Razmišljajući o današnjem stanju u obrazovanju ne mogu a ne prisjetiti se svog bezbrižnog djetinjstva i školovanja. U školu smo putovali prepunim školskim autobusima, ne brinući se gdje tko sjedi, i ne brinući se za prašnjave ruke i odijela koja smo igrajući uprljali. Nismo nosili maske. Veselo smo pjevušili, udisali još uvijek nezagađeni zrak. Zajedno smo igrali gume, lastiša, Olive i Popaja. Jednu smo kiflu svi kidali i bila je najslađa na svijetu. Te smo scene ponavljali svaki dan uz razne zagrljaje, gurkanja, došaptavanja, sve s razlogom da budemo jedni drugima bliski.
A kako ti čine naša djeca danas?
Kakve će oni imati uspomene iz prvog razreda, iz Osnovne škole uopće-ovisi koliko ovo stanje uzrokovano Corona virusom potraje.
Razgovarajući s magistrom psihologije/pedagogije gospodinom Antonijom Bilićem koji iz prve ruke prati psihofizički utjecaj Corone na djecu u KŠC “Petar Barbarić” u Travniku, dobila sam neke informacije koje nisam očekivala.
Ovo sam istraživanje htjela potvrditi, prikazati i usmjeriti protiv uvedenog online sistema, neadekvatnog postupanja nadležnih institucija u obrazovanju, imajući spremne brojne argumente kako sve ovo loše utječe na naše učenike. Međutim istraživanja na terenu govore drugačije.
Naši se učenici veoma dobro nose s novonastalom situacijom. Brzo su se prilagodili na maske (šarene maske s uzorcima), na pranje ruku, kraću nastavu. Pronašli su način kako online nastavu okrenuti u svoju korist. No, moram navesti većina – ne svi!
Budući da današnje generacije odrastaju uz tehnologiju, prilagodba na online nastavu je tekla bez većih tehničkih problema. U svemu ovom postali su odlični glumci, gdje izmišljajući simptome poput glavobolje i umora odsustvuju s nastave. Istraživanje je pokazalo da su ipak učenici danas mnogo zadovoljniji od nastavnika/učitelja. Mnogi bi voljeli da ovaj online sistem duže potraje, jer imaju više slobodnog vremena.
No postavlja se pitanje, što je s onim učenicima koje ovo doista zdravstveno pogađa. Do sada je glavna preporuka ljekara pedijatara bila da djeca što manje provode vrijeme za računalima, a danas su primorani sjediti i preko 3 sata za istim. Povećao se broj učenika koji pate od OKP. Držeći distancu, u masi učenika više se ne primijeti asocijalno dijete te se njemu ne pristupa s potrebnom pažnjom.
Gdje su u svemu ovome roditelji, koje se nije mnogo pitalo za izrečene mjere. Oni su morali osigurati djeci traženu tehnologiju, biti s njima na nastavi, pratiti zadatke, odgovarati na Viber grupe, plaćati preglede kod doktora, uskladiti radne obveze i školsku nastavu.
Da li je u svemu ovome na kraju cijelo društvo žrtva? Djeca će možda i završiti školu online, bez adekvatnog znanja-no hoće li nam se to sve obiti o glavu. Kao boomerang. Ono što siješ, to na kraju i žanješ.
Da li je se ovo trebalo ovako odigrati? Jesmo li kao društvo bili spremi? Kakve nam nove mjere slijede?
Danijela Lovrić (HDZ 1990) – polaznica ALPI programa
“365 dana od početka pandemije u BiH- izazovi i odgovori na izazove
#AdvancedLeadershipPoliticsInstitute”
Centralna.ba
