ZLOČINI ARMIJE BiH NAD HRVATIMA Protjerivali civile, rušili crkve, mudžahedini zarobljenima rezali glave

832

HAŠKA presuda hercegovačkoj šestorki nije samo aktualizirala pitanje politike Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini u 1990-ima nego je podsjetila i na to da su u ratu između snaga Armije BiH i HVO-a obje strane počinile teške zločine. Dobar dio zločina koji su počinili pripadnici HVO-a je i procesuiran, a cijela je ta politika osuđena i kroz kvalifikaciju “udruženog zločinačkog pothvata”, no zločini Armije BiH nad Hrvatima u periodu od početka 1993. do sredine 1994. dosad su dobili manje prostora u regionalnoj javnosti, a i mnogi od njih još čekaju sudski epilog.

Dodatni je problem pisanja o zločinima u ratu u BiH općenita atmosfera u kojoj se osuđeni ratni zločinci slave kao heroji, neovisno o tome smatra li se da su odgovorni za ono što su učinili ili ne, kao i uobičajena praksa da se sa zločinima jedne strane opravdavaju zločini druge. Namjera nacionalista svih predznaka nije ni poštovanje prema žrtvama, ni kažnjavanje krivaca, ni osuda politike koja je zločine proizvela, nego tek opravdanje vlastite i demoniziranje suprotne strane u sukobu. To naravno ne znači da se bilo čiji zločini trebaju zataškavati nego znači kako je potrebno naglasiti da osuda jedne zločinačke politike ne podrazumijeva automatski pohvalu nekoj drugoj politici.

U svakom slučaju, ne smije biti tabua ni oko zločina koje je počinila Armija BiH, a treba inzistirati i na tome da njihovi počinitelji i nalogodavci budu primjereno osuđeni i kažnjeni. To istovremeno ne dovodi u pitanje činjenicu srbijanske agresije na BiH, kao ni sada sudski osuđeno Tuđmanovo sudjelovanje u planovima za komadanje susjedne države.

Pokolj u Lužanima kao najava mnogo gorih zločina

Pozitivno je i što je, kako se čini, haška presuda hercegovačkoj šestorki potaknula i najnovije poteze bosanskohercegovačkog pravosuđa, pa je tako nedavno za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, jednog od heroja obrane Bihaća, uhapšen Hamdija Abdić Tigar, u ratu oficir Armije BiH, a kasnije lokalni kriminalni boss, navodni sportski radnik i istaknuti lokalni političar (to se u BiH ne isključuje, dapače!), koji je bio i član SDP-a i SDA.

Stoga donosimo kratki pregled najstrašnijih zločina Armije BiH nad Hrvatima, kako bismo podsjetili da i oni trebaju biti pravedno procesuirani.

U Lužane, većinski hrvatsko selo u srednjoj Bosni, snage Armije BiH upale su u siječnju 1993. godine. Lokalno stanovništvo je većinom protjerano, ubijeno je više civila, a spaljena je i katolička crkva u selu. Par dana kasnije su vojnici Armije BiH u selu Gusti Grab ubili petero staraca hrvatske nacionalnosti u dobi između 70 i 80 godina.

Još gore je bilo ono što se dogodilo u selu Dusina krajem siječnja, koje je inače pripadalo općini Zenica. Po ulasku u selo Dusina pripadnici Armije BiH hrvatske civile i zarobljenike HVO-a, koji su im poslužili kao živi štit, odvode u obiteljsku kuću Stipe Kegelja. Uslijedilo je maltretiranje i mučenje, a potom i okrutna ubojstva 10 zarobljenika za koje ni danas nitko nije odgovarao. Dusina i još nekoliko okolnih sela s hrvatskim stanovništvom su etnički očišćena, te je iz njih protjerano oko tri tisuće ljudi.

Etničko čišćenje Hrvata u srednjoj Bosni

U selima oko Zenice Armija BiH počinila je niz zločina nad hrvatskim civilima, pa tako i u Sušnju, u kojem je smaknuto 17 staraca koji su ostali u svojim kućama nakon povlačenja HVO-a.

Pokolji civila i zarobljenika obilježili su i sukobe Armije BiH oko Konjica i Travnika. Jedan od najgorih ratnih zločina koje je nad Hrvatima počinila Armija BiH dogodio se u selu Trusina kod Konjica u travnju 1993. Vojnici su upali u selo između 8 i 9 sati ujutro, a iza sebe ubrzo ostavili trag mrtvih tijela, koje su većinom pobijali na pragovima njihovih kuća. Armija BiH je u Trusini ubila 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Desetak dana kasnije su pak u selu Miletići kod Travnika pripadnici Armije BiH ubili 5 civila. Miletići su bili malo hrvatsko selo u okruženju koje je kontrolirala Armija BiH te nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Među ubijenima bila su i dvojica devetnaestogodišnjaka, a preživjelih šezdesetak stanovnika Miletića su protjerani. Još gore je bilo u selu Čukle kod Travnika, u kojem su u lipnju vojnici Armije BiH ubili 9 civila i 12 zarobljenika iz HVO-a.

