ŽIVOT DARIJA KORDIĆA POSLIJE KAZNE Obitelj, vjera, studij, a najbolji su mu prijatelji…

717

U zatvoru je bio od 1997., a nakon odsluženja zatvorske kazne u Hrvatsku se vratio 6. lipnja 2014. kada su ga na Plesu dočekali sisački biskup VladoKošić, bivši političari Ivić PašalićAnto Kovačević i Zdravko Tomac, sadašnji predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, umirovljeni general Ljubo ĆesićRojs

Kako je u Haagu, gdje je odslužio prvih devet godina zatvorske kazne, do 2006., doživio preobraćenje, a zatim u Grazu, gdje je narednih osam godina bio u zatvoru, doživio poziv, nakon povratka u Zagreb upisao je studij teologije. Dario Kordić, naime, želi postati đakon. Bivši visoki dužnosnik tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosna u potpunosti se posvetio vjeri i u posljednjih pet godina svjedočio je svoj život po mnogim župama u Hrvatskoj i BiH, u kojima su istodobno bile organizirane promocije knjige “Dario Kordić – Da se ne zaboravi” koju su pripremili predsjednik Udruge hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata 1991. Mladen Pavković i MiroslavPiplica, predsjednik HDZ-a Austrije i član Savjeta Vlade za Hrvate izvan Hrvatske, koji na društvenim mrežama ističe svoje zajedničke fotografije s Kolindom Grabar-KitarovićAndrejem PlenkovićemMilanom Bandićem. No, Dario Kordić se ni na koji način nije javno eksponirao. Tako je bilo sve do prije nekoliko dana kada su 2. travnja hercegovački studenti u kinodvorani Studentskog centra na zagrebačkoj Savi organizirali večer s Kordićem na koju su upala tri člana Radničke fronte i koji su uzvikivali: “Kordić zločinac!”.

– Što je Dario Kordić učinio da bude proglašen “ratnim zločincem koji je ubijao djecu u Ahmićima”? Sud je utvrdio da je svojom prisutnošću dao političku potporu Blaškiću na sastanku gdje je Blaškić izdao zapovijed za pokolj u Ahmićima. Blaškić je kasnije oslobođen te optužbe, no sud je svejedno potvrdio Kordićevu presudu jer, ako nije Blaškić, onda je netko drugi nepoznati, a taj nepoznati ne bi mogao takvu zapovijed izdati bez Kordićeve potpore – komentirao je 2. travnja navečer odvjetnik generala Ante Gotovine LukaMišetić.

Poput Mišetića, mnogi ljudi imaju simpatije za Kordića jer smatraju kako mu je osuđujuću presudu “smjestio” odvjetnik Anto Nobilo braneći svog klijenta Tihomira Blaškića.

Osim posvećenosti vjeri, kakav je život Darija Kordića nakon odslužene kazne?

Mnogi prijatelji Darija Kordića traže da pustimo čovjeka na miru, tvrdeći kako je on uvijek bio častan i da je sam “ponio križ” za tadašnji državni vrh. Uvjeravaju kako je Kordić bio “žrtveno janje” i da bi najvjerojatnije bio oslobođen da nije došlo do smjene vlasti 2000.

– Nisam govorio za medije iako su me mnogi tražili. Mene to ne zanima. Večeras idem na križni put, u crkvu na misu i pomolit ću se za vas i za tekst koji pišete. Najljepša tajna života je snaga vjere, tako ja živim, u miru i vjeri i to mi daje snagu – kratko je kazao Dario Kordić.

Od imovine u Hrvatskoj obitelj Kordić ima dva stana u ulici Božidara Adžije na zagrebačkoj Trešnjevci. Jedan je trosoban od oko 80 kvadrata, a drugi je nešto veći od 30 kvadrata. Stanovi su kupljeni početkom 1997., samo nekoliko mjeseci prije nego što se Kordić sam predao. Oba stana su u vlasništvu Darija i njegove supruge Venere Kordić.

Dario Kordić prima braniteljsku mirovinu, a njegovi poznanici kažu kako se radi o mjesečnim primanjima od oko 5 tisuća kuna. Venera Kordić posljednjih 15-ak godina radi u izdavačkoj kući Alfa kao trgovački putnik. Taj posao dobila je od nakladnika Mire Petrica, vlasnika izdavačke kuće Alfa. Petric ju je zaposlio početkom 2000-ih kada im je ukinuta državna pomoć.

Kordićevi prijatelji objašnjavaju kako su, uoči njegova odlaska u Haag 1997., predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, tada prva dva čovjeka u državi, obećali da će se brinuti za njegovu, ali i za obitelji ostalih haaških osumnjičenika. Pogodba je išla u smjeru da Kordić i ostali osumnjičenici odu u Haag, a da će država trajno skrbiti o njima i njihovim obiteljima. Ta se skrb trebala financirati iz tajnog fonda u kojemu je bilo dovoljno novca da se svakom haaškom optuženiku sagradi kuća od 300 tisuća njemačkih maraka. No nakon promjene vlasti, pomoć je, tvrde naši sugovornici, prestala dolaziti.

