Povijest Bosne i Hercegovine, zemlje isprepletene kulturama, religijama i narodima, ima specifičan ritam koji budi ponos, ali i tugu. Hrvati, Srbi i Bošnjaci, tri konstitutivna naroda, nerijetko su u teškim vremenima pokazivali da su, uistinu, zajedno. Baš kao i ovih zadnji mjesec dana od poplava u Bosni i Hercegovini do današnjeg nesretnog slučaja u Novom Sadu. Pomažemo, zovemo, doniramo, otkazujemo javne nastupe, uskačemo jedni drugima…baš kako i treba. Kad sve stane i kad vanjske ili unutarnje prijetnje zavladaju, dolazi do jedinstva koje može nadahnuti.

Ali u miru, kao da nemamo mira. U miru često ratujemo, i to jedni protiv drugih!

Snaga u teškim vremenima

Sjetimo se samo nedavne prošlosti, poplava, zemljotresa, pandemije. Kad je voda preplavila domove i odnijela sve pred sobom, nije bilo bitno tko nosi ime Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Ljudi su se povezali, dijelili resurse, spašavali jedni druge bez pitanja. Isto se dogodilo i tokom pandemije – zdravstveni radnici iz svih naroda stajali su rame uz rame. Obični građani podržavali su jedni druge u borbi protiv nepoznate bolesti.

Slična solidarnost bila je prisutna i tokom ratova, iako su oni sami po sebi stvorili nezamislive rane među narodom. Uprkos strahotama, bilo je pojedinaca koji su rizikovali sve da bi pomogli komšijama/susjedima različite vjere. Sjećanja na to podsjećaju nas da je, u trenucima velikih nevolja, solidarnost jača od podjela.

Ali zašto u miru?

Pitanje koje se postavlja jeste zašto ta snaga zajedništva ne opstaje kad se stvari smire. Kada je vrijeme za izgradnju društva, za napredak, za razvoj, ponovo se vraćamo identitetskim pitanjima. Kao da je potrebna neka vanjska prijetnja da bismo prepoznali koliko smo zapravo povezani.

U miru se često vodi politička borba koja unosi podjele. Svaki od naroda kao da ima svog predstavnika i svog vođu, ali nijedan nije lider za sve. I dok se lideri bore za svoje „konstitutivne prava,“ obični ljudi gube povjerenje u institucije. U miru su naša djeca taoci politika prošlosti i budućnosti, i svaka generacija plaća cijenu te razdvojenosti.

Šta bi bilo moguće?

Šta bi bilo moguće kada bismo iz dana u dan živjeli onu snagu zajedništva koju imamo u nevolji? Kada bismo prestali gledati jedni druge kroz prizmu različitih simbola, kada bi naš identitet bio izvor bogatstva, a ne prepreka? Možda bismo tada mogli izgraditi društvo gdje se mladi ne iseljavaju, gdje su radna mjesta otvorena za sve, gdje su kulturne različitosti razlog za slavlje, a ne za sukob.

Put naprijed

Put naprijed nije jednostavan, ali nije ni nedostižan. Sve počinje s malim koracima – s priznanjem da smo svi povezani. Da smo svi Bosanci i Hercegovci, bez obzira na etničku pripadnost.

Možda je vrijeme da svaki dan gledamo jedni druge kao da smo u nevolji, kao da smo u zajedničkoj borbi.

Možda je vrijeme da u miru konačno prestanemo ratovati.

Ivica Džambas/Centralna.ba

Koncert Lepe Brene u subotu navečer na planini Vlašić u sklopu manifestacije Šankanje izazvao je kontroverze među pojedinim grupama koje tvrde da brane nacionalne vrijednosti i tradiciju. Za takve, lažne patriote, održavanje koncerta jedne od najpoznatijih regionalnih zvijezda na ovoj prelijepoj planini smatralo se “napadom na nacionalni identitet Bošnjaka”.

– Ove reakcije pokazuju kako lažni patriotizam može postati prepreka slobodi umjetničkog izražavanja i kulturnom pluralizmu. Kultura je most koji spaja ljude i nacije, a umjetnost, poput muzike Lepe Brene, treba biti dobrodošla bez obzira na političke ili nacionalne granice. Ljudi koji narod predstavljaju u Općinskim vijećima, Skupštinama trebaju znati da je rat bio prije 30.godina, okrenite se budućnosti i napravite iskorak,.jer dok god bude ovakvih ispada pojedinaca, koji predstavljaju neke institucije nema nam napretka.

Događaji poput ovog koncerta imaju potencijal da unaprijede turističku ponudu Travnika i Srednje Bosne, doprinesu kulturnoj raznolikosti i ekonomiji regije.

Međutim, lažni patriotizam pojedinaca (pst.prepoznat će se autor koji piskara po Facebooku) stavlja svoje uske ideološke interese ispred općeg dobra zajednice. Njima je važnije održati neku seosku feštu, sa pevaljkom u štiklama i blatu, kako bi se u Mjesnim zajednicama pokazali da su kabadahije, a njihov domet nije dalje od Goleša i Vitovlja.

Umjesto da slavimo raznolikost i slobodu umjetnosti, lažni patrioti se bave ograničavanjem izbora i sputavanjem kreativnosti, što ne doprinosi napretku društva niti promiče istinske vrijednosti patriotizma.

Stoga je važno prepoznati razliku između pravog patriotizma, koji uključuje poštovanje svih ljudi i njihovih prava, i lažnog patriotskog stava koji služi isključivo uskom interesu grupa koje žele nametnuti svoje viđenje kulture i identiteta.

Kako bismo sačuvali slobodu izražavanja, kulturnu raznolikost i napredak društva, važno je osuditi lažni patriotizam koji nastoji ograničiti umjetnost i kulturnu razmjenu. Samo kroz otvorenost i prihvatanje različitosti možemo graditi bolje i tolerantnije društvo za sve nas.

Bravo za organizatore Šankanja, a neka ove kabadahije pitaju hoteljere i ugostitelje o prihodima, a samim tim novac ostaje u budžetu općine i Kantona.

Ivica Dzambas/centralna.ba

Jogurt revolucija je manifestacija antibirokratska revolucija u Vojvodini kada su prilikom opsade Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine 5. listopada 1988. demonstranti bacali kamenja i čašice s jogurtom na partijske službenike koji su htjeli smiriti situaciju. Demonstrante je organizirao Miloševićev režim, i mnogi su bili uvezeni iz raznih krajeva Srbije i Kosova. Jogurt revolucija je bila početak rušenja federalnog ustrojstva SFRJ.

Nešto slično s istim rukopisom organizirano je 35 godina kasnije, točnije u petak 31. ožujka 2023. ispred zgrade OHR-a u Sarajevu. I vrapcima na grani je jasno kako iza prosvjeda stoji vladajuća SDA koja bi nakon 33 godine kako na razini države tako i na razini Federacije BiH trebala konačno otići u oporbu, zajedno sa svojim radikalnim krilom Demokratskom frontom( DF) opskurnom strankom koji je na čelu (anti) hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić.  

