Na današnji dan
12. siječnja 1993. Nepoznati masakri Armije BiH nad Hrvatima uskopaljskog kraja
Muslimanske snage Armije BiH napale su na današnji dan 1993. hrvatsko selo Lužani u općini Uskoplje i učinili pokolj nad Hrvatima. Tada je ubijeno i masakrirano više civila.
Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti hrvatska sela uz komunikaciju prema Bugojnu – Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče, Trnovaču. Pale sve do čega mogu doći, a ubijeno je i masakrirano više civila. Vojnici su masakrirali Vinka Šapinu (čak su mu i oči izvadili). Muslimansko-bošnjačka vojska granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne.
Dana 5. veljače izgorio je Dom. sv. Ante Padovanskog; mučki je ubijeno pet mladih hrvatskih vojnika.
Koji dan kasnije u selu Bistrica 17. siječnja 1993. godine dogodio se ponovno užasan ratni zločin. Iz vatrenog oružja ubijena je Hrvatica Ruža Kvasina, a druga dva civila Hrvata -Stipo Škraba, 56 godina, i Ivica Škraba, 54 godine, odvedeni su u dio sela zvan Smajići i ubijeni. Njihove kuće su zapaljene i do temelja uništene.
Nakon 15 dana civil Ante Ivaković je otkrio leševe Ivice i Stipe Škrabe. Isti dan i on je ubijen iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. Predstavnici UNPROFOR-a preuzeli su leševe, napravili obdukciju i izvijestili da su leševi izmasakrirani.
Prema iskazu svjedoka I.K., danog u Splitu 29. lipnja 1993. godine, očevidac ubojstva Ruže Kvasine je njezin sin, koji je vidio ubojice u uniformama s oznakama Armije BiH. On je čuo kako su dva vojnika pitala njegovu majku gdje su joj djeca. Poslije toga jedan je vojnik Armije BiH ispalio rafal u pokojnu Ružu, ukupno 17 metaka. Svjedok izjavljuje da je sin Ruže Kvasina pucao u majčinog ubojicu i usmrtio ga, a drugi je napadač pobjegao.
U selu Bojska, sjeverno od Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje su ih Bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Svjedok tih ubojstava, D.F., uspio je pobjeći. Prema jednom dokumentu, pisanom Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.
Još je jedan zločin vezan uz Uskoplje, a radi se o konvoju humanitarne pomoći u Novu Bilu. Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile.
Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvore, kako zapisa fra Franjo Grebenar, župnik iz Nove Bile.
Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime piše narod.hr.
Na današnji dan
Danas je Svjetski dan teatra
Na današnji dan
Devet godina prošlo je od smrti najdražeg bučićkog župnika fra Jozea
Devet godina je prošlo od smrti fra Joze Ančića, najdražeg bučićkog svečenika svih vremena. Naš Joze napustio nas je 26.3.2015. kada je nakon teške bolesti umro u bolnici dr.fra Mato Nikolić u Novoj Biloj, a sahranjen je na franjevačkom groblju u Gučoj Gori.
Fra Jozo je rođen 18. ožujka 1955. u mjestu Zabilje, župa Vitez, od roditelja Pere i Ljubice r. Perić. Osnovnu školu pohađao je u Staroj Biloj, u periodu 1962.-1970. Srednju školu pohađao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, u periodu 1970.-1974. Franjevačku teologiju pohađao je u Visokom (I. godinu) i Sarajevu, u periodu 1974.-1982. Franjevački habit obukao je 15. srpnja 1974. u Visokom. Prve jednostavne zavjete položio je 13. srpnja 1975. u Visokom. Svečane zavjete položio je 25. travnja 1981. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 5. srpnja 1981. u Sarajevu, a za svećenika zaređen 29. lipnja 1982. u Sarajevu. Nakon ređenja fra Jozo je obavljao sljedeće službe: Od 1982. – 1984. obnašao je službu župnoga vikara u župi Ljubunčić. Od 1984. – 1988. župni vikar u Kraljevoj Sutjesci. Od 1988. – 1989. župni vikar u župi Vitez. Od 1989. – 1991. samostanski i župni vikar u samostanu Guča Gora. Od 1991. – 2006. obnašao župnik u župi Bučići. Od 2006. – 2010. župni vikar u župi Ovčarevo. Te od 2010. do svoje smrti župni vikar u župi Guča Gora. (kta)
Ljepota i zdravlje
Danas se obilježava ljubičasti dan: Dan podrške osobama s epilepsijom
Obilježavanje 26.ožujka kao Dana svjesnosti o epilepsiji započelo je 2008. godine kada je djevojčica Cassidy Megan inicirala ovu kampanju u želji da razbije mitove i predrasude koje ljudi nerijetko imaju o epilepsiji. Odabrana je ljubičasta boja lavande jer je ona međunarodna boja epilepsije.