Dario Kordić i Miro Petric znali su se preko HDZ-a. Naime, Kordićev preminuli otac Pero i Petric bili su među HDZ-ovim barakašima 1989., a oboje su bili i na osnivačkoj skupštini stranke na Jarunu. To poznanstvo, otkrivaju, kumovalo je Venerinom zaposlenju.

Venerine kolege kažu da se radi o izuzetno marljivoj i radišnoj osobi. Njezino ime spominjalo se u velikoj aferi prije devet godina kada su tadašnjem ministru obrazovanja Radovanu Fuchsu pisali nastavnici zbog sumnje da su pojedini nakladnici skloni korupciji te kako nude mito za odabir udžbenika.

U cijeloj priči tada se pojavila Venera Kordić koja je preko Jutarnjeg lista molila ministra da poništi odabir udžbenika i cijeli proces vrati na početak.

– Promotor sam s najduljim stažem na terenu. Ono što se sada događa silno me naljutilo. Na terenu vlada histerija. Ja te ljude poznajem u dušu i znam da im odgovaraju naši udžbenici. Međutim, mnogi su od njih morali popustiti pojedinim agresivnim pojedincima koji su nametnuli svoj odabir. Znam da su neki u školama poklanjali svašta, u čemu je posebno prednjačio jedan nakladnik. Postavlja se pitanje kako to da su prije dva-tri tjedna bili zadovoljni našim udžbenicima, a sada im ne valjaju. To nije moj pritisak da se uzmu Alfini udžbenici. Želim naprosto upozoriti da se ta situacija mora raščistiti do kraja jer ovako ispada da smo svi potkupljivi, što nije točno – govorila je Venera Kordić tada za Jutarnji.

Najbolji student

Venera Kordić, diplomirana psihologinja i pedagoginja, rođena je u Busovači gdje je do rata i radila. Dario Kordić rođen je 1960. godine u Sarajevu i diplomirao je na sarajevskom Fakultetu političkih znanosti kao najbolji student i dobitnik nagrade “Hasan Kikić”. Po struci je novinar, a nakon završetka studija otišao je u Busovaču, grad svoje mladosti, gdje se 1985. zaposlio kao tvornički novinar u busovačkom poduzeću Vatrostalna i uređivao je bilten tog poduzeća Vatrostalac, a bio je i stalni honorarni dopisnik sarajevskog Oslobođenja. Bio je jedan od osnivača HDZ-a u BiH, pa tajnik i predsjednik Općinskog odbora HDZ-a Busovače, zatim zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), pa potpredsjednik HZ Herceg-Bosna te predsjednik HDZ-a BiH. Tada se s obitelji preselio u Mostar, gdje je krajem 1995. dočekao podizanje haaške optužnice.

Venera i Dario Kordić imaju troje djece, VladimiraMariju i Elizabetu. Jedini sin Vladimir časnik je Hrvatske vojske i trenutno je “zapovjednik 3. mehaniziranog voda u 2. mehaniziranoj satniji u 1. mehaniziranoj bojni Tigrovi”. Starija kći Marija završila je Građevinski fakultet, a mlađa Elizabeta još studira.

– Venera i Dario izgubili su dijete krajem 2000., koje je sredinom te godine začeto u haaškom zatvoru. Dario je na Božić iz Haaga zvao doma, a punica mu je rekla da je Venera, koja je bila u petom mjesecu trudnoće, završila u bolnici i da je dijete umrlo. Teško je nešto poslije stradala i njegova najmlađa kći koja je završila pod motorom za vrijeme ručka nakon pričesti njegove starije kćeri. Jedva su je spasili. Sve te situacije Dario je shvatio kao iskušenja od Boga – pričaju naši sugovornici.

Među najodanije prijatelje Darija i Venere Kordić ubrajaju se sin prvog predsjednika Miroslav Tuđman, tadašnji šef tajne službe SIS Markica Rebić i umirovljeni general Rojs, a spominju se još sisački biskup Vlado Košić i pjevač Marko PerkovićThompson.

Nakon što je haaški Tribunal u studenom 1995. godine podigao optužnicu zbog teškog kršenja međunarodnog prava od svibnja 1992. do svibnja 1993. godine i zločina počinjenih nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini, a posebice u Ahmićima, gdje je među stotinjak ubijenih bilo djece, žena i staraca, Kordića i ostalih petero optuženika iz Viteške skupine sa splitskog aerodroma 1997. ispratili su i danas njegovi navodno najvjerniji prijatelji, a tada visoki državni dužnosnici Miroslav Tuđman, Markica Rebić i Rojs. Iz splitskog vojnog hotela Zagreb do aerodroma vozio ga je BoškoRamljak, koji je tada radio u sektoru sigurnosti MORH-a, a s njima je u automobili bio i bivši načelnik službe za suzbijanje kriminaliteta 72. bojne Vojne policije Boris Milas.