Formalno je u organizaciji ništa manje opskurne i radikalne Udruge građana koja sebe naziva ‘Asocijacijom nezavisnih intelektualaca – Krug 99’ i neformalne skupine građana „ReSTART BiH“ ispred OHR-a u Sarajevu započeli su prosvjedi građana koji žele poslati poruku da se zaustavi, kako oni to vide, ‘razgradnja države’.

Prosvjednici koje podržavaju dvije bošnjačke stranke, SDA i DF kao i njima bliski ‘intelektualci’ i mediji’, nezadovoljni su ranijim odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta, ali i najavom donošenja nove odluke kojom navodno želi izmjestiti formiranje Vlade FBiH iz ruku predsjednika i potpredsjednika, te taj proces preko klubova Doma naroda smjestiti u skupštine tri kantona

– Mi, građani Bosne i Hercegovine ne damo suverenitet, ne damo teritorijalni integritet BiH, ne prihvatimo i ne dozvoljavamo da OHR prenosi suverenitet BiH na susjedne zemlje, ne dozvoljavamo suspenziju demokracije u BiH, ne dozvoljavamo suspenziju i negiranje ljudskih prava koje vrši OHR i pojedine strane ambasade – neki su od ključnih stavova i zahtjeva današnjih mirnih protesta građana.

Također, kako se dodaje, građani BiH odbijaju bilo kakav vid diskriminacije bilo kojeg građanina Bosne i Hercegovine po bilo kojem osnovu, te ne dozvoljavaju propagiranje, zaštitu i ugrađivanje pobornika, kako ih ova skupina zove, udruženih zločinačkih pothvata u politički sustav države.

– Ne dozvoljavamo stvaranje aparthejda u BiH, zahtijevamo implementaciju svih presuda Europskog suda za ljudska prava, zahtijevamo da OHR prestane kočiti procese EU integracija svojim nedemokratskim odlukama, tražimo ostavku Christiana Schmidta koji se pokazao kao nedostojan funkcije visokog predstavnika, te tražimo punu demokraciju, potpunu zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iako to značilo kompletnu promjenu Daytonskog sporazuma – priopćili su iz Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”. Na ovim prosvjedima vidljive su svakakve šovinističke parole, a i mnoštvo zastava ‘Republike BiH’ stoga je jasno kakvu to viziju BiH ova skupina građana ima.

Miroslav Landeka

Schmidt: Mirni protesti su temeljno pravo u demokraciji

Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH oglasio se uoči prosvjeda  ispred OHR. Schmidt je na Twitter nalogu OHR naveo:

“Mirne demonstracije su temeljno pravo u demokraciji i od ključnog su značaja za pluralističko društvo. Ja to poštujem. Otvoren sam za objektivnu razmjenu mišljenja na teme od zajedničkog interesa”, navedeno je on na Twitteru.

AUTOR: M.L.

Koordinacija udruga ARBiH i Udruga “16 April” iz Viteza izdale su priopćenja kao reakcije na navodnu nelegalnu izgradnju spomen obilježja u naselju Buhine Kuće. U svojim priopćenjima ponovili su općepoznata stajališta o muslimansko-hrvatskom sukobu u Vitezu. Iznoseći različite kvalifikacije ponovno su apostrofirali značaj i stupanj katastrofičnosti bošnjačkog stradanja u Vitezu, obezvrjeđujući stradanja Hrvata u Vitezu, pritom podsjećajući na potrebu njegovanja dobrih “komšijskih” odnosa. U tom pogledu ovdje želimo iznijeti određena opažanja.

O potrebi izgradnje spomen obilježja koji bi trebali biti prilog u podsjećanju na sve ono što se dogodilo u našoj recentnoj povijesti iz vremena Domovinskog rata, moglo bi se vjerojatno zauzeti više različitih pogleda na tu pojavnost. Njegovanje kulture sjećanja je važno, osobito onda kada govorimo o onim stratištima iz Domovinskog rata koji nikada nije dobio konačan sudski pravorijek i kada znamo da su na tom mjestu stradali i djeca i žene i starci. Buhine Kuće i zločin koji je tamo počinjen je drugo po veličini stratište hrvatskog naroda u Vitezu poslije onoga u Križančevu Selu, nekoliko stotina metara zračne udaljenosti jednog mjesta od drugog.

Potreba za izgradnjom spomen obilježja kao prilog jačanju kulture sjećanja svakako da postoji i započet je na poticaj obitelji stradalih na tom mjestu. Ovakav uvod kao osvrt na reakciju bošnjačkih udruženja svakako nije pokušaj relativizacije nužnosti izgradnje takvog objekta u skladu s propisima o građenju ali jeste pokušaj razobličavanja suštine onoga što je svrha ovih priopćenja nastalih od politički instrumentaliziranih udruženja i portala koji s vremena na vrijeme producira ovakav sadržaj. Jasno je da oko mnogih pitanja koji potječu iz ratnog vremena devedesetih godina, nećemo, niti možemo imati jedinstveno stajalište ali ono što svakako možemo usuglasiti ili pokušati se usuglasiti jeste da poštujemo žrtvu, uvažavamo osjećaje, prvenstveno obitelji stradalih i dopustimo izgradnju kulture sjećanja jednog naroda bez prijetvornog moraliziranja i držanja povijesnih lekcija o tome da je sve ono što drugi misli i osjeća krivotvorina i lažno predstavljanje. Suština reakcije bošnjačkih udruženja nije tobožnja izgradnja spomen obilježja mimo propisa nego recikliranje tih povijesnih tema na jednostran način, upozoravajući ove druge da se suzdrže jednostranosti. Prilično je patetično čitati o dobronamjernosti upozorenja na problem ilegalnosti izgradnje ovog objekta pored općeg stanja s brojem različitih ilegalno izgrađenih objekata u Vitezu u periodu poslije rata.

U dobronamjernost ovih reakcija, a osobito onih koji prenose iste ne vjerujemo jer upravo oni prednjače u jednostranim akcijama oživljavanja tema iz rata često se služeći ratnohuškačkom propagandom i vrijeđajući osjećaje onih drugih koji su također stradali. Sjećamo se napisanih tekstova i o Križančevom Selu, nazivajući masakr ljudi i povratak posmrtnih ostataka u vrećama čistom vojničkom pobjedom, sjećamo se tekstova i o “Osmici“ i “Buhinim Kućama“ itd. Po čemu izgradnja spomen obilježja u Buhinim Kućama, drugom najvećem stratištu Hrvata u Vitezu “dodatno komplicira komšijske odnose“. Zar i Hrvati nemaju pravo na njegovanje kulture sjećanja na svoje žrtve i stradanja u Vitezu ili je to ekskluzivno pravo samo nekih skupina. Ukoliko je problem navodno neposjedovanje potrebne dokumentacije, zar ne bi primjerena reakcija trebala biti onako prava “komšijska“ – “ riješiti ćemo taj problem, zajednički, ljudi naši sugrađani su tamo stradali imaju pravo na to, pomoći ćemo im da taj problem otklone.

