Sliježu se dojmovi nakon odgledanoga filma o Tomi. Za jedne je on zapravo junak i protagonist umjetničkoga boemstva današnjice, a za druge samo glorifikator koječega, a najviše razvrata, bluda, kocke i alkohola. Istina je valjda negdje između.
Piše: Ivan Vrljić
Toma Zdravković je ikona sam za sebe i možemo reći da slovi za jednoga od najprepoznatljivijih i najdarovitijih glazbenika ikada u cijeloj regiji. Njegov glazbeni stil teži prema melankoliji i pjevanju iz srca i iz dubine duše. To ga razlikuje od mnogih pjevača i kantautora, a publika takve posebnosti itekako zna prepoznati. Njegova je pojava samo odmak od jedne faze vremenske odrednice koja je bila bitna i presudna za poimanje kavanske svakodnevnice u kojoj učmala glazbena sredina prebiva i čiji opori zvuk kavane i dokolice doslovno i metaforički ubija u pojam.
Redatelj Dragan Bjelogrlić uspio je pogoditi poentu, odnosno poruku filma, a to je uz malo primjese patetike i zanosa producirati savršen filmski scenarij i priču o legendarnom srpskom glazbeniku Tomi Zdravkoviću, a da pritom ne pribjegne laskavosti i tematskoj neodređenosti. Retrogradnim vraćanjem i reminiscencijom prema događajima prošlosti i predviđanjima konačne budućnosti slijedom života slavnoga glazbenika uspio je pridobiti, kako najveće filmske kritičare, tako i laike poput mene, ali i širu publiku.
Toma Zdravković je epopeja čovjekove nedohvatljive sreće, što je Dragan Bjelogrlić zorno prikazao na filmu prikazujući unutarnju ekspresiju glavnoga lika čije boemstvo neopozivo integrira stil glazbe koji ostaje presedan na sceni. Ovoga se filma srpska filmska industrija ne treba stidjeti, štoviše ako postoji balkanski Oscar, onda je to zaslužio dobiti Bjelogrlićev film o Tomi Zdravkoviću. Rafiniranost i unikatnost duševnih stanja glavnoga lika razlikuju ovaj film od drugih sličnih. Važno je istaknuti i efemernost čovjekova života ocrtanu na osebujan i nama shvatljiv način, a prikazanu u jednoj od zadnjih scena kada poznanik iz djetinjstva Ramo dolazi opet prijatelju Tomi nakon skoro tri desetljeća darujući mu isto što mu je dao kada ga je pratio od očeve kuće i kada se sam pjevač otisnuo u daleki bijeli svijet.
Pokoja suza sigurno može poći niz lice dok gledamo film o Tomi Zdravkoviću, i to ne bilo kakva suza. To je suza koja govori mnogo toga o životu. Život može biti surov, lijep, težak i nezaboravan. Tomin je život bio sve to, a najviše što je ostalo od njega bila je tuga i bol pjevana kroz ljubavna klonuća u učmalom kavanskom raspoloženju kroz sklonost pribjegavanja časici utjehe u piću i hazardnim igrama. Toma Zdravković dobio je ono što svaki smioni glazbenik priželjkuje – slavu, spomenik i sjećanje. Slavu je dobio u opjevanim pjesmama, spomenik je povijest napisala, a sjećanje na njega dovršio Bjelogrlićev film. Toma je ostao Toma, jednom, zasvagda i zauvijek!