Dario Kordić tada je izjavio: “Mi smo kao građani Federacije BiH i hrvatski državljani, došli u RH i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Izdržat ćemo sve ovo, kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!”.

– Bio sam zadnji s kojim se Dario zagrlio prije ulaska u avion za Haag. Neki moji neprijatelji to su željeli zloupotrijebiti pa su prošle godine uoči izbora za alkarskog vojvodu počeli širiti glasine da ne mogu biti izabran jer sam izručivao naše ljude u Haag. Kada je Dario to čuo, raspitao se tko širi takve laži, nazvao ih je i kazao im da sam ja njegov prijatelj, a da je on dragovoljno otišao u Haag – govori alkarski vojvoda Boško Ramljak.

Cavoglave, 050814. Proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u organizaciji Marka Perkovica Thompsona i njegovih prijatelja, odrzava se 11. godinu zaredom u Cavoglavama. Na fotografiji: na koncert Marka Perkovica Thompsona dosao je i Dario Kordic koji se obratio publici. Foto: Zvonimir Barisin / CROPIX

Zvonimir Barisin / CROPIX

Dario Kordić

 

Osmijeh na licu

– On je na taj neizvjestan put krenuo s osmijehom na licu, Dario je umirivao nas koji smo ostali u Splitu, a Borisu Milasu i meni na putu do aerodroma govorio je: “Idem se ponovno boriti za našu Hrvatsku i BiH. Hrvatska je nevina, BiH je nevina, ja sam nevin i idemo u još jednu borbu to dokazati”. Dario je bio političar, on u ratu nije ispalio ni metka, ali je bio u Lašvanskoj dolini koja je bila u okruženju i točno je, kako je pisalo u presudi, da je poticao narod na oružje. A što je trebao kada su bili u okruženju, poticati da neprijatelje dočekaju s cvijećem – komentira alkarski vojvoda Boško Ramljak.

Šestorica iz Viteške skupine u Haag su došli 6. listopada 1997., a u travnju 1999. počelo im je suđenje. Ćelija Darija Kordića u Haagu imala je oko osam kvadrata, bila je duga četiri, a široka dva metra, imao je željezni krevet, ormarić i televizor.

– Vrijeme je provodio uz krunicu. On nije bio neki veliki vjernik prije Haaga. Išao je u crkvu, molio se, ali nije bio obraćenik – kažu njegovi prijatelji.

Dario Kordić je samo preobraćenje, kažu oni koji su slušali njegova svjedočanstva, doživio večer prije početka suđenja 12. travnja 1999. “Objavu” je doživio nekoliko sati prije nego što je s Mariom Čerkezomizašao pred suca.

– Oko tri sata u noći, život mi se promijenio. Bog mi je dao milost da gledam drugačije na život. Tu moju sobicu zabliještilo je svjetlo, koje je bilo nadnaravno. Nepripremljeni ste za to. Događa se nešto čudesno, svjetlo koje nije od ovoga svijeta. To je bilo svjetlo koje je opisom odgovaralo onom koje je vidjela sveta Faustina Kovalska. Osjećao sam se prelijepo. U tom blještavilu, vidio sam lik jednog svećenika u svećeničkim haljinama koji je imao lik nekoga od naše obitelji. Zatim sam čuo srce – “Ja sam glas Božji, s tobom sam uvijek u svemu”. Ja sam odgovorio kao Blažena Djevica Marija, evo me, evo službenika tvojega Gospodine – ispričao je Kordić na jednom od svjedočanstava na kojem je govorio kako je bio iznimno radostan zbog svega što se te noći dogodilo i kako se osjećao sretnim bez obzira na to što su ga vezanog vodili u sudnicu.

– Osjećao sam se kao ptica. Gospodin mi je dao tu milost da sam se osjećao slobodan iako sam bio u ćeliji. U vrijeme zatočeništva bilo mi je najbolje, ne zato što sam bio odvojen od obitelji, od djece, to je bilo iznimno teško. Bio sam radostan jer je to bilo vrijeme u kojem sam Gospodina mogao doticati. I tada sam se mogao pripremiti za sve – svjedočio je Kordić.

U tim svjedočanstvima spominjao je i veljaču 2001. kada je osuđen na 25 godina zatvora. Tog je dana obukao najbolje odijelo, vjerovao je da će ga osloboditi ili da će mu kazna biti iznimno mala. No kada je ušao u sudnicu, tvrdi, osjećao je što slijedi.