Po čemu pitanje izgradnje spomenika u Buhinim Kućama tumače kao pokušaj izjednačavanja sa zločinom u Ahmićima? Je li zbog toga jer Ahmići imaju svoje spomen obilježje, a stradali u Buhinim Kućama nemaju ili stradanje žena, djece i staraca u Buhinim Kućama ne vidite kao zločin protiv tih ljudi? Zbog čega uopće usporedbe, možda zbog toga što smatrate da vi imate pravo na sjećanje, a ovi drugi nemaju? U isto vrijeme pozivate na poštivanje zakona i propisa ove države kao obvezu prema poštivanju žrtava, a onda spremno najavljujete izgradnju spomen obilježja u Ahmićima uz magistralnu cestu ukoliko se ova gradnja nastavi, pod pretpostavkom da je izgradnja spomenika ilegalna.

Zaboravljate da Bošnjaci u Ahmićima imaju izgrađeno spomen obilježje, a Hrvati u Buhinim Kućama nemaju. Stradali u Buhinim Kućama nemaju spomen obilježje, a početak izgradnje spomenika smatrate objektom koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani, kao da ubijeni čiji se spomenik izgrađuje nemaju pravo na bol i žal. Navodite kako je u tom dijelu općine “u borbenim dejstvima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima“.

Apodiktičko isticanje žrtava svoga naroda kao jedinih stvarnih žrtava, a relativiziranje počinjenog zločina svoga naroda nad pripadnicima drugog naroda jest sudjelovanje u perpetuiranju zločina i ponižavanju žrtve. Relaksacija međunacionalnih odnosa i zbližavanje naroda koji žive na ovim prostorima je moguća samo na istini i na poštivanju žrtve. Nikakav sud niti sudska odluka nije potrebna da bi se moglo reći tamo su stradali nevini ljudi, žene, djeca i starci, to je opće čovječanski i humani pogled. Zbog toga i dalje sumnjamo u dobronamjernost poruka iz priopćenja jer je trebalo samo jedan dan da urgentno reagiraju na izgradnju spomen obilježja u Buhinim Kućama, a šutnja u osudi zločina i poslije 30 godina i dalje je svojstvena. U maniru ratnohuškačke propagande navode kako su Buhine Kuće prigradsko naselje koje je ime dobilo “poslije rata“ i kako se tamo gradi spomenik hrvatskim žrtvama iz “takozvanog“ Domovinskog rata, a u isto vrijeme pozivaju na dobrosusjedske odnose i poštivanje žrtava. Problem počiva na tome što je način promišljanja onih koji tako govore zarobljen u mentalitetu rata i uvjerenju kako je samo njihov pogled na pitanja iz naše zajedničke i teške povijesti zapravo jedina apsolutna istina, dok ovi drugi krivotvore povijest i spadaju u skupinu “takozvanih“. Žrtve, osobito nedužne žrtve ne mogu biti takozvane. S obzirom na navedeno slobodni smo konstatirati kako problem ne leži u eventualno nepropisnoj izgradnji spomenika u Buhinim Kućama već teškim mirenjem s “duhovima prošlosti“, uvjeravanje u istine koje smatrate apsolutnim, dok kulturu sjećanja kod drugih smatraju krivotvorenjem povijesti, a vlastitu žrtvu stavljaju na pijedestal dok žrtvu drugoga ne smatraju žrtvom nego kolateralnom ratnom štetom.

U svojim priopćenjima navedena udruženja između ostalog navode:
– kako očekuju da će nadležne službe poduzeti zakonom definirane i propisne mjere, kako bi se zaustavilo samovlašće pojedinaca ili grupa, a kojim bi se dodatno zakomplicirali komšijski odnosi
– kao obitelji ubijenih Ahmićana sa pravom se pitamo, je li se pozicioniranjem ovolikim brojem obilježja želi u naselju Ahmići na magistralnoj cesti, nastoji izjednačiti masakr učinjen u Ahmićima koji je presuđen u Haagu kao udruženi zločinački poduhvat sa žrtvama koje su nastajale u toku ratnih dejstava između vojnih formacija na prvim linijama borbe.
– uvažavajući svaku nevinu ubijenu žrtvu dužni smo poštovati zakone ove države, ispoštovati zakonom propisane procedure za izgradnju, a pogotovo objekata koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani,
– navode kako će Udruženje građana žrtava rata 92-95 “16. april” Ahmići ukoliko se nastavi ova nelegalna gradnja izgraditi spomen obilježje uz magistralnu cestu, na području Mjesne Zajednice Ahmići.
– u prigradskom naselju Viteza, nazvanom poslije rata “Buhine Kuće”, gradi se spomen obilježje žrtvama Hrvatske nacionalnosti stradalim u tzv. “Domovinskom ratu”.
– zahtjevamo od nadležnih općinskih, županijskih i federalnih inspekcijskih organa da se hitno reagira i radovi zabrane do rješavanja zakonom propisane dokumentacije. U tom dijelu općine je nažalost, u borbenim djelovanjima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima.
– ne možemo se pomiriti sa činjenicom da uvijek jedni te isti rade šta i kako žele na našoj općini, bez obaziranja na to koga i kako povređuju i koliko bola nanose porodicama žrtava sela Ahmići, koje se nalazi u neposrednoj blizini mjesta izgradnje.

AUTOR:  S.A. / viteski.ba

Dugogodišnji agresivni medijski, politički, pa i društveni diskurs određenog dijela bošnjačke javnosti koji su preuzeli i ništa manje radikalni borci za građansku BiH, a koji sebi i danas tepaju da su lijevo-liberalnih opredijeljena, bh.

PIŠE: GLORIA LIJANOVIĆ/ bljesak.info

Hrvatima odavno je ‘ogadioo’ Bosnu. Zašto je to tako i kada je zapravo počelo to ‘gađenje’ pisali su mnogo umniji ljudi od mene poput Ivana Lovrenovića, Željka Ivankovića, Josipa Mlakića, Miljenka Jergovića, a počelo je, s ratom devedesetih i onim danom kad smo kao narod pristali biti Tuđmanovo topovsko meso.

  Principi samo do tunela Ivan

BiH, a još više sama „Bosna“ odavno je među hercegovačkim Hrvatima – crvena krpa u svakom smislu riječi, osim u jednom, kada prelaze tunel Ivan i odlaze u dijelove Bosne po plaće.