Epilepsija je kronična nezarazna bolest mozga koju karakteriziraju rekurentni napadi u vidu kratkih epizoda nevoljnih pokreta koji mogu zahvatiti dio tijela (parcijalni) ili cijelo tijelo (generalizirani) i ponekad su popraćeni gubitkom svijesti i kontrole nad radom crijeva ili mokraćnog mjehura.
Električna pražnjenja mogu se dešavati u različitim dijelovima mozga. Napadi mogu varirati od najkraćih gubitaka pažnje ili trzaja mišića do teških i dugotrajnih konvulzija. Učestalost napada također može varirati, od manje od jednog godišnje do nekoliko dnevno.
Jedan napad ne znači epilepsiju (do 10% ljudi u svijetu ima jedan napada tijekom života). Epilepsija se definira kao dva ili više neprovociranih napada.
U Federaciji Bosne i Hercegovine registriran je porast stope obolijevanja od epilepsije (G40) i status epilepticus (G41) u periodu 2019.-2021. godine. (Izvor: zzjzfbih)
Na današnji dan
Ljubičasti dan, datum koji podsjeća na značaj podrške oboljelima od epilepsije
“Ljubičasti dan” širom svijeta, pa tako i u našoj zemlji obilježava se kao dan pružanja podrške osobama koje boluju od epilepsije. Ljekari Klinike za neurologiju UKC-a Tuzla pokušavaju svojim djelovanjem upoznati širu javnost sa karakteristikama ovog oboljenja i potrebom da se kroz edukativne kampanje utiče na smanjenje stigmatizacije oboljelih od epilepsije.
Epilepsija nije duševno, već neurološko oboljenje i četvrto je po redu najčešćih neuroloških oboljenja. Procjenjuje se da jedan posto svjetske populacije boluje od epileptičnih napada. Precizna statistika o broju osoba sa epilepsijom u našoj zemlji ne postoji ,ali se procjenjuje da ih je oko 14.000. Neurološka klinika UKC-a Tuzla ima dovoljno kadra i potrebnu opremu da pruži adekvatnu medicinsku pomoć osobama oboljelim od epilepsije.
LARISA KOVAČEVIĆ, šef Odjeljenja opće neurologije UKC Tuzla
“1803 pacijenta, osobe sa epilepsijom su pregledane tokom prošle godine, i urađen je 1941 EEG. To vam govori o tome koliko je osoba kojima je potrebna naša pomoć.”
Potrebni medikamenti u procedurama liječenja osoba sa epilepsijom nalaze se na esencijalnim listama lijekova i to je značajno olakšanje pacijentima u našoj zemlji. Ipak, složene hirurške procedure se još uvijek ne rade u UKC-u Tuzla i pacijenti iz ove regije te zahvate moraju obavljati u inostranstvu.
LEJLA ZONIĆ, neuropsihijatrica, UKC Tuzla
“Uz uzimanje lijekova, redovne dolaske na kontrole, pridržavanje onih mjera koje mi njima kažemo, pacijenti mogu biti jako dobro pod kontrolom i voditi jedan sasvim uobičajen život.”
Specijalisti za ovo oboljenje sa Neurološke klinike u Tuzli već 12 godina učestvuju u kampanji “Obojimo mart u ljubičasto” sa ciljem podizanja svijesti javnosti o ovoj bolesti i skidanja stigme sa pacijenata sa ovim oboljenjem. Poseban segment u okviru ove kampanje je obilazak škola i edukativne radionice sa učenicima kako bi učenici bili upoznati sa bolešću i mogli pomoći svojim drugarima koji budu imali epileptične napade.
