odnose i kako gospodarski razvija jednu lijepu priču u duhu svoga slogana “Mjesto za sve”. Naravno Lovrinoviću možda to ne odgovara jer je i onako kako mnogi njegovi sugrađani komentiraju s “figom u džepu” sudjelovao u kampanji svog stranačkog kolege koji ga je činjenica radi pobijedio na unutarstranačkim izborima.
Ako ćemo baš biti “zlobni” dovoljno se prisjetiti Lovrinovićevih izjava kako ako status Travnika ne bude poput statusa Mostara i on će napustiti svoje pozicije i dok smo mu tada aplaudirali iako i nismo baš povjerovali, ovaj put nam je servirao vrlo opasne izjave o “ne izlasku na izbore” koje ne bi se postidio ni sam Reuf Bajrović.
I da budemo još precizniji, dovoljno je vidjeti kako su u Republici Srpskoj političari reagirali na bojkot izbora i tu ideju apsolutno odbacili, te bi pametnom trebalo biti jasno da ne postoji utopističko uporište u ovoj ideji bojkota sa Srbima.
I dok smo Grmojine izjave i mogli razumjeti kao politički gaf iz Metkovića, postavlja se pitanje što je namjera bila Lovrinoviću za ovakvu izjavu i jeli ovo klasični “poziv na predaju”.
Nije nam jasno traži li Lovrinović svoj “put na listu”, no ovo mu definitivno nije potrebno jer taj famozni “plan B” u HDZ-u trebao bi biti puno pametniji i produktivniji. Ako ništa dobro je prepoznati kako većina ostalih hrvatskih političkih stranaka, koje su i dio HNS-a već odavno je kako bojkot nije opcija, tako da ukoliko se HDZ-u u Središnjoj Bosni ne izlazi na izbore to je njihov problem, no da će nositi povijesnu odgovornost za slabljenje hrvatskih pozicija to moraju znati, a profesor bi pak morao znati kako povijest zna biti i učiteljica života. Ovaj put zato kažemo dragi naš profesore “sjedi jedan”
AUTOR: J.K. / Centralna.ba