Nisu jednom i nije jedan od njih ‘otišao’ preko tunela Ivan i zaboravio principe u koje se stranka, HDZ, sabor – Hrvatski narod, pa i sam narod ‘kleo’ – legitimno predstavljanje. Popis onih koji su, u političkom smislu, ‘prodali’ ( a i danas to rade) bh. Hrvate, nažalost počinje u Zapadnohercegovačkoj i završava u Hercegovačka-neretvanskoj županiji. Izuzev Krešimira Zubaka.

Hercegovci – uvijek Hrvati, a Bosanci uvijek i jedino – Bošnjaci, Muslimani

O tome, naravno, nikad nismo čitali i teško da ćemo – bh. Hrvati odavno su u medijskom smislu svedeni na krpicu teritorija u Hercegovini. I danas u BiH postoje Hrvate, međutim, dijele se u nekoliko razreda. Oni koji su definitivno jesu Hrvati, i to prvorazredni su Hercegovci – i kada kažete Hercegovci automatizmom mislite na Hrvate, bez obzira na činjenicu, da je Hercegovina i kroz povijest i danas zemlja i Bošnjaka i Srba.

A kad kažete Bosanci, i sami znate, na koga točno mislite. Mi, Hrvati iz Bosne, mi bosanski Hrvati, mi smo – trećerazredni i Hrvati i Bosanci.  Kada sam upisala prvu godinu studija na fakultetu u Mostaru, te rekla da se zovem „Gloria“, kolega iz Čitluka me pitao „jesam li Muslimanka“. Nikad, dakle, nije u  crkvenoj liturgiji čuo moje ime. Osim toga, na zgradi amfiteatra u kojoj smo imali prvo predavanje, bio je grafit ‘Bosanke na kurac’. Kasnije je grafit izbrisan, i to koliko mi je poznato, intervencijom studentice koja je obnašala neku funkciju u Studentskom zboru, a bila je iz Bosne. To su, valjda, našarali navijači najvećeg hrvatskog nogometnog kluba u BiH u čijem se šarolikom glazbenom repertoaru redovito nađe i ona „Jebem te Bosno, jebem te ja, Hrvatska moja domovina“.

 Između građanskog bosanstva i rigidnog hrvatstva

Dakle, ovo je naš kontekst: s jedne strane – bosanstvo koje se preko noći pretvorilo u muslimanstvo, kako kaže Željko Ivanković, a s druge strane – hrvatstvo koje ne ide dalje od tunela Ivan i Salakovac u kojem je Bosna – baš ta odvratna, ljigava i – muslimanska zemlja. Žrtva poimanja stvarnosti ovih drugih ovih je dana Lidija Bradara, nova predsjednica Federacije BiH, dugogodišnja HDZ-ova dužnosnica iz Kiseljaka, i to zato što je, u otvorenom programu BHRT-a za pomoć narodima Turske i Sirije, rekla da su se „Bosanci i Hercegovci odazvali“, te da su „bosanskohercegovački narodi empatični“. Trebala je, valjda, reći, u takvom formatu emisije, gdje su dovedeni i glumci i sportaši i političari i pjevači, odnosno, emisiji u kojoj je bio i Draško Stanivuković i Jasna Diklić i Halid Bešlić i Mario Kordić, da su na telefon za pomoć zvali i „Hrvati i Bošnjaci i Srbi i ostali građani“. Osim što su je grubo napali određeni hrvatski mediji sa sjedištima u Mostaru, Širokom Brijegu, Posušju, optužili su je i da se ‘asimilirala’.

Kako se Bosanka asimilirala u Bosnu

Optužba da se ‘animirala’ u ono što se među hrvatskom javnosti naziva – političko Sarajevo toliko je bizarna budući da je Bradara rođena Kiseljačanka, dakle, rođena u jednom bosanskom gradiću u kojem su oduvijek živjeli i Hrvati i Bošnjaci, a do rata i nemali broj Srba. Da se htjela i željela ‘asimilirati’, mogla je to odavno učiniti.

Nije trebala čekati da postane predsjednica Federacije 2023. godine i da se asimilira u 51. godini života. I dalje je bizarana logika kojom se borci protiv asimalcije vode – da se netko tko je rođen u Bosni, tko je i Bosanac, asimilira u Bosnu?

Nevjerojatno je, dakle, do koje mjere ta hrvatska ili da kažem hrvatsko-hercegovačka rigidnost ide – u valjda jedinoj emisiji u povijesti bh. televizijskog novinarstva mogli smo u živom prijenosu gledati tolike ‘neprijatelje’ kako jedni do drugih sjede i javljaju se na telefon Bosancima i Hercegovcima koji zovu kako bi pomogli onima kojima je potres odnio sve što su imali.

Džamiju i pravoslavnu bogomolju vidjeli samo na TV-u 

I umjesto da se takva jedna akcija, ne samo javno pohvali, nego bude nekakva praksa u najrazličitijim segmentima života, kod dijela hercegovačkih Hrvata svela se na jeftine optužbe, dnevnopolitičke napade i dokaz da, zapravo, oni koji svoje hrvatstvo konzumiraju u jednonacionalnim sredinama i koji su džamiju ili pravoslavnu bogomolju vidjeli samo i isključivo na TV-u, nemaju nikakvo poštovanje, a ni empatiju prema žrtvama tog potresa u Turskoj i Siriji, ali ni minimum znanja, informiranosti i razumijevanja prema njihovim sunarodnjacima koji žive u Bosni.

“Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat” 

Lidija Bradara je Hrvatica, ali nije samo Hrvatica. Ona je i Bosanka. I jedini joj je krimen u ovoj „aferi“ to što se svoje Bosne nije odrekla, što joj nije ime prestala izgovarati. Ili kako je to Ivan Lovrenović sjajno napisao „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat“.

Dakle, dovoljno je samo jednom kada ste Hrvat izgovoriti  – Bosna – na glas da bi vas se optužilo za asimilaciju i da biste zaradili etiketu otpadnika i izdajnika. Budalasto i bedasto. Internet bi trebao svima biti besplatan i neograničen. Za tipkovnicu bi ipak trebalo ponešto znanja i pismenosti. I to one elementarne.

CRNO more ponovno je u fokusu svjetske javnosti nakon incidenta u kojem su sudjelovali američki dron i ruski borbeni avion.

Američka vojska je u utorak, 14. ožujka, objavila da je ruski borbeni zrakoplov udario u propeler špijunskog drona koji se potom srušio u Crno more. Rusija je tvrdila da to nije točno i da je letjelica pala zbog “oštrog manevriranja”.

Pentagon objavio snimku sudara iznad Crnog mora

Rusija je navodno u međuvremenu stigla na mjesto srušenog američkog drona, javlja CNN o svojevrsnoj utrci ruskih i američkih snaga u tome tko će prije doći do bespilotne letjelice.