Društvo
Danas Svjetski dan osoba s Down sindromom
Down Syndrome International (DSI) je službeno odredio 21. ožujak kao Svjetski dan osoba s Down sindromom (WDSD). Datum simbolizira tri reprodukcije 21. kromosoma (trisomija), što je glavno genetsko obilježje osoba s Down sindromom. Svjetskim danom syndroma Down (WDSD) prvi put je obilježen u Singapuru 2006. godine. Tijekom godina mnoge organizacije širom svijeta pridružile su se ovoj proslavi kroz razne događaje i aktivnosti, tako da se danas obilježava u čitavom svijetu.
Zašto obilježavamo Svjetski dan sindroma Down?
Obilježavanjem Svjetskog dana sindroma Down želimo vam približiti osobe sa sindromom Down i pri tomu potaknuti ljude za veće poštivanje njihovih prava. Većim razumijevanjem i poboljšanjem njihovog položaja u društvu možemo poboljšati kvalitetu života osoba sa sindromom Down.
Simbol Dana sindroma Down su šarene čarape jer ih osobe s Down sindromom ne mogu upariti. Nošenjem šarenih čarapa skrećemo pozornost javnosti na potrebu uvažavanja različitosti, te na mogućnosti osoba s Down sindromom.Važno je pružiti podršku osobama s Down sindromom kako bi se što bolje integrirale u društvo.
Izvor: radio Vitez
Na današnji dan
Danas se obilježava 21. obljetnica od ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića
U Beogradu će danas biti obilježena 21. godišnjica ubojstva premijera Srbije i nekadašnjeg lidera Demokratske stranke (DS) Zorana Đinđića.
Kako je najavljeno iz Vlade Srbije, premijerka u tehničkom mandatu Ana Brnabić i ministri položit će u 10 sati vijence u dvorištu Vlade, na mjestu na kojem je Đinđić ubijen.
Povodom godišnjice ubojstva, organizacija Novi optimizam održat će u 12 sati tribinu “Pucanj u budućnost Srbije – Gdje smo 21 godinu kasnije”, a Demokratska stranka u 19 sati tribinu “Srbija kao nedovršena država – Kako do slobodnih i poštenih izbora”.
Izvanredno stanje
Predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić ubijen je u atentatu 12. ožujka 2003. godine.
Vlada je nekoliko sati poslije ubojstva proglasila izvanredno stanje u Srbiji, a kao izvršitelji odmah su osumnjičeni pripadnici zemunskog kriminalnog klana i dio pripadnika Jedinice za specijalne operacije (JSO) Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Srbije.
Tijekom izvanrednog stanja, koje je trajalo do 22. travnja 2003. godine, policija je u akciji “Sablja” uhitila više od 11.000 osoba, među kojima i političare, visoke vojne oficire i nositelje pravosudnih funkcija.
U kolovozu 2003. godine podignuta je optužnica protiv 44 osobe za sudjelovanje u organiziranju ubojstva, a suđenje je počelo 22. prosinca iste godine u Okružnom sudu u Beogradu.
Sud je 23. svibnja 2007. godine proglasio krivim optužene koji su osuđeni na ukupno 378 godina zatvora.
Na po 40 godina zatvora osuđeni su bivši komandant JSO Milorad Ulemek Legija i njegov zamjenik Zvezdan Jovanović, kao neposredni izvršitelj ubojstva.
Politička pozadina ubojstva Đinđića nikada nije otkrivena.
Osnivač Demokratske stranke
Zoran Đinđić rođen je 1952. godine u Bosanskom Šamcu a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1974. godine.
Jedan je od osnivača Demokratske stranke u kojoj je u rujnu 1990. godine izabran za predsjednika Izvršnog odbora, a u siječnju 1994. za predsjednika stranke.
Od veljače do rujna 1997. godine bio je na poziciji gradonačelnika Beograda, kao kandidat koalicije Zajedno.
Poslije pobjede Demokratske opozicije Srbije (DOS) na parlamentarnim izborima prosinca 2000. godine, izabran je za predsjednika Vlade siječnja 2001. godine.
BiH
Sutra se obilježava Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine, što je ujedno i neradni dan u FBiH
Federalno ministarstvo rada i socijalne politike priopćilo je da se, u skladu sa Zakonom o proglašenju 1.ožujka Danom neovisnosti Bosne i Hercegovine, Dan neovisnosti obilježava 1.ožujka, te da je na dan praznika neradni dan za državne organe, preduzeća i druga pravna lica.