Njegov osmijeh nakon izricanja presude mnogi su opisali kao osmjeh krvoloka. Kordić tvrdi da je bilo sasvim drugačije.

– Unatoč tome što sam dobio 25 godina kazne, to je bio radostan trenutak za mene, jer sam osjećao mir, rekao sam sebi da se izvršava Božja volja i ja kao čovjek se tome ne mogu protiviti – ispričao je Kordić, koji je iz zatvora pušten 2014. nakon odslužene dvije trećine kazne, a do 2022., dakle još tri godine, na uvjetnoj je slobodi.

Onima koji se okupljaju u brojnim župama u kojima je svjedočio pričao je o još dva susreta s Bogom. Tvrdi da je pred Došašće 2001. sjedio na krevetu i molio se kada je odjednom osjetio dodir ruke na ramenu.

– Pobožno sam kleknuo ispred stolića gdje su bile svete slike i počeo sam se moliti. Pošto sam imao slično iskustvo, znao sam da će uslijediti nešto neočekivano. To su bile vibracije koje su bile neopisive. Pred očima sam vidio šumu s crvenim stablima. Bilo mi je nejasno što se događa. Vrlo brzo su one vibracije prelazile u ravnomjerne otkucaje srca. Ono što sam vidio kao šumu, počelo je dobivati obrise nečeg drugog. Bili su to kapilari srca. Tu noć Gospodin mi je u srce dao spoznaju da se nalazim u njegovu srcu. To je bilo prelijepo. To se ne može riječima opisati. To je nadilazilo ovosvjetski prostor i ovosvjetsko vrijeme. Ja sam poslije toga legao, razmišljao i utonuo u san. Stražari su u devet otvorili vrata i moja tijelo i moja duša su se spojili, a ja sam se probudio s osjećajima koji me više nikad nisu napuštali – pričao je Kordić koji tvrdi i kako mu se ukazao sveti papa Ivan Pavao II.:

– Bio je velik kao Biokovo, a ja sam bio kao mali miš. Čuo sam tada glas: “Pođi za mnom” – kazao je Kordić.

Nakon prvih devet godina u Haagu, od 2006. u zatvoru u Grazu posjećivali su ga bosanskohercegovački kardinal Vinko Puljić, mostarski biskup mons. RatkoPerić, a poseban odnos do danas ima sa sisačkim biskupom Vladom Košićem kojeg je na dočeku na Plesu 2014. nazvao bratom. U zatvoru u Grazu posjećivali su ga brojni svećenici iz Hrvatske i iz hrvatskih katoličkih misija u Austriji i Njemačkoj.

U Grazu je bio u ćeliji s nekoliko kriminalaca, uglavnom s prostora bivše Jugoslavije. Poznanici koji su ga posjećivali u pričaju kako su tu ćeliju u zatvoru zvali Teksas i iz koje su mnogi tražili premještaj.

– Čak su i kladionicu imali da će Kordić tražiti novu ćeliju za mjesec dana. On je ostao osam godina i s poštovanjem su ga zvali general – govore.

– Nakon što sam ga 1997. u Splitu ispratio u Haag, Darija sam sljedeći puta vidio u zatvoru u Grazu. Fascinantno je bilo kako su se ostali zatvorenici, a po njihovom izgledu lako je bilo zaključiti da su to najgori kriminalci iz regije, prema njemu odnosili s poštovanjem. Tada smo Dario i ja pričali sat vremena, on me ispitivao o mnogim ljudima, našim prijateljima, gdje su, kako su, što rade. Pamtim da je sve što smo pričali uredno zapisivao u jednu bilježnicu, no ne znam zašto. Tada mi je rekao da je prije odlaska u Haag mislio da je vjernik i da živi u skladu s vjerom, to kako je tek tamo osjetio što je vjera i kako se lijepo živi u vjeri u bilo kakvim okolnostima. Ponovno je on umirivao mene, umjesto da ja umirujem njega – priča njegov prijatelj Boško Ramljak.

– Svako jutro bi svetom vodom blagoslivljao sve krevete u svojoj ćeliji. a 2010. u zatvor je došao čovjek koji je na svoj ormar zalijepio sliku đavla. Preko puta te slike bila je sličica Blažene Djevice Marije. Molio sam se za tog čovjeka. I jednog dana, dok smo svi sjedili oko stola, na okupu, pozvao me sa strane. Rekao mi je da mu dam sliku nekog sveca jer želi maknuti đavla. Strgao je tu sličicu i zalijepio sličicu Gospe Lurdske – ispričao je Kordić.

Njegovi poznanici tvrde kako je u zatvoru u Grazu s fratrom Šimunom Orečom često razgovarao o đakonatu jer je osjećao poziv.

– O tome razmišlja i zato je upisao teološki studij na KBF-u – objašnjavaju naši sugovornici.