Jedan od američkih vojnih šefova Mike Milley kaže kako će dron biti teško vratiti. “Vjerojatno je potonuo u veliku dubinu tako da bi svaka operacija izvlačenja s tehničkog stajališta bila vrlo teška”, rekao je Milley.

Tek se treba pokazati je li to samoutjeha ili istina, no nema sumnje da je situacija na Crnom moru odjednom postala prilično napeta. Svi se javno trude izbjeći otvaranje novog fronta, što nas ujedno podsjeća da je baš Crno more područje na kojem je vrlo lako moguća eskalacija napetosti do oružanog sukoba. Potencijalna Ukrajina u nastajanju, samo s još više direktno uključenih igrača, među kojima su i neke članice NATO-a.

Crno more je opet u fokusu svjetske javnosti

Njemački tjednik Der Spiegel objavio je reportažu o stanju u zemljama koje imaju izlaz na Crno more. Posjetili su i rumunjski bojni brod Regele Ferdinand, fregatu od gotovo 5000 tona koja nosi posadu od 240 muškaraca i žena.

“Morate zaraditi poštovanje, posebno u NATO-u”, kaže Georg-Victor Durea, ćelavi zapovjednik Regele Ferdinanda. Od povlačenja Stalne pomorske skupine NATO-a iz kriznog područja, rumunjska mornarica bila je najaktivnija flota u Crnom moru. “Mi ovdje držimo tvrđavu.”

Crno more desetljećima nije bilo na radaru političkih stratega kada je riječ o geopolitičkim sukobima. Ovdje je bilo nekoliko incidenata tijekom Hladnog rata, kada je stajao između zemalja Varšavskog pakta Sovjetskog Saveza, Rumunjske i Bugarske s jedne strane, i Turske, članice NATO-a s druge strane.

“Sada se, međutim, more između Europe i Azije našlo okupano u središtu pozornosti svijeta. Ne može se odbaciti čak ni mogućnost da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao detonirati taktičko nuklearno oružje u regiji – u kojoj živi 300 milijuna ljudi”, ističe Der Spiegel.

Rumunjska je prva linija obrane od ruske ratne mornarice

Rumunjska kontrolira 30.000 četvornih kilometara Crnog mora. Ipak, ruski ratni brodovi stalno se pojavljuju u isključivoj gospodarskoj zoni zemlje. No, iako Rusi očito imaju bolju mornaricu, nisu se mogli zadržati na Zmijskom otoku. Goli komad stijene u kojem se nalazi samo nekoliko zgrada strateški je važan bastion, na kojem se bore Rusija i Ukrajina – i nadomak rumunjske obale.

Rumunjski teritorij nalazi se u dometu ruskih balističkih projektila, a samo 225 kilometara dijeli Krimski poluotok koji je okupirala Rusija i deltu Dunava, čija većina leži u Rumunjskoj.

Vlada u Bukureštu objavila je svoju namjeru da ove godine poveća vojnu potrošnju na 2.5 posto bruto domaćeg proizvoda – što je ogroman teret za ovu zemlju koja je dugo mučena siromaštvom. Rumunjska planira kupiti dvije podmornice francuske proizvodnje zajedno s 32 rabljena borbena zrakoplova F-16 i nove helikoptere.

Baza NATO-a kod Constanta raste

Smješteno sjeverozapadno od lučkog grada Constanța, ovo mjesto u bivšem carstvu komunističkog despota Nicolaea Ceaușescua jedna je od šest baza kojima NATO ima pristup. Transatlantski obrambeni savez namjerava pokazati svoje mišiće ovdje na istočnom krilu u većoj mjeri nego ikad prije.

Do 10.000 američkih vojnika bit će stacionirano na tom mjestu u nadolazećim godinama, a mnogi ga opisuju kao rumunjskog pandana ogromnoj američkoj bazi u Ramsteinu u Njemačkoj.

Tisuće Amerikanaca već su tamo, zajedno s vojnicima iz Francuske, Nizozemske, Italije, Njemačke i Belgije. S planiranim ulaganjima od 2.8 milijardi eura, Rumunjska transformira bazu zračnih snaga u središte NATO strategije u suočavanju s rastućom ruskom prijetnjom.

Odesa – najvažnija ukrajinska luka

Najvažnija ukrajinska luka, često prozivani biser Crnog mora, je Odesa, dugo omiljena ruskim vladarima sa svojim južnjačkim štihom i multikulturalnom poviješću. Grad je osnovala Katarina Velika 1794. godine, iako je spomenik posvećen njoj u međuvremenu srušen.

Dva ili tri sata kroz obalna zaleđa istočno od Odese dovode nas blizu fronta, navodi Der Spiegel. “Ovo područje, na sjevernoj obali Crnog mora, bilo je oteto iz stiska Kozaka, krimskih Tatara i Osmanlija, područje poznato kao Novorosija u doba carizma. Putin je ponovno oživio termin 2014., što je bio prvi pokazatelj da aneksija Krimskog poluotoka nije zadovoljila njegov apetit.”

Abhazija je bila dom krvavih borbi tijekom rata za neovisnost od 1992. do 1993., sukoba u kojem su se etnički Abhazi koje podržava Rusija suočili s trupama iz postsovjetske Gruzije. Smatra se da je svaka strana pretrpjela oko 4000 mrtvih, dok je oko 200.000 ljudi raseljeno. Od tada je pitanje Abhazije jedno od brojnih bureta baruta koje Putin može detonirati prema potrebi.

Rusija je priznala neovisnost Abhazije 2008. nakon petodnevnog rata protiv Gruzije. Ali i danas se u Abhaziji ništa ne može učiniti bez dopuštenja ruske tajne službe. Moskva posebno čvrsto drži pogranično područje s Gruzijom.

Što će biti s Gruzijom?

Kako je Gruzijcima s druge strane granice imati trupe Kremlja na svom roštilju, pita se Der Spiegel.

“Sjeverno od Anaklije na obali Crnog mora, ruski vojnici i specijalne snage NATO-partnera Gruzije sučeljavaju se preko granične ograde, razdvojeni samo 500 metara. “Mogu vidjeti ruske ratne brodove golim okom”, kaže tip s bejzbolskom kapom koji upravlja posljednjim kioskom na plaži na gruzijskoj strani granice”, navodi se u njemačkom tjedniku.

Sa svojim lukama na istočnim obalama Crnog mora, Gruzija bi mogla igrati ključnu ulogu u raznim poslijeratnim scenarijima – kao usputna stanica između Europe, središnje Azije i Kaspijskog jezera, kao trgovačko središte za robu i energiju daleko od tradicionalnijih ruskih ruta i kao istureno područje razmještaja NATO-a. Međutim, preduvjet za svaki od ovih scenarija bilo bi sigurno mjesto za Gruziju unutar zapadnih saveza.