Jedan od strašnijih zločina za koji također nitko nije odgovarao je i smrt osmero djece starosti od 9 do 15 godina u Vitezu, koji su, igrajući se na školskom igralištu, poginuli od granate koja je ispaljena na očito civilnu metu s položaja Armije BiH. To se također dogodilo u lipnju 1993.

Mudžahedini kao dio snaga Armije BiH

U selu Doljani kod Jablanice se u srpnju iste godine dogodio pak pravi masakr za koji je odgovorna Armija BiH. Nakon upada pripadnika Armije BiH u selo ubijeno je 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u tom trenutku bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, većinom žena i djece, korišteno je pri povlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logor u Jablanici. Armija BiH je i u Konjicu imala logor u kojem je držala i mučila zarobljene Hrvate.

Posebna priča su pak mudžahedini koji su se pridružili snagama Armije BiH. Jesu li došli ratovati u BiH nepozvani ili ne, još nije do kraja razjašnjeno, no neprijeporno je da su se okupili u odredu El Mudžahid, te da su svoje akcije koordinirali s oficirima Armije BiH. Neko vrijeme imali su stožer usred Zenice, a zapamćeni su kao brutalni fanatici, koji su nekim zarobljenicima odsijecali glave, što je zabilježeno i na videosnimkama. Dolazili su i u sukob s nekim od lokalnih Bošnjaka, koji su se protivili njihovom islamističkom fanatizmu, no imali su zaštitu Armije BiH te su počinili niz ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima.

Bugojno – jedna od najmračnijih epizoda rata u BiH

Situacija za bh. Hrvate je naročito bila strašna u Bugojnu, u kojemu su po predratnom popisu predstavljali 34 posto stanovnika. Općina Bugojno je ‘de facto’ etnički očišćena od Hrvata, koje se masovno proganjalo, ubijalo, mučilo u lokalnom logoru na stadionu, a svime je upravljao lokalni čelnik iz SDA Dževad Mlaćo, jedna od najmračnijih figura iz rata u BiH. Uništena su sva katolička groblja u gradu, zarobljenike i civile se doslovno klalo i ubijalo na druge svirepe načine, te se računa kako je sveukupno ubijeno oko 120 Hrvata, dok su ostali etnički očišćeni ili izbjegli. Mlaćo je i nakon rata bio istaknuti član SDA i njihov kandidat na izborima, a potez vrhunskog cinizma bio je kada je po završetku političke karijere zaposlen kao profesor matematike u bugojanskoj gimnaziji, u istoj zgradi u kojoj je tijekom rata mučio Hrvate.

Strašan pokolj dogodio se i u selu Grabovica u rujnu 1993., kada su pripadnici Armije BiH ubili 32 civila hrvatske nacionalnosti, većinom staraca, žena i djece koji su ostali u svojim kućama nakon što je Armija BiH zauzela ovo selo u ratu s HVO-om. U rujnu je počinjen i ratni zločin u selu Uzdol kod Prozora, u kojem su vojnici Armije BiH ubili 41 čovjeka, 29 civila i 12 zarobljenika. Mjesec dana ranije sličan se masakr odigrao i u Kiseljaku (ubijeno 15 civila).

Žrtve zaslužuju pravdu

Treba napomenuti da ovo nisu ni približno svi zločini koje je Armija BiH počinila nad svojim sugrađanima hrvatske nacionalnosti, kao i da se ovaj članak ne bavi zločinima vojske Ratka Mladića nad Hrvatima, koji su bili ekstenzivni. Dodatno treba naglasiti kako ovom sažetku najstrašnijih zločina Armije BiH nad Hrvatima nedostaje i cijeli kontekst rata između Armije BiH i HVO-a, koji prelazi i granice susjedne države, ali za to bi bio potreban mnogo opširniji tekst.

Bez obzira na sve to, ostaje činjenica da su svi ovi, i još mnogi zločini, počinjeni od strane Armije BiH, te da trebaju biti jednako procesuirani kao i svi drugi ratni zločini. To je dužnost prema žrtvama koju današnja Bosna i Hercegovina mora ispuniti zbog pravde, osnovne ljudskosti i svoje budućnosti.