Povodom nastupajućeg Dana neovisnosti BiH, federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić uputio je čestitku svim građankama i građanima Bosne i Hercegovine, priopćeno je iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.
Na današnji dan
Tri godine od Bandićeve smrti: Još nema spomenik
Milan Bandić preminuo je 28. veljače 2021. od srčanog udara. Imao je 65 godina. Dvaput je bio u pritvoru, a iza njega je ostao niz optužnica za milijunske korupcijske afere.
Umro je na slobodi i na funkciji gradonačelnika ZagrebaBivši gradonačelnik Zagreba Milan Bandić preminuo je 28. veljače 2021. godine. Od njegove smrti prošlo je tri godine, a njegov grob je i dalje bez spomenika.Milan Bandić rođen je 1955. godine u zaseoku Bandića Brig u općini Grude. Nakon srednje i osnovne škole u Grudama otišao je studirati u Zagreb.
Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti. Uz studij je i radio na istovaru šećera i ugljenja te žbukanju pročelja gradskih zgrada. Nakon fakulteta je odslužio vojni rok i zaposlio se u zagrebačkom Ledu.
Tamo je radio do 1983. kada se kao stručno-politički radnik zaposlio u Općinskom komitetu SKH Peščenica. Politička karijera pokrenula se 1993. godine kada postaje tajnik gradske organizacije SDP-a, a dvije godine kasnije postaje zastupnik u Gradskoj skupštini. Predsjednik zagrebačkog SDP-a postao je 1997. godine, a bio je i član u Glavnom odboru te stranke.Prvi put je izabran za gradonačelnika na izvanrednim izborima 2000. godine. Unatoč aferi nakon što je pokušao podmititi policajca koji ga je uhvatio kako vozi pod utjecajem alkohola, 2005. i 2009. je ponovo izabran za gradonačelnika. Do objave kandidature za predsjednika Republike Hrvatske, 5. studenog 2009. godine, bio je član SDP-a, a tada je automatski izbačen iz stranke.
Na parlamentarnim izborima 2011. kandidarao se s neovisnom listom naziva Stijena. Peti put je izabran za gradonačelnika Zagreba 2013. godine, a njegova je lista, pojedinačno gledajući, osvojila najviše mandata u Gradskoj Skupštini. Stranka Milan Bandić 365 – Stranka rada i solidarnosti, osnovana je 2015. godine, a kao član iste stranke je 2017. opet izabran za gradonačelnika Zagreba. Stranka je ujedno osvojila i najviše mandata u Skupštini.
Na današnji dan
Na današnji dan 1945. godine: Tragična sudbina gočogorskog samostana, partizani zapalili crkvu
Na današnji dan 1945. godine partizani su zapalili crkvu i samostan svetog Franje Asiškog u Gučoj Gori.
Razlog paljenja samostana bila je njemačka vojska koja je povlačeći se iz Travnika prema Zenici, prisilno utvrdila u kamenim zidovima samostana.
Partizanska vojska doživjela je velike gubitke, pa je vatrom željela suzbiti svoje protivnike. Kada su to konačno i uspjeli crkva i samostan bili su u plamenu. Narod i franjevci iz samostana bili su spremni gasiti požar ali im je to od iste vojske zabranjeno. U suzama su promatrali kako u ognju nestaje ponos i dika biskupa fra Marijana Šunjića.
Požar je progutao samostanski arhiv, knjižnicu, ostavštinu biskupa Šunjuća, brojna umjetnička djela, liturgijsko ruho i sve ono što su franjevci godinama marljivo skupljali.
Ovako je o tom događaju pisao povjesničar Ivan Lovrenović: “Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio toga općega neznanja, pojačano herostratski-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao ‘klerikalno-neprijateljske’. Nepotrebno, neshvatljivo uništenje gučogorskog samostana i biblioteke 1945. godine sadrži u sebi svu strašnu simboliku toga odnosa, simboliku požara Aleksandrijske knjižnice! Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednoga arhajsko-plemenskoga mentaliteta – gesta mržnje i osvete”.
Fotografija: Crkva i samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori nakon požara 1945. godine.
Izvor: FB stranica: Franjevačka prisutnost u Bosni