Putin je već jednom poslao rusku vojsku u Gruziju

Gruzija, koja je dom za manje od 4 milijuna ljudi, krhka je konstrukcija. Jednu petinu njenog teritorija okupirale su ruske trupe. Južni Oseti su također proglasili neovisnost od Tbilisija i odanost Kremlju.

Povrh toga je nedavni masovni priljev Rusa koji bježe od vojnog roka kući, s procjenama da nekoliko stotina tisuća Rusa sada živi u Gruziji. Pouzdane statistike nema, ali u zemlji “donbaskog modela” raste strah da bi Putin, pod izlikom da mora zaštititi vlastite građane u inozemstvu, ponovno mogao poslati vojsku u Gruziju kao što je to učinio 2008. godine, smatra njemački tjednik.

Turska je, uz Rusiju, najveća sila na Crnom moru

Turska se smatra bastionom saveza. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan od početka rata djeluje kao posrednik između Rusije i Ukrajine, a kontrolira i ulaz u Crno more. Bez dopuštenja Ankare nijedan ratni brod ne može proći Bospor, niti jedan teretnjak natovaren ukrajinskim žitom ne može stići do Afrike, piše Der Spiegel.

Bosporski tjesnac, širok samo 700 metara na najužem mjestu, iglena je ušica kroz koju moraju proći flote crnomorskih država. Neposredno prije izbijanja rata 16 brodova ruske mornarice prošlo je kroz tjesnac na sjeveru. Bospor također djeluje poput membrane. U ratu je to granica, ali u miru je propusna. Odluka je na Turcima.

Erdogan ostao u kontaktu s Putinom, Turska profitira od zapadnih sankcija

Erdoğan, koji je dominirao političkom pozornicom svoje zemlje posljednja dva desetljeća, pozicionirao se kao posrednik u suočavanju s agresijom Rusije na Ukrajinu. S jedne strane, dopušta da se u Ukrajinu isporuče borbene bespilotne letjelice koje je izradio njegov vlastiti zet i traži povratak svih područja koja su okupirali Rusi.

S druge strane, on nastavlja biti u stalnom kontaktu s Putinom i osigurava da Rusija ima pristup prijeko potrebnim zalihama u zamjenu za jeftine isporuke prirodnog plina Turskoj. Erdoğan ne podržava sankcije koje su uvedene protiv Rusije, zbog čega se miri s time da ga se naziva “Putinovim dilerom”. Kapital koji istječe iz Rusije Turska sa zahvalnošću apsorbira, piše Der Spiegel.

Crnomorska regija je bure baruta

Zauzvrat, turske i – turskom stranputicom – europske tvrtke nalaze se u vakuumu izazvanom sankcijama. Iz anatolijskih luka isporučuju robu trajektima preko Crnog mora – njih 8200 mjesečno prošlog proljeća, jedan svakih pet minuta. Zalihe također stižu u Rusiju kopnom preko Kavkaza.

Ne treba zaboraviti da u crnomorskoj odnosno kavkaskoj regiji napetosti izazivaju i odnosi Armenije i Azerbajdžana. Previše incidenata bi lako moglo dovesti do toga da cijela regija postane bure baruta.

Na Crnom moru susreću se interesi Rusije i Ukrajine, NATO-a i Turske, što je potencijalno eksplozivna situacija. Stoga se treba nadati da više neće biti sudara dronova i aviona. Ova regija ne može podnijeti još mnogo takvih incidenata. Zato i ne čude relativno pomirljive izjave dužnosnika, u kojima se naglašava kako nema potrebe za eskalacijom.

RUSIJA bi mogla regrutirati novih 400.000 vojnika u svoju vojsku. Kako je pisala Radio Svoboda, nova kampanja novačenja trebala bi početi 1. travnja.

Kremlj negira mogućnost mobilizacije

Radio Svoboda je, pozivajući se na nekoliko regionalnih medija, izvijestila da je rusko ministarstvo obrane već poslalo naredbe oblasti, u kojima je naveden broj ljudi s kojima bi trebali biti potpisani vojni ugovori.

Ove glasine nisu ništa novo. Šire se one medijima od kraja prošle godine. Obavještajne službe nekoliko zapadnih zemalja i ukrajinske vlasti, između ostalih, upozorili su na takve događaje. Kremlj negira te planove.

“Kremlj ne planira proglasiti drugi val mobilizacije”, rekao je u utorak za TASS tajnik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov.

Krajem listopada prošle godine Putin i ruski ministar obrane Sergej Šojgu izjavili su da je mobilizacija završena, ali je dekret o “djelomičnoj mobilizaciji” ostao na snazi.

Tu djelomičnu vojnu mobilizaciju proglasio je Vladimir Putin u rujnu. Tada je ruski ministar obrane Sergej Šojgu u vlastitom obraćanju dao do znanja da će biti mobilizirano 300 tisuća rezervista, napominjući da je to “samo 1 posto potencijala” budući da su ruske vojne rezerve “ogromne i iznose 25 milijuna ljudi”.

Djelomična mobilizacija ustvari je izazvala paniku među Rusima. Poznate su snimke iz aerodroma prepunih ljudi koji pokušavaju izaći iz zemlje, isto kao i ogromne kolone na graničnim prijelazima sa susjednim zemljama, prosvjedi, kao i zapaljeni centri za regrutaciju.

Mediji su tada bili preplavljeni i snimkama novaka s prastarim, zahrđalim puškama i bez elementarne vojne opreme.

To vjerojatno najzornije ilustrira snimka koja se proširila po društvenim mrežama, na kojoj časnica u vojarni u Altajskoj regiji na jugu Sibira navodno objašnjava novim regrutima kako praktički svu opremu za bojište moraju nabaviti sami, sve osim odora i oklopa – uključujući prvu pomoć, lijekove, vreće za spavanje i prostirke.

U ovim navodima može se otkriti i razlog zbog kojeg Peskov govori da se o mobilizaciji ne razmišlja. Prema izvješćima ukrajinskog Glavnog stožera i Instituta za proučavanje rata, Kremlj je tajno nastavio mobilizaciju. Šef estonske obavještajne službe Margo Grosberg rekao je da mobilizacija u Rusiji zapravo nikada nije prestala.

Ukrajina: Rusi intenziviraju mobilizacijske napore

Verstka, nezavisna ruska novinska kuća, jučer je objavila da ruski vojni uredi pokušavaju nadoknaditi gubitke Rusije, pri čemu je osobito značajan nedostatak vozača oklopnih vozila i topnika.

Ukrajinski Nacionalni centar otpora također je izvijestio da ruske okupacijske snage intenziviraju svoje mobilizacijske napore diljem Krima. Glasine o početku drugog vala mobilizacije u Rusiji zbog nedostatka ljudstva povremeno se pojavljuju u medijima od kraja prošle godine.

Primjerice, britansko ministarstvo obrane objavilo je krajem siječnja dnevno izvješće o razvoju situacije u Ukrajini, u kojem je navedeno da ruske vlasti još razmatraju mogućnost dodatnog kruga djelomične mobilizacije.

Mediji su 22. siječnja izvijestili da je ruska granična kontrola spriječila migrante iz Kirgistana s dvojnom putovnicom da napuste Rusiju navodeći da su njihova imena na popisu za mobilizaciju. Dan kasnije je glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov rekao da je dekret o djelomičnoj mobilizaciji i dalje na snazi tvrdeći da je neophodan za potporu oružanih snaga.

Mobilizacija više Rusima ne ulijeva strah u kosti?

Međutim, čini se da sama mobilizacija Rusima više ne izaziva toliki strah. Kako je pisao Politico, nakon prve djelomične mobilizacije, ubrzo se nastavio normalan život. I to do te mjere da su se neki Rusi koji su isprva pobjegli u inozemstvo vratili, često potaknuti obiteljskim i financijskim obvezama.

Kako ruska granična služba ne objavljuje podatke o broju ruskih državljana koji su ušli u zemlju, ne može se reći koliko ih je.

“To je kao s karantenom tijekom pandemije: kad prvi put ponovo izađete van, osjećate strah. Ali uskoro ćete skidati masku i ponovno posjećivati ​​mjesta s puno ljudi”, rekao je za Politico 32-godišnji Fjodor.

Politico je iznio mišljenje kako će možda morati ponovno ubrzati tempo mobilizacije u svjetlu gubitaka pretrpljenih u krvavim bitkama oko borbenih žarišta kao što je Bahmut.

“Rusima je zbog Bahmuta potreban drugi val mobilizacije”

“Čak i samo da nadoknadite te gubitke, da tako kažem, vratite ravnotežu, potreban vam je drugi val mobilizacije”, rekao je za Politico vojni analitičar Ruslan Leviev iz istraživačkog projekta Conflict Intelligence Team.

Dodao je da je nova godina sa sobom donijela promjenu u ruskoj vojnoj strategiji, od fokusiranja uglavnom na topništvo s ciljem održavanja prve crte bojišnice, do pokušaja da ga progura naprijed kopnenom ofenzivom, imajući kao svoju glavnu snagu veliku brojnost trupa.

“Počevši od siječnja, vidimo da se dio onih koji su mobilizirani, ali su još uvijek u kampovima za obuku i još nisu uključeni u borbe, postupno preusmjerava na bojišnicu”, rekao je Leviev.

Procijenio je da će, ovisno o razmjerima ambicija, ruske oružane snage trebati dodatnih nekoliko stotina tisuća do milijun ljudi više.

Kako bi se izbjeglo usko grlo i maksimizirao učinak, te dodatne trupe trebale bi biti regrutirane i obučene prije početka ruskog godišnjeg proljetnog novačenja u travnju; a i prije isporuke zapadnih tenkova i raketnih sustava Ukrajini, koja bi se mogla dogoditi već u ožujku.

Zašto Putin odugovlači s mobilizacijom?

Jedno široko rasprostranjeno objašnjenje među stručnjacima, navodi Politico, je da Putin odugovlači s donošenjem odluke u nadi da će iznenadno postići uspjeh na bojištu. Ili, da je oprezan po pitanju političkog rizika i da bi umjesto toga mogao izabrati manje kontroverznu “stealth mobilizaciju”.

To bi moglo uključivati ​​neposrednu mobilizaciju ročnika prošlog proljeća po završetku njihove godine službe, ili ovogodišnjih novih novaka u ime ratnih napora. Ili čak oboje.

“Ali takve mjere bi osigurale samo oko 150.000 dodatnog osoblja”, rekao je Leviev, dodajući da bi to bilo nedovoljno da se nadjačaju ukrajinske snage.

Francis Lee-Saunders, analitičar Dragonfly Intelligencea, objasnio je za Geopolitical monitor kako je glavni razlog zašto je još jedan krug mobilizacije vjerojatan taj što se čini da Rusija još uvijek ima ambiciozne strateške ciljeve u Ukrajini.

“U najmanju ruku čini se da je ovo masovna okupacija teritorija Ukrajine. U najboljem slučaju, Kremlj vjerojatno još uvijek gaji težnje da prisili promjenu režima u Kijevu, iako su sredstva kojima bi to sada mogli učiniti nejasna.

Bez obzira koji su ciljevi, malo je vjerojatno da će Putin biti zadovoljan trenutnim vojnim i teritorijalnim statusom quo u Ukrajini. Rusija čak ne kontrolira sve teritorije za koje tvrdi da ih je anektirala i suočava se s ukrajinskom vladom koja pokazuje malo interesa za kompromis s Kremljom i za koju zapadna podrška pokazuje malo znakova opadanja.

“Stalno rusko preslagivanje generala vjerojatno je još jedan dokaz Putinova nezadovoljstva trenutnom situacijom i širih unutarnjih sukoba unutar viših ešalona Kremlja i vojske”, naveo je.

“Rusija se suočava s trostrukom dilemom”

Dodao je kako je Rusija u Bahmutu koristila taktiku “ljudskog vala”, frontalne napade na ukrajinske položaje s malo ili nimalo zaštite ili zračne potpore.

“Čini se da to ima veliku cijenu. Dužnosnici NATO-a, citirani u medijima u veljači, rekli su da Rusija gubi čak 2000 ljudi na svakih 100 osvojenih jardi u sklopu ovih napada.

U ovom sve više iscrpljujućem sukobu Rusija se suočava s trostrukom dilemom: tolerirati daljnje teške gubitke, smanjiti ambiciozne ratne ciljeve ili krenuti u novu rundu novačenja. Malo je znakova da će Rusija izabrati drugu opciju. Nastavak iscrpljivanja njezinih invazijskih snaga samo bi olakšao Ukrajini ponovno preuzimanje kopna. Ostaje mu treća opcija, a to je još jedan krug mobilizacije”, navodi.

“Mobilizacija također dovodi rat u rusko društvo na način koji je vlada prvih nekoliko mjeseci rata pokušavala izbjeći. Prosvjedi u većim gradovima bili bi vjerojatni u slučaju još jednog kruga mobilizacije, iako bi oni ponovno bili relativno mali i lako bi ih se ugušilo.

Ali režim to vjerojatno vidi kao najmanje lošu opciju. Kako i u kojoj mjeri još nekoliko stotina tisuća vojnika može nadoknaditi sve druge slabosti unutar ruske vojske, u konačnici je nejasno. Ipak, to bi Rusiji barem dalo potencijalnu brojčanu prednost nad Ukrajinom i ponudilo neki dodatni ofenzivni potencijal, ovisno o tome koliko dodatnih trupa Rusija može iskoristiti”, pojasnio je.

Galejev: Mobilizacija je revolucionarna situacija

Podsjetimo i na riječi ruskog neovisnog analitičara Kamila Galejeva, koje je on naveo uz prvu djelomičnu mobilizaciju u rujnu.

“Što se tiče mobilizacije, Putin je može proglasiti, dapače. Ali to će biti riskantna odluka. SSSR je zadržao golemu infrastrukturu za potpunu mobilizaciju koja je uglavnom demontirana u postsovjetskoj Rusiji. Vjerojatnije je da će mobilizacija izazvati politički kaos”, piše Galejev na Twitteru.

“Puno je teže provesti pravilnu mobilizaciju tijekom stranog rata. Prvo, većina sposobnih časnika koji su mogli obučavati i voditi nove regrute je u Ukrajini. Mnogi od njih su već mrtvi. Mnoge kadrovske postrojbe koje su mogle služiti ili kao ‘spužve’, upijajući novake, ili kao izvor časnika/dočasnika za nove postrojbe, već su uništene”, primjećuje ovaj Putinov kritičar.

Za kraj Galejev podsjeća na sličnu epizodu iz Prvog svjetskog rata, iz koje bi Putin, opsjednut ruskom poviješću, mogao izvući bitnu pouku.

“U slučaju mobilizacije:

1) imat će tone novih, nemotiviranih novaka

2) bit će svjesni da će biti poslani u Ukrajinu, gdje će vjerojatno umrijeti ili biti osakaćeni

3) bit će zaglavljeni u Moskvi, u blizini sjedišta vlasti.

“To je revolucionarna situacija. Usput, upravo je to scenarij revolucije u Rusiji 1917.”, tvrdi Galejev i dodaje kako nisu “radnici ili seljaci izveli Februarsku, a potom Oktobarsku revoluciju”, već “prije svega 460.000 vojnih obveznika garnizona Sankt-Peterburga koji su zbog logistike zapeli u glavnom gradu i našli se blizu sjedišta vlasti”.

“Rusija i mobilizira i ne mobilizira”

Zbog svega navedenog, očito, nejasno je hoće li doći do mobilizacije i kakva će ona biti. Kako to funkcionira u Rusiji objasnio je i Maksim Trudoljubov za Wilson Center. Jednostavno, u Rusiji, čini se, istina je uvijek negdje između.

“Rusija i mobilizira i ne mobilizira. Prošlogodišnji dekret o mobilizaciji nije ukinut. Prema Putinovim riječima, mobilizacija je završena, ali njegove riječi nisu pravno obvezujuće. Shvaćajući da je mobilizacija – pogotovo kad se tako zove – nepopularna, vlasti čine sve da je provedu prikriveno.

Puzajuća kampanja koja se širi zemljom se nastavlja. Redoviti ročnici koji ne bi trebali služiti na ratištima tjerani su ili prisiljeni potpisati ugovore s vojskom, čime se popunjavaju ruske snage raspoređene u Ukrajini”, napisao je on.

“Ratno stanje je na snazi ​​i nije na snazi”

Zanimljivo je pročitati što smatra i oko ratnog stanja u ovoj zemlji.

“Ratno stanje je na snazi ​​i nije na snazi ​​u Rusiji. U nedavnom dekretu, Putin je, pozivajući se na zakon o vojnom stanju, naredio da se one tvrtke koje ne ispune obrambene ugovore stave pod vanjsku upravu.

Prošlog listopada Putin je uveo ratno stanje u četiri regije Ukrajine koje je Rusija nezakonito pripojila. Ali nova uredba ni na koji način ne implicira da se odnosi samo na ove četiri “regije” Ruske Federacije. Pritom Putin nije najavio uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj zemlji barem zato što bi u ovom slučaju rat bilo potrebno nazvati ratom.

Primjeri ove vrste su beskrajni. To je posebna vrsta jezika, jezik izmicanja odgovornosti. U ruskom službenom diskursu, ono što Rusija radi u Ukrajini je i tragedija uzrokovana postupcima drugih i nužna akcija koju Rusija poduzima”, napisao je.

Centralna.ba

Informatizacija u zdravstvu Županije Središnja Bosna predstavljena je kao svekolika reforma bez koje zdravstvo neće moći funkcionirati. Kao što vidimo informatizacija kao fazni projekt prepoznat je u svim proračunima unazad 4 godine pa tako i ove godine s vrlo izdašnim sredstvima.

Međutim, pacijenti i korisnici zdravstvenih usluga na vlastitim iskustvima ne osjete te velike iskorake. I dalje su redovi gdje se čeka na uslugu prepuni, nedostatak doktora i dalje se osjeti, nedostatak lijekova također, medicinska oprema ne radi, a sve značajnije potrebe možeš dobiti samo ako odeš u privatnu kliniku.

Zato je informatizacija jedino pravo rješenje, tako nas vlast usmjerava da mi prihvatimo kako će se informatizacijom u zdravstvu sve riješiti. Međutim, projekti informatizacije i dalje ostaju velika nepoznanica, što je s dinamikom i što je to informatizirano, koje usluge su ubrzane i kakve efekte pacijenti kao krajnji korisnici mogu osjetiti.

Vlast nas uvjerava da bez “zdravstvenih markica” koje naplaćuju od pacijenata zdravstvo ne može funkcionirati. Iako je vrlo upitna zakonska osnova za naplatu istih, zdravstvo priskrbi oko 4 milijuna maraka po tom osnovu. Onda se sredstva u iznosu od 2.700.000 KM neophodna za funkcioniranje zdravstva usmjere na još uvijek “nerazjašnjenu”  informatizaciju čiji učinci su također vrlo upitni. Odnosno korisnici ih ne osjete. Korisnici se uporno nadaju kako će prvi efekti najavljivane informatizacije već jednom pokazati što to znači za krajnjeg korisnika jer značajna sredstva, su usmjerena za tu namjenu ali još uvijek bez rezultata.

Pripadamo digitalnom dobu, informatizacija je poželjna, očekujemo promjene u zdravstvu u tom segmentu ali još uvijek ne vidimo nikakve promjene osim potrošenih sredstava poreznih obveznika. Hoće li resorni ministar Anto Matić i Vlada SBŽ napokon prezentirati što je to učinjeno i napravljen na ovom polju u zadnjem mandatu i planira uraditi u budućnosti. Ne treba tražiti 15,16 prezentacija kao na primjeru famozne brze ceste, ali kako se radi o NAŠEM, JAVNOM NOVCU očekivati je da vidimo prve rezultate tih velikih reformi ili pak Matić smatra kako šutnjom navedena pitanja će pasti u zaborav kao što nije očekivao ni da če tamo netko javno propitkivati rošenje javnog novca.

AUTOR: J.K. / Centralna